Sjećanje na vukovarskog heroja, logoraša i neiscrpnog borca za istinu – Danijela Rehaka

Završno poglavlje životnog puta Danijela Rehaka obilježila je neizbježna biološka prolaznost, ubrzana posljedicama logoraškog zlostavljanja koje je dugoročno narušilo njegov organizam. Vijest o iznimno teškom zdravstvenom stanju Rehakovog organizma, objavljena početkom svibnja 2022. godine, duboko je potresla cjelokupnu hrvatsku braniteljsku scenu, medijski prostor i vukovarsku javnost. Čovjek koji je, prkoseći svim statistikama i vjerojatnostima, uspio preživjeti najstrašniji pakao velikosrpskih logora, sada se na bolničkom krevetu suočio s najtežom medicinskom bitkom za vlastiti život. O njegovoj agoniji izvještavali su brojni tjednici i dnevni listovi, dok su mu stotine ratnih suboraca i preživjelih logoraša javno izražavali duboku moralnu podršku i molili za njegovo ozdravljenje putem visoko posjećenih društvenih mreža, prvenstveno stranice simboličnog naziva “Heroji Vukovara”. Unatoč svim naporima osječkih liječnika, Danijel Rehak je 10. lipnja 2022. godine u bolnici u Osijeku izgubio ovu posljednju bitku i zauvijek zatvorio oči, napustivši obitelj, prijatelje i suborce u svojoj 74. godini života.

Njegov svečani posljednji ispraćaj i popratna komemoracija, održani 14. lipnja 2022. godine na svetom tlu Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru, odrađeni su uz najviše vojne i državne počasti, okupivši impozantan broj ožalošćenih članova obitelji, vjernih ratnih suboraca, prijatelja iz prosvjete te izaslanika državnog vrha. Pripadajuća komemorativna sjednica, održana istoga dana u kompleksu Memorijalnog centra Domovinskog rata u Vukovaru, bila je iznimno dostojanstvena, ali istovremeno nabijena snažnim emocijama, iskrenim suzama i dubokim, kolektivnim osjećajem nenadoknadivog društvenog gubitka.

U ime Vlade Republike Hrvatske, potpredsjednika Vlade i resornog ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda, emotivnim se govorom od pokojnika oprostio državni tajnik Ministarstva branitelja, Špiro Janović. Janović je naglasio nepobitnu povijesnu činjenicu da suze i krv heroja popust Rehaka nisu bile uzaludne; istaknuo je da Republika Hrvatska toga dana službeno ispraća jednog od svojih najvećih sinova “na čijoj je stravičnoj patnji, suzama i prolivenoj krvi” ta država uopće izgrađena. Pozvao je auditorij da zauvijek sačuva sjećanje na njega u cijelosti njegova bića – ne samo kao na neustrašivog ratnika i prkosnog logoraša, već i kao na uglednog “čovjeka, izvrsnog profesora, dobrog susjeda i sportaša” kakvim se svaki roditelj samo može nadati da će mu dijete postati.

Lokalne vlasti pridružile su se hvalospjevima. Gradonačelnik Vukovara, Ivan Penava, te vukovarsko-srijemski župan Damir Dekanić, pomno biranim su se, teškim riječima oprostili od čovjeka koji, kako je naglašeno u govorima, svojim duhom “nikada nije niti će otići” iz grada uz Dunav. Naglašena je Rehakova nevjerojatna moralna dosljednost – činjenica da je onaj isti epski plamen i žar s kojim se 1991. godine s oružjem u ruci borio u surovom ratu, nakon razmjene samo prenio i usmjerio u borbu u miru za neotuđiva prava svih stradalnika, s posebnim, cjeloživotnim naglaskom na skrb za preživjele logoraše srbijanskih koncentracijskih logora.

