Rinčić poziva na „dijalog“ nakon brisanja HOS-a: Ne gase se tenzije tako da prvo pregazite branitelje, a zatim ih pozovete za stol

Nakon što su Armada i hrvatski branitelji obnovili mural na Škurinjama, uključujući prethodno uklonjeni grb HOS-a, riječka gradonačelnica Iva Rinčić najavila je za srijedu, 22. srpnja, sastanak s predstavnicima braniteljskih udruga i navijačke skupine, prenosi Fiuman.hr

Poručila je da Grad ne želi podizati političke tenzije, produbljivati podjele niti problem rješavati „prepucavanjima preko zidova ili medija“. Sve to zvuči razumno, pomirljivo i civilizirano – ako se namjerno zaboravi jedna neugodna činjenica.

Grad Rijeka najprije je posegnuo za bojom i uklonio grb HOS-a, a tek kada su branitelji i Armada pokazali da neće šutjeti, odlučio je posegnuti za dijalogom.

To nije smirivanje tenzija. To je pokušaj saniranja političke štete nakon potpuno predvidive reakcije.

Dijalog se vodi prije brisanja, a ne nakon njega

Branitelji i Armada nisu sami od sebe otvorili sukob s Gradom. Nisu preko noći izmislili spor niti su bez ikakva razloga krenuli obnavljati mural. Reagirali su nakon što je gradska vlast uklonila dio memorijalne cjeline posvećene hrvatskim braniteljima i ratnim postrojbama.

Ako je Grad doista želio dijalog, zašto predstavnike branitelja i Armade nije pozvao prije intervencije?

Zašto se prije prebojavanja nije provjerilo što taj grb predstavlja ljudima koji su pod njim odlazili na bojišta, izvlačili ranjenike, branili sela i gradove te pokapali svoje suborce?

Zašto je razgovor postao potreban tek kada se pokazalo da branitelji više neće pristajati na to da ih se posthumno i politički preodgaja?

Pozvati branitelje za stol nakon što im je uklonjeno ratno obilježje nije velika demokratska gesta. To je minimum političke pristojnosti koji je morao prethoditi svakoj odluci.

Ako su problem bili propisi, zašto je uklonjen upravo grb HOS-a?

Gradonačelnica tvrdi da je uklanjanje provedeno u skladu sa zakonom i gradskim propisima te da sadržaj nije bio razlog intervencije.

Upravo zato javnost zaslužuje precizan odgovor: ako je mural bio bespravan, zbog čega je uklonjen samo dio s grbom HOS-a? Ako je sporan bio naknadno oslikan dio, gdje su dokumenti, fotografije, službeni zapisnici, rješenja i datumi kojima se to može nedvojbeno dokazati?

Komunalni propisi ne smiju postati politički deterdžent kojim će se oprati neugodna odluka.

Ako Grad jednako postupa prema svim neodobrenim muralima, simbolima i intervencijama na javnim površinama, neka objavi kriterije i popis provedenih postupaka. Ako ne postupa jednako, onda problem očito nije samo u dozvoli, projektu i proceduri. Onda je problem u tome što je netko odlučio da se upravo HOS smije prebojiti bez ozbiljnog razgovora s onima čije su uspomene ugrađene u taj zid.

HOS nije mrlja koju gradska uprava može prekriti bojom

Ovo nije rasprava o tome sviđa li se nekome crna odora, grb, ratna ikonografija ili političko podrijetlo HOS-a. Ovo je pitanje elementarnog poštovanja prema ljudima koji su 1991. stali u obranu Hrvatske.

Ministarstvo obrane u svojoj povjesnici Bitke za Vukovar izričito navodi dragovoljce HOS-a među braniteljima grada, ustrojenima u 204. vukovarsku brigadu. To nije navijačka legenda niti naknadno izmišljena politička priča, nego dio službeno priznate ratne povijesti.

Pripadnici HOS-a borili su se i ginuli na vukovarskom, dubrovačkom, gospićkom, šibenskom, zadarskom, posavskom i drugim bojištima. Njihov doprinos nije moguće izbrisati zato što se dijelu današnje političke scene ne sviđa obilježje pod kojim su 1991. odlazili u borbu.

Može se raspravljati o povijesnom podrijetlu pojedinih simbola. Može se i mora razgovarati o granicama njihove današnje uporabe. Ali nitko nema pravo iz te rasprave izbaciti Domovinski rat i konkretnu žrtvu ljudi koji su nosili obilježje HOS-a.

HOS je dio povijesti obrane Hrvatske. To nije pitanje političkog ukusa Ive Rinčić, riječke gradske uprave niti bilo kojeg komentatora koji je rat promatrao iz sigurne udaljenosti.

