S MAKSIMIRSKOG STADIONA NA PRVU CRTU: Maloljetni navijač Dinama postao pripadnik “Ćelavaca” i ratnik Domovinskog rata
MAKSIMIR 1990. BIO JE POČETAK RATA: Maloljetni Tomislav Lučić s tribina otišao ravno na bojište

Dinamo – Crvena Zvezda bio je okidač koji je promijenio Hrvatsku
Na današnji dan, 13. svibnja 1990. godine, na stadionu Maksimir trebala se igrati utakmica između Dinama i Crvene Zvezde. Umjesto nogometa, Zagreb je postao pozornica nasilja, političkih poruka i otvorene mržnje koja je nagovijestila krvavi raspad Jugoslavije.
Toga dana više ništa nije bilo isto.
Tisuće Delija stigle su iz Beograda organizirano, predvođene Željkom Ražnatovićem Arkanom, kasnijim vođom srpskih paravojnih postrojbi. Po Zagrebu su već prije utakmice zabilježeni incidenti, razbijanja i provokacije, a na Maksimiru je situacija eksplodirala.
Sa sjeverne tribine orile su se velikosrpske parole poput “Zagreb je Srbija”, lomile su se stolice, trgale reklame i izazivali sukobi s domaćim navijačima. Umjesto smirivanja situacije, tadašnja jugoslavenska milicija krenula je prema Bad Blue Boysima, što je dodatno izazvalo kaos.
Stadion je ubrzo postao ratna zona.
Na teren su utrčali navijači, letjele su stolice, kamenje i pendreci, a scene brutalnog nasilja obišle su svijet. Posebno je ostao zapamćen trenutak kada je kapetan Dinama Zvonimir Boban udario milicionera koji je tukao navijača Dinama. Za mnoge Hrvate taj trenutak postao je simbol otpora tadašnjem jugoslavenskom režimu.
No za jednog mladića s tribina toga dana počeo je i stvarni ratni put.

Maloljetni Tomislav Lučić među onima koji su osjetili da dolazi rat
Među sudionicima događaja na Maksimiru bio je i tada maloljetni Tomislav Lučić. Kao i mnogi mladići njegove generacije, na stadion nije došao slutiti da će samo godinu dana kasnije završiti na prvoj crti obrane Hrvatske.
Maksimir za njega nije bio samo navijački događaj.
Bio je to trenutak kada je, kako kasnije svjedoče brojni sudionici tog vremena, postalo jasno da sukob više nije moguće izbjeći. Atmosfera mržnje, organizirane provokacije i nasilje koje je eruptiralo na stadionu mnogima su bili jasan znak da Jugoslavija ulazi u opasnu završnicu.
O događaju priča sam Tomislav Lučić, pogledajte OVDJE
Tomislav Lučić vrlo brzo nakon toga odlazi u Domovinski rat. Od Maksimira do Nuštra i Vukovara
Već 1991. godine, s navršenih 18 godina, Lučić odlazi na istočnoslavonsko bojište kao pripadnik HOS-a. Ratni put vodi ga prema Nuštru, Ceriću, Marincima i vinkovačkom području – mjestima koja su tada bila pod svakodnevnim napadima JNA i srpskih paravojnih snaga.
Posebno mjesto u njegovom ratnom putu zauzima vod “Ćelavci”, jedna od manjih udarnih skupina povezanih s obranom Nuštra i vukovarskog područja.
“Ćelavci” su među suborcima bili poznati po izvršavanju najopasnijih zadaća. U ratnim uvjetima istočne Slavonije upravo su takve manje skupine često prve odlazile na izviđačke, diverzantske i borbene zadatke na najtežim crtama obrane.
Lučić kasnije djeluje i u sastavu 124. vukovarske brigade, pod zapovjednicima Ivanom Anđelićem Doktorom i Ivicom Arbanasom, imenima koja su ostavila dubok trag u obrani Vukovara.
Ratni put završio pred Banja Lukom
Nakon najtežih dana obrane istoka Hrvatske, Tomislav Lučić nastavlja ratni put kroz elitne postrojbe Hrvatske vojske.
Bio je pripadnik postrojbi povezanih s “Tigrovima”, a kasnije i Satnije taktičkih snajpera Specijalne postrojbe Glavnog stožera Hrvatske vojske, koja je djelovala pod zapovjedništvom generala Ante Gotovine.
Riječ je o postrojbi koja je izvršavala najzahtjevnije vojne zadatke tijekom završnih operacija Hrvatske vojske.
Ratni put Tomislava Lučića završava 1995. godine pred Banja Lukom, nakon gotovo cijelog ratnog puta provedenog na najtežim bojištima Domovinskog rata.
Maksimir nije bio huliganski incident nego uvod u agresiju
Danas, 36 godina nakon nereda na Maksimiru, pojedini i dalje pokušavaju taj događaj prikazati isključivo kao navijački obračun.
No povijest je pokazala nešto drugo.
Mnogi mladići koji su 13. svibnja 1990. bili na tribinama već su godinu dana kasnije branili Vukovar, Nuštar, Vinkovce, Osijek, Dubrovnik i druga hrvatska mjesta. Mnogi su poginuli, mnogi ostali trajni invalidi, a neki poput Tomislava Lučića prošli su gotovo cijeli ratni put – od prvih sukoba do završnih operacija Hrvatske vojske.
Zato Maksimir za hrvatske branitelje nikada nije bio samo nogomet.
Bio je upozorenje da dolazi rat. I početak generacije koja je s tribina otišla ravno na bojište, na žalost neki se nisu vratili.

Izvor:PDN
Autor: Dražen Šemovčan Šeki