Osim sjećanja na prošlost, na komemoraciji je sasvim jasno i nedvosmisleno istaknut i obvezujući zavjet usmjeren prema mlađim generacijama preživjelih, članovima udruge HDLSKL i najvišem političkom rukovodstvu prisutnom u dvorani: grandiozni Rehakovi započeti projekti, u koje je ugradio posljednja dva desetljeća svoga života, ni pod kojim uvjetima ne smiju stati s njegovom smrću. Među tim strateškim kapitalnim projektima posebno su apostrofirani i naglašeni planovi za konačni dovršetak veličanstvene “Aleje hrastova”, sadnje i memorijalnog puta namijenjenog trajnom spomenu na sve poginule branitelje četvrti Borova Naselja, kao i neophodnost skore izgradnje i finalizacije adekvatnog Spomenika žrtvama Ovčare, mjesta koje je predstavljalo simbol svega zla protiv kojeg se Rehak cijeli život strastveno borio. Njegov ovozemaljski odlazak na samom groblju zaključen je točno onako, u onom duhu kako je sam najviše želio i oporučno zamolio – dostojanstveno, uz sjetne, emotivne zvuke autohtone tambure lokalnog glazbenog sastava Bosutskih bećara i taktične izvedbe neformalne himne istočne Hrvatske, domoljubne pjesme “Ne dirajte mi ravnicu”. Ti su zvuci na savršen način simbolizirali onaj autentični, miroljubivi, ali apsolutno neuništivi duh istočne Hrvatske i slavonskog čovjeka, onaj isti duh koji je Danijel Rehak tijekom cijeloga svog života – od pedagoške katedre, preko zapovjednog rova, ledene samice Srijemske Mitrovice, pa sve do ureda društva logoraša u Zagrebu – tako nepokolebljivo branio.

Prije eskalacije velikosrpske oružane agresije, Danijel Rehak nije bio profesionalni vojnik, već je svoju karijeru gradio u prosvjeti. Djelovao je kao ugledni i voljeni profesor tjelesnog odgoja u srednjoj školi u vukovarskoj četrti Borovo Naselje. Njegova pozicija u obrazovnom sustavu omogućila mu je ne samo duboko poznavanje lokalne zajednice, već i specifičan uvid u mentalitet mladih generacija, socio-demografsku strukturu grada te organizacijske kapacitete lokalnog stanovništva. Kao odgojitelj, Rehak je izveo brojne generacije vukovarske mladeži na pravilan životni put, učeći ih disciplini, sportskom duhu i zajedništvu. Upravo će se te pedagoške i liderske vještine pokazati kao ključan faktor u njegovoj kasnijoj sposobnosti da oko sebe okupi ljude, motivira ih u ekstremnim ratnim uvjetima i zadrži njihov moral tijekom kasnijeg višegodišnjeg logoraškog zatočeništva i poratne pravne borbe.

Uključivanje Danijela Rehaka u neposrednu obranu napadnutog grada započelo je vrlo rano, već 4. srpnja 1991. godine, neposredno nakon što je krenuo snažan i koordiniran neprijateljski napad iz pravca susjednog Borova Sela, mjesta koje je već ranije te godine postalo poprištem masakra nad hrvatskim policajcima. Razvoj vojnih operacija na terenu, sve očitija uključenost oklopno-mehaniziranih jedinica JNA u agresiju te hitna potreba za strukturiranjem do tada slabo naoružane obrane doveli su do značajne reorganizacije zapovjednog kadra na lokalnoj razini. Nakon što je Tomislav Merčep, dotadašnji ključni organizator obrane grada Vukovara, odlukom državnog vrha pozvan u Zagreb, nastao je ozbiljan logistički, administrativni i zapovjedni vakuum u gradu koji se spremao za potpunu opsadu.

U tim prijelomnim trenucima, kada je preuzimanje funkcije značilo preuzimanje golemog osobnog rizika, Danijel Rehak preuzima iznimno odgovornu dužnost u Sekretarijatu za narodnu obranu Vukovara. Njegova nova uloga podrazumijevala je iznimno složenu koordinaciju mobilizacije sposobnog stanovništva, racionalnu raspodjelu kronično deficitarne vojne opreme i streljiva, upravljanje ljudskim resursima u uvjetima svakodnevnog razaranja te uspostavljanje komunikacijskih kanala s drugim obrambenim sektorima u gradu.

Tijekom višemjesečne opsade, koja je postala simbolom hrvatskog otpora, Vukovar je bio podvrgnut nezapamćenoj i neselektivnoj artiljerijskoj vatri koja graniči s urbicidom. Prema kasnijim Rehakovim detaljnim svjedočanstvima, koja je često prenosio i stranim i domaćim delegacijama, na usko područje grada je između kolovoza i studenog 1991. godine palo zapanjujućih dva milijuna topničkih, minobacačkih i tenkovskih projektila. Kontinuirano granatiranje, koje je doslovno “pretvaralo dan u noć” zbog neprestanog dima, prašine i eksplozija, uništilo je čak 90 posto gradske arhitekture i stambene infrastrukture, ostavljajući trajne ožiljke na baroknim fasadama i modernim zgradama. Rehak je višekratno naglašavao kako su u svakoj od tih uništenih zgrada postojale civilne žrtve – stotine nedužnih građana koji su ubijeni ili teško ranjeni u podrumima. Upravljanje civilnom i vojnom obranom u takvim, doslovno apokaliptičnim uvjetima, zahtijevalo je nadljudsku psihološku izdržljivost, sposobnost brzog donošenja odluka pod stresom i organizacijsku pronicljivost koju je Rehak kontinuirano demonstrirao sve do konačnog sloma obrane. Prema historiografskim procjenama koje je Rehak često citirao, opsada je rezultirala tragičnom bilancom u kojoj je oko 5.000 stanovnika i branitelja Vukovara ubijeno ili je nestalo.

Pad Vukovara i geneza logoraškog sustava

Slom herojske obrane Vukovara sredinom studenog 1991. godine označio je kraj konvencionalnih vojnih operacija, ali i početak jedne od najmračnijih faza u novijoj europskoj povijesti – masovnih ratnih zločina protiv ratnih zarobljenika, organiziranih deportacija preživjelog stanovništva i osnivanja guste mreže koncentracijskih logora pod potpunom kontrolom JNA i pridruženih srbijanskih paravojnih formacija. Forenzička, pravna i povijesna rekonstrukcija tih kaotičnih događaja, uvelike potpomognuta kasnijim Rehakovim radom, neosporno ukazuje na to da su snage JNA, potpomognute lokalnim teritorijalnim jedinicama i dragovoljcima iz Srbije, unaprijed, s jasnom logističkom namjerom, pripremile infrastrukturu za masovno zatočenje zarobljenika na teritoriju Srbije.

Atmosfera neposredno nakon pada grada bila je obilježena potpunim slomom pravnog poretka, bezakonjem i stravičnim, sadističkim egzekucijama na ulicama Vukovara te u krugu vukovarske bolnice. Sudbina pripadnika zapovjednog kadra Vukovara bila je, prema nepisanim pravilima okupacijskih snaga, unaprijed zapečaćena. Sustavno su traženi po popisima, izdvajani i likvidirani. U tom kontekstu, analiza arhivske i sudbene građe otkriva jedan nevjerojatan, gotovo nevjerojatan podatak koji svjedoči o specifičnosti Rehakovog ratnog puta: Danijel Rehak bio je i ostao jedini branitelj iz više zapovjedne strukture obrane grada Vukovara koji je bio pojedinačno uhićen i zarobljen od strane neprijateljskih snaga, a da nakon toga nije likvidiran po kratkom postupku.

Do trenutka njegovog zarobljavanja, uobičajena praksa okupacijskih i paravojnih snaga bila je trenutna, izvansudska likvidacija svih osoba prepoznatih kao operativno ili politički odgovornih za organizaciju višemjesečne obrane koja je JNA nanijela goleme gubitke. Činjenica da je Rehak preživio inicijalno uhićenje i zloglasne trijažne procese (poput onih na Veleprometu) predstavlja povijesni presedan u padu Vukovara. Umjesto strijeljanja na nekom od brojnih skrivenih stratišta, Rehak je pod oružanom pratnjom deportiran preko granice, duboko u srbijanski teritorij, točnije u koncentracijski logor Stajićevo.

Njegovo preživljavanje inicijalnog vala masovnih ubojstava značilo je tek početak dugotrajne, sustavne i iscrpljujuće psihofizičke torture. Dok je on transportiran u logor, na poljoprivrednom dobru Ovčara odvijao se najteži pojedinačni ratni zločin u Domovinskom ratu. Tamo su, 20. studenog 1991. godine, postrojbe pod zapovjedništvom JNA nasilno iznijele oko 260 nesrpskih civila, ranjenika i zarobljenih branitelja iz vukovarske bolnice, transportirale ih na farmu gdje su satima bili premlaćivani, neizrecivo mučeni i na koncu masovno likvidirani vatrenim oružjem. Za ovaj stravičan zločin na Ovčari, Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/Haški tribunal) kasnije je podigao optužnice protiv trojice visokih časnika bivšoj JNA – takozvane “Vukovarske trojke” koju su činili Mile Mrkšić, Veselin Šljivančanin i Miroslav Radić. Epilog tog međunarodnog pravosudnog procesa rezultirao je pravomoćnom presudom kojom je Mrkšić osuđen na 20 godina zatvora, Šljivančanin na 10 godina, dok je Radić kontroverznom odlukom suda oslobođen optužbi. Rehak je čitavog svog poratnog života ukazivao na neadekvatnost ovih kazni u odnosu na razmjere počinjenog zločina.

Psihofizička tortura, nezakonita lišavanja slobode i mehanizmi preživljavanja

Ulazak Danijela Rehaka u srbijanski logoraški sustav označio je početak mukotrpnog devetomjesečnog razdoblja zatočeništva koje će trajno obilježiti njegovo zdravlje, ali i definirati njegovu cjeloživotnu misiju. Uvjeti unutar sabirnih i koncentracijskih logora poput Stajićeva, a kasnije i kaznionice u Srijemskoj Mitrovici, bili su dizajnirani s ciljem potpunog slamanja ljudskog duha i tijela. Zatočenici su u tim zatvorenim sustavima svjesno depersonalizirani; svedeni su isključivo na brojeve koji su, prema svjedočanstvu samog Rehaka na predavanju održanom na Policijskoj akademiji u Zagrebu, “mogli, ali nisu morali preživjeti”.

Unutarnja organizacija ovih logora grubo je kršila sve postulate Ženevskih konvencija o postupanju s ratnim zarobljenicima. Ljudi su bili lišeni elementarnog ljudskog dostojanstva, smješteni u pretrpane prostore (često štale i poljoprivredne hangare bez grijanja i sanitarnih čvorova), te su bili kontinuirano izloženi ekstremnom gladovanju, smrzavanju na niskim zimskim temperaturama i svakodnevnom, ritualnom fizičkom premlaćivanju. Forenzička građa koju je Rehak kasnije prikupio dokazuje učestalost nezakonitih zatočenja civila, prisustvo sustavnih silovanja i izlaganje žrtava sadističkim torturama od strane zatvorskih čuvara i paravojnih posjetitelja.

Psihološki teror bio je jednako razoran kao i fizički udarci. Zatočenici su živjeli u neprekidnoj agoniji i neizvjesnosti hoće li dočekati zoru. Prema Rehakovim zabilježenim riječima i pismenim iskazima preživjelih, unutar logora život pojedinca apsolutno “nije vrijedio ništa”. Tko god od čuvara ili vanjskih naoružanih pojedinaca je imao želju nekoga odvesti, zlostavljati ili likvidirati, mogao je to učiniti bez ikakvih sankcija ili zapreka od strane formalne uprave logora koju je činila JNA. Rehak je jezivo opisivao noćne strahote logora; zatočenici su nepomično ležali slušajući stravične krikove, jauke, krkljanja iz susjednih prostorija, te zvukove tupih udaraca, lomljenja kostiju, povremenog pucanja i padanja mrtvih trupala po betoniranim hodnicima. Citirajući opise iz knjiga preživjelih logoraša, poput djela “Žedni krvi, gladni izdaje” pukovnika Petra Janjića-Tromblona, Rehak je često ilustrirao horor samica: hladan i mokar pod, kanta za nuždu u kutu, neprekidni zvoneći koraci u hodniku i zvuk otvaranja teških željeznih vrata koji je uvijek donosio novu rundu jauka i premlaćivanja.

Strateški otpor u Srijemskoj Mitrovici

Unatoč kontinuiranoj izloženosti ekstremnom nasilju i prijetnji smrću, Danijel Rehak nije dopustio da ga logorski sustav svede na pasivnu žrtvu. Tijekom boravka u logoru, posebno u Srijemskoj Mitrovici, koristio je svaki raspoloživi trenutak i minimum prostora za djelovanje kako bi pružio utjehu, savjet i zaštitu svojim suborcima. Njegova liderska karizma, izgrađena godinama u prosvjeti i dokazana tijekom opsade Vukovara, ostala je netaknuta. Njegova iznimna, gotovo nadrealna hrabrost došla je do punog izražaja sredinom travnja 1992. godine, tijekom rijetke i strogo kontrolirane posjete predstavnika Međunarodnog odbora Crvenog križa (MCK) iz Ženeve logoru u Srijemskoj Mitrovici.

Tada je Rehak donio odluku koja je mogla rezultirati njegovim trenutnim pogubljenjem. Iskoristivši kratki kontakt sa stranim promatračima, preuzeo je enorman osobni rizik i službenicima MCK prijavio postojanje skrivene skupine od stotinjak hrvatskih branitelja. Ti su branitelji do tog trenutka u službenim hrvatskim i međunarodnim evidencijama vođeni kao nestale osobe, a srbijanske su ih vlasti potajno držale u dubokom zatočeništvu unutar logorskog kompleksa, skrivene od očiju međunarodne javnosti i bez ikakvog službenog traga o njihovom postojanju.