Gradonačelnica nije sud

Rinčić je posebno osudila ponašanje dijela okupljenih koji su, prema njezinoj izjavi, uz podizanje desnice izvikivali poklič „Za dom spremni“. Ustvrdila je da je njegovo uzvikivanje protuustavno i protuzakonito te pozvala policiju i nadležne institucije na postupanje.

Svako ponašanje pojedinaca može i treba biti predmet zasebne policijske i sudske procjene. Ali odgovornost pojedinca, ako se utvrdi, ne može biti izgovor za uklanjanje obilježja cijele ratne postrojbe.

Jednako tako, gradonačelnica smije politički osuditi određeno ponašanje, ali ne može unaprijed zamijeniti policiju, državno odvjetništvo i sud.

Čak je i Visoki prekršajni sud u srpnju 2025. objasnio da samostalna javna uporaba tog pokliča prema dotadašnjoj praksi nije dopuštena, ali je istodobno naveo dvije oslobađajuće odluke u kojima je njegova uporaba ocijenjena dopuštenom u iznimnim komemorativnim okolnostima – kod odavanja počasti poginulom pripadniku HOS-a i tijekom obilježavanja Dana pobjede u Kninu.

Dakle, pravni položaj nije tako jednostavan kako ga političari vole prikazivati pred kamerama. Kontekst je važan, svaki se slučaj utvrđuje zasebno, a pravomoćne presude donose sudovi – ne gradonačelnici na konferencijama za novinare.

Podignuta ruka ne može izbrisati poginulog branitelja

Ako je netko na Škurinjama izvodio geste koje vrijeđaju žrtve ustaškog režima ili potiču mržnju, neka za to odgovara imenom, prezimenom i u skladu sa zakonom.

Ali ni jedna podignuta ruka ne može izbrisati činjenicu da su pripadnici HOS-a ginuli za Hrvatsku.

Ne može poništiti Vukovar.

Ne može poništiti poginule Jean-Michela Nicoliera, Damira Markuša, Roberta Zadre i brojne druge pripadnike i dragovoljce koji su branili Hrvatsku.

Ne može pretvoriti ratno obilježje iz Domovinskog rata u komunalnu mrlju koju će netko prekriti sivom bojom, a zatim pred kamerama govoriti o toleranciji.

Upravo je to najopasnija zamjena teza u ovom slučaju: ponašanje pojedinaca pokušava se pretvoriti u optužnicu protiv cijele postrojbe i njezina ratnog puta.

Branitelji ne dolaze na sastanak moliti dopuštenje za vlastitu povijest

Predstavnici branitelja i Armade na sastanak ne bi smjeli doći kao optuženici kojima će gradska vlast objasniti što smiju pamtiti. Oni ne dolaze moliti dopuštenje da se na riječkom zidu nalazi obilježje ljudi koji su sudjelovali u obrani države.

Grad je taj koji mora objasniti svoju odluku.

Mora pokazati dokumentaciju.

Mora odgovoriti zašto nije bilo prethodnog razgovora.

Mora objasniti zašto je uklonjen baš grb HOS-a.

Mora jamčiti jednake kriterije za sve murale i sva ratna obilježja.

I konačno, mora jasno reći smatra li HOS legitimnim dijelom obrane Republike Hrvatske ili ga gradska uprava namjerava tretirati kao nepoželjan ostatak povijesti.

Tu nema prostora za birokratsko izvlačenje, prazne fraze i političko pranje ruku.

Mir se ne gradi ponižavanjem onih koji su izborili slobodu

Rijeci ne trebaju nove podjele. Ali podjele se ne sprječavaju tako da se ukloni obilježje hrvatskih branitelja, pričeka njihova reakcija, a zatim ih se optuži da podižu tenzije.

Ne može gradska vlast zapaliti fitilj, a onda braniteljima držati predavanje o opasnosti od požara.

Dijalog ima smisla samo ako polazi od jasne i nedvosmislene činjenice: HOS je dio Domovinskog rata, njegovi su pripadnici sudjelovali u obrani Hrvatske, a njihova se žrtva ne može administrativno prebojiti.

Sve drugo bila bi politička predstava u kojoj se od branitelja traži da mirno prihvate vlastito brisanje kako se gradska vlast ne bi osjećala neugodno.

Mural na Škurinjama više nije samo zid. Postao je ogledalo odnosa dijela hrvatske politike prema ljudima koji su 1991. učinili ono što mnogi danas ne bi imali hrabrosti učiniti.

Zato pitanje više nije samo hoće li grb HOS-a ostati na muralu.

Pitanje je hoće li Rijeka imati dovoljno poštenja priznati da se dostojanstvo branitelja ne štiti priopćenjima – nego tako da ih se ne briše.