VUKOVARSKI LOGORAŠ UDRIO NA LAUDATO: “SPENS JE MJESTO PATNJE, A VI TAMOŠNJEG PJEVAČA DOVODITE NA DUHOVNI KONCERT

Odluka Ksenija Abramović i Laudato TV da na velikom duhovnom događaju „Pogledaj srcem“ zadrže nastup Jakov Jozinović izazvala je burne reakcije dijela braniteljske i stradalničke populacije, osobito među bivšim logorašima srpskih koncentracijskih logora.

Razlog je njegov nastup u dvorani SPENS u Novom Sadu, mjestu koje hrvatski logoraši i svjedoci povezuju s mučenjima, ponižavanjima i transportom hrvatskih civila i branitelja nakon pada Bitka za Vukovar.

Najglasniji među njima ovih dana je Zlatko Panković, bivši logoraš srpskih koncentracijskih logora, koji je javnim pismom prozvao i organizatore i izvođača.

U emotivnom obraćanju navodi kako ga je odluka da Jakov Jozinović ostane dio programa duboko pogodila, posebno nakon što su, kako tvrdi, udruge branitelja i logoraša na vrijeme upozorile organizatore što SPENS predstavlja za brojne Vukovarce i bivše zatočenike.

Panković naglašava da možda u početku nije bilo svijesti o simbolici tog mjesta, ali smatra da je nakon javnih apela, svjedočanstava žrtava i održanih konferencija odgovornost postala jasna.

„SPENS nije obična sportska dvorana. To je mjesto povezano s patnjom hrvatskih branitelja, logoraša i civila nakon okupacije Vukovara“, poručio je.

Posebno ga, kaže, boli činjenica što nakon nastupa nije uslijedila javna isprika niti izraženo žaljenje prema žrtvama, dok istodobno izvođač nastupa na velikom duhovnom događaju pred tisućama vjernika.

U pismu se osvrnuo i na razgovor s Ksenijom Abramović, navodeći kako mu je rekla da je prije konačne odluke otišla u kapelicu, pomolila se i nakon molitve zaključila da Jakov Jozinović treba nastupiti.

Panković poručuje kako kao vjernik poštuje molitvu, ali kao logoraš teško prihvaća da se bol žrtava može staviti po strani.

„Ne želimo mržnju. Ne želimo osvetu. Želimo samo da se poštuje bol žrtve“, napisao je.

Njegovo obraćanje posljednjih sati izazvalo je brojne reakcije na društvenim mrežama i među braniteljskim udrugama, gdje se sve češće otvara pitanje granice između oprosta, pomirenja i zaborava.

Jer upravo na tome inzistiraju bivši logoraši – da problem nije glazba, nego mjesto i simbolika koju ono nosi.

SPENS za njih nije koncertna dvorana.
To je dio ratne traume koju, kako tvrde, društvo prečesto pokušava gurnuti pod tepih.

Autorski gledano, cijeli slučaj ponovno je otvorio osjetljivo pitanje odnosa javnih osoba prema mjestima stradanja iz Domovinskog rata. Dok jedni smatraju da umjetnost mora nadilaziti politiku i prošlost, drugi upozoravaju da bez poštovanja prema žrtvama nema ni istinskog pomirenja.

A upravo se u toj podjeli danas nalazi i hrvatska javnost.

Između oprosta i zaborava.
Između pozornice i sjećanja.