Ovaj čin građanske i vojničke hrabrosti imao je neizmjerne, dalekosežne humanitarne i demografske implikacije. Do tog trenutka, praksa namjernog skrivanja “problematičnih” ili zapovjedno važnih zatvorenika od međunarodnih humanitarnih organizacija omogućavala je beogradskim vlastima i upraviteljima logora likvidacije zarobljenika po nahođenju, bez ostavljanja ikakvih pisanih ili službenih tragova koji bi se kasnije mogli koristiti u pravosudnim procesima. Zahvaljujući Rehakovoj promptnoj i preciznoj dojavi, delegacija MCK-a iz Ženeve reagirala je trenutno i pokrenula opsežnu potragu unutar zidina logora.

Rezultat te akcije bio je spasonosan: čim su ti skriveni branitelji službeno popisani od strane MCK-a i evidentirani u njihovim međunarodnim registrima, oni su prestali biti “nestali u ratnom vihoru” i konačno su dobili formalni status ratnih zarobljenika pod punom zaštitom odredbi Ženevskih konvencija. Kako je na Rehakovoj komemoraciji tri desetljeća kasnije emotivno istaknuo Dragutin Guzovski, jedan od preživjelih logoraša koji se u ime udruge opraštao od svog zapovjednika: “Vratio si nam život, jer danas bi Republika Hrvatska tražila stotine ljudi više”. Ova specifična, mikrolokacijska pobjeda humanosti nad hladnim, mehaniziranim sustavom smrti predstavlja jedan od najvažnijih i najodvažnijih pojedinačnih doprinosa u spašavanju zarobljenih života tijekom cijelog trajanja Domovinskog rata. Njegov čin dokazao je da se i u uvjetima potpune obespravljenosti može voditi efikasna borba za ljudska prava.

Osnivanje i dvadesetogodišnje vođenje HDLSKL-a

Nakon mučnih devet mjeseci, uslijedila je razmjena zarobljenika kojom je Rehak konačno vraćen na slobodni teritorij Republike Hrvatske. Međutim, za njega povratak u slobodu nije značio prestanak borbe, već samo promjenu njezine forme. Njegova primarna misija organski se transformirala iz vođenja oružane obrane grada i preživljavanja logora u dugotrajnu, tihu, ali jednako iscrpljujuću pravnu, analitičku i arhivsku ofenzivu. Shvatio je da pojedinačna svjedočanstva, ma koliko bila potresna, vremenom blijede, a biološki odlazak svjedoka otvara širok prostor za manipulacije, poricanje zločina i relativizaciju agresije.

Kao odgovor na te opasnosti, u Zagrebu je 1995. godine službeno osnovano Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora (HDLSKL), krovna veteranska i stradalnička udruga čiji je primarni cilj bio okupljanje preživjelih bivših zatočenika srbijanskih zatvora, kaznionica i tranzitnih logora formiranih tijekom oružane agresije na Republiku Hrvatsku. Danijel Rehak je vrlo brzo preuzeo vođenje ove organizacije i postao njezin dugogodišnji, višestruko nagrađivani i neprikosnoveni predsjednik. Službeni uredi udruge bili su smješteni u samom srcu države, na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, što je udruzi davalo visok društveni legitimitet i vidljivost. Pod njegovim odlučnim vodstvom punih dvadeset godina, HDLSKL se profiliralo u daleko najsnažniji i najartikuliraniji glas ratnih žrtava u Republici Hrvatskoj.

Rehakova strategija vođenja udruge bila je višedimenzionalna i visoko profesionalizirana. Nije se zadovoljio time da HDLSKL bude tek socijalna organizacija za isplatu pomoći; on ju je oblikovao kao instrument međunarodnog prava i historiografskog istraživanja. Jedan od ključnih diplomatskih uspjeha ostvaren je 2006. godine, kada je HDLSKL službeno primljeno u punopravno članstvo Svjetske veteranske federacije (World Veterans Federation). Ovaj potez omogućio je internacionalizaciju problema postojanja srbijanskih koncentracijskih logora, iznoseći dokaze o njima pred globalni auditorij i sprječavajući da ova tema ostane isključivo lokalni bilateralni problem na Balkanu.

Pod okriljem HDLSKL-a započeo je mukotrpan proces sustavnog prikupljanja, validacije i analize demografskih i pravnih podataka o zatočenicima. Iscrpna analiza podataka koje je društvo prikupilo pod Rehakovom nadležnošću razotkriva zastrašujuće, industrijske razmjere zarobljeničkog sustava pod kontrolom JNA. Utvrđeno je, uz opsežnu popratnu dokumentaciju, da je više od 8.000 hrvatskih državljana – obuhvaćajući civile bez ikakve vojne uloge, kao i regularne ratne zarobljenike od kojih je ogroman postotak zarobljen upravo nakon pada Vukovara – nasilno deportirano i prošlo kroz tranzitne i stalne koncentracijske logore uspostavljene duboko na teritoriju Srbije. Spisak tih logora obuhvaćao je Srijemsku Mitrovicu, poljoprivredno dobro Stajićevo, vojne poligone i zatvore u Nišu, logor Begejci te niz drugih, manjih, ali jednako surovih lokacija.

Također, prikupljeni podaci egzaktno su potvrdili da se više od 300 zatočenika iz tih sabirnih centara nikada nije vratilo svojim kućama. Oni su podlegli posljedicama svakodnevnog mučenja, nedostatka elementarne medicinske skrbi, izgladnjivanja do smrti, širenja zaraznih bolesti u nehigijenskim uvjetima ili su postali žrtvama direktnih noćnih smaknuća od strane čuvara. Rehak je kao predsjednik neumorno komunicirao ove precizne brojeve prema domaćoj pravosudnoj javnosti, stranim diplomatima i na akademskim skupovima, sustavno i argumentirano sprječavajući pokušaje relativizacije krivnje za očite ratne zločine.

Pravna ofenziva protiv Republike Srbije: Presedan masovnih tužbi i borba za ratnu odštetu

Jedan od najodvažnijih, pravno najkompleksnijih i politički najosjetljivijih poteza u povijesti tranzicijske pravde na prostorima bivše Jugoslavije uslijedio je 2004. godine, a orkestrirao ga je upravo Danijel Rehak sa svojim suradnicima iz HDLSKL-a. Shvativši da međunarodni i domaći kazneni sudovi procesuiraju samo najočitije primjere masovnih egzekucija, dok deseci tisuća epizoda individualne torture u logorima ostaju pravno nezabilježeni, Rehak je pokrenuo kolosalnu pravnu ofenzivu podizanja masovnih građanskih tužbi za naknadu štete.

Uz pomoć odvjetničkih timova, čak 4.570 bivših logoraša pokrenulo je te 2004. godine formalne pravne postupke protiv države sljednice agresora – tadašnje Savezne Republike Jugoslavije (zajednice Srbije i Crne Gore, odnosno današnje neovisne Republike Srbije). Osnova ovih brojnih tužbenih zahtjeva bila je usmjerena na naknadu nematerijalne i materijalne štete za pretrpljenu svirepu torturu, višemjesečno psihološko i fizičko zlostavljanje, trajno narušavanje tjelesnog zdravlja, nezakonito lišavanje slobode i prisilni rad u logorima. Rehak je tada sazvao medije i javno najavio da će prva testna grupa od 100 individualno razrađenih tužbi biti predana izravno i neposredno nadležnim sudovima unutar Republike Srbije.

Ovaj pravni manevar posjedovao je višestruku taktičku i povijesnu važnost. Prvo, izravno je prisiljavao srbijanski državni i pravosudni aparat na suočavanje s opsežnim materijalnim dokazima o postojanju čitave mreže koncentracijskih logora na vlastitom, suverenom državnom teritoriju – činjenicu koju je službeni politički vrh u Beogradu godinama kategorički negirao u domaćoj i stranoj javnosti. Drugo, stvoren je presedan u kojem ratne žrtve ne čekaju pasivno na milost državnih odvjetništava, već djelujući kolektivno kroz udrugu, zahtijevaju izravnu novčanu i moralnu ratnu odštetu zbog grubog kršenja temeljnih međunarodnih konvencija Ujedinjenih naroda protiv mučenja i nečovječnog postupanja.

Iako su ovi sudski procesi pred sudovima u Srbiji očekivano nailazili na enormne institucionalne opstrukcije, dugotrajna otezanja i politički motivirane pravne prepreke, Rehakova nepopustljiva ustrajnost donijela je jedan dugoročni, neprocjenjivi rezultat. Kroz proces pripreme ovih tužbi, HDLSKL je prikupio desetke tisuća stranica autentične medicinske dokumentacije, pisanih ovjerenih svjedočanstava, psihijatrijskih vještačenja koja potvrđuju postojanje PTSP-a i zapisa o povredama. Ti dokazni materijali su time zauvijek ostali formalno zavedeni i pohranjeni u pravosudnim arhivima dviju država, postavši trajnim vječnim dokazom za osudu vojnog vrha JNA kojeg nitko više ne može izbrisati iz pravne povijesti

Za održavanje ovako širokog spektra aktivnosti, suradnja udruge s najvišim ešalonima državne vlasti bila je neophodna. HDLSKL je prepoznato kao subjekt od posebnog nacionalnog interesa, postavši izravni korisnik sustavnih i temeljnih financijskih podrški Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva te Ministarstva hrvatskih branitelja. Kao predsjednik društva, Rehak je vodio redovite, često vrlo zahtjevne radne pregovore s najvišim dužnosnicima izvršne vlasti. Njegov autoritet otvarao je sva vrata; tako bilježimo i sastanke s premijerom Andrejem Plenkovićem, te ključnim resornim ministrima uključujući potpredsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja Tomu Medveda, ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića, ministra vanjskih i europskih poslova Gordana Grlić Radmana, te tadašnjeg ministra pravosuđa Dražena Bošnjakovića. Na tim je strateškim sastancima državni vrh višekratno obvezivan na pružanje snažnije institucionalne, međunarodno-diplomatske i logističke potpore radu HDLSKL-a u rješavanju specifičnih problema s kojima su se suočavali preživjeli logoraši, poglavito u domeni zdravstvene i pravne skrbi.

Centar za istraživanje ratnih zločina: Arhivistika, forenzika i dokumentiranje neizrecivog

Snažno svjestan duboke tromosti tromih pravosudnih aparata s obje strane granice, opasnosti od protoka vremena te neminovnog biološkog nestanka svjedoka-žrtava, Rehak je inicirao projekt koji nadilazi okvire uobičajenog udružnog rada – osnivanje Centra za istraživanje ratnih zločina u svom rodnom Borovu Naselju. Centar je sa svojim istraživačkim radom službeno otvoren i predstavljen javnosti 2004. godine, uz snažnu potporu državnog vrha, prisustvo tadašnje potpredsjednice Vlade i ministrice obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti Jadranke Kosor, te tadašnjeg predsjednika Hrvatskog sabora Vladimira Šeksa.

Osnivanje Centra pod formalnim okriljem HDLSKL-a predstavljalo je ogroman evolucijski iskorak u modernoj metodologiji bilježenja istine o Domovinskom ratu. U praksi, Centar je preuzeo zahtjevnu funkciju svojevrsnog paradržavnog istraživačkog instituta. Njegov tim počeo je metodološki prikupljati egzaktnu forenzičku građu, materijalne dokaze i dokumentaciju, čime je operativno popunjavao ogromne praznine i propuste koje je tih ranih poratnih godina ostavljao službeni aparat državnog odvjetništva. Pod strogim Rehakovim nadzorom i vodstvom, Centar je formirao iznimno obiman istraživački fundus. Taj se fundus nije sastojao samo od papira; on je uključivao impresivnu i duboko potresnu muzeološku zbirku autentičnih osobnih predmeta preživjelih i ubijenih logoraša, tisuće fotografija nepoznatih javnosti, te sate neobrađenih videozapisa i presretnutih vojnih komunikacija.

Njegova najvažnija historiografska i pravosudna ostavština krije se u arhivi koja danas sadrži gotovo 5.000 detaljnih, video ili audio dokumentiranih svjedočanstava direktnih sudionika ratnih događanja u Vukovaru te preživjelih zatočenika srbijanskih logora. Primjenjujući strogu znanstvenu metodologiju usmene povijesti (oral history), koja se potom pažljivo ukrštala i verificirala sa službenom medicinskom dokumentacijom izdatom nakon razmjene te dostupnim vojnim izvještajima JNA, Rehak je stvorio neprocjenjiv korpus materijala.

Ipak, put stvaranja ovog arhiva nije bio nimalo lak, a jedan od najintrigantnijih, frustrirajućih i ujedno najšokantnijih aspekata rada Centra, o kojem je Rehak javno istupao, ticao se prikupljanja dokaza o zločinu na poljoprivrednom dobru Ovčara. Početkom 2005. godine, Rehak je u medijima otvoreno upozorio hrvatsku javnost i institucije na postojanje stravičnog “crnog tržišta” ratnim dokazima. Naime, prema njegovim provjerenim saznanjima, različiti obavještajni i kriminalni izvori iz Srbije nudili su na prodaju autentične video snimke masovnih egzekucija više od dvjesto zarobljenih hrvatskih ranjenika i civila na Ovčari iz studenog 1991. godine. Cijena koja se na tom opskurnom tržištu tražila za te snimke iznosila je nevjerojatnih dva milijuna kuna.

Rehak je dramatično apelirao, ističući kako bi Centar, bez ikakvog oklijevanja, otkupio te materijale, apsolutno svjestan njihove neprocjenjive dokazne moći – na tim visokokvalitetnim snimkama bila su jasno vidljiva lica izravnih izvršitelja zločina i njihovih zapovjednika. Međutim, kako je Centar bio nevladina organizacija sa skromnim proračunom, nisu raspolagali traženim milijunskim iznosima, a državne institucije nisu pokazale potrebnu fleksibilnost i operativnost da te snimke osiguraju za potrebe kaznenog progona. Ovaj tragični primjer savršeno oslikava svakodnevnu, često frustrirajuću borbu koju je Rehak vodio: s jedne strane krasila ga je neviđena volja, posjedovao je razrađenu istraživačku metodologiju i logističku infrastrukturu, dok se s druge strane konstantno borio s kroničnim nedostatkom financijskih sredstava i nedovoljnim sluhom birokratskih aparata.

Pored financijskih, Rehak je otvoreno kritizirao i političke barijere, ne štedeći ni lokalne ni državne strukture. Upozoravao je na učestale opstrukcije i nevoljkost gradskih vlasti u Vukovaru prilikom izrade opsežnih studijskih projekata čiji je cilj bio dokumentiranje zlodjela na mikrolokacijama masovnih zatočenja, poput logora na vukovarskom Veleprometu. Naglašavao je kako HDLSKL i Centar ne žele preuzeti ulogu suda, policije ni državnog odvjetništva, već žele djelovati kao arhivistički servis – tijelo koje slaže kompleksan mozaik povijesnih činjenica bez kojih institucije pravne države ne mogu uopće započeti svoj temeljni posao.

Rehakov pristup arhivistici proizlazio je iz duboke svijesti o neumoljivoj prolaznosti ljudskog života. Svaka propuštena godina, svaki neobavljen intervju značio je trajni gubitak još jednog svjedoka. Zbog toga su strateški programi udruge u njegovom mandatu kontinuirano podržavali izdavanje publicističkih, autobiografskih djela u kojima su preživjeli branitelji i logoraši na papir prenosili svoje bolno iskustvo. Svrha te publicističke djelatnosti bila je dvostruka: terapeutski učinak za same autore i stvaranje neizbrisivog pisanog traga s porukom “da se nikad ne zaboravi”. Rehak je često naglašavao kako je to jedini efikasan alat u suprotstavljanju sustavnim pokušajima političkog i obrazovnog prekrajanja povijesne istine. Uočavao je i oštro se protivio tendencijama u školskom sustavu, posebno izražavajući bojazan da se povijest Domovinskog rata u nastavnim programima prečesto marginalizira pod krinkom lažne, artificijelne pomirbe, što prema njegovom mišljenju truje hrvatsku mladež i negira same temelje državnosti.

Povijest

Suočavanje s prošlošću, deradikalizacija i prijenos istine novim generacijama

Unatoč golemom teretu osobne traume i usredotočenosti na pravosudnu domenu progona zločinaca, Rehakov društveni opus imao je jednu znatno uzvišeniju, pedagošku dimenziju. Svoja iskustva i spoznaje preusmjerio je u prenošenje istine mladim generacijama, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. U tom kontekstu, njegov rad nadilazi okvire lokalnog patriotizma i ulazi u sferu univerzalnog građanskog obrazovanja o nepovredivosti ljudskih prava i pogubnosti radikalnih politika.

Jedan od najrječitijih, vizualno i emocionalno najupečatljivijih primjera te njegove plemenite vizije zabilježili su inozemni mediji na jedan hladan, ali sunčan studeni dan u Vukovaru, povodom obilježavanja dvadesete obljetnice pada grada. Rehak, tada već sijedi, dostojanstveni veteran rata s teškim logoraškim iskustvom, susreo se na obalama Dunava s grupom od dvadeset mladih sveučilišnih studenata iz Republike Srbije, točnije iz grada Pančeva (nedaleko Beograda). Ovi mladi ljudi, rođeni u vrijeme ili nakon sukoba, stigli su u razrušeni hrvatski grad u sklopu edukativnog projekta nevladine udruge “Građanska inicijativa Pančevo”, vođenog egidom učenja o “Kulturi sjećanja”, s primarnim ciljem odavanja iskrene počasti hrvatskim žrtvama brutalne tromjesečne opsade koju je provodila JNA.

Spremnost Danijela Rehaka da se kao žrtva logora stavi u ulogu edukatora omladini iz države iz koje su dolazili njegovi mučitelji predstavlja vrhunac osobne katarze i veličine. Susret je prošao bez ikakve retorike mržnje ili generaliziranja krivnje na cijeli narod. S kirurškom preciznošću iskusnog pedagoga, Rehak im je održao potresnu povijesnu lekciju. Pokazujući na stare barokne fasade oko njih, čiji su zidovi i dvadeset godina kasnije bili duboko izbrazdani ožiljcima gelera i metaka, mirnim je tonom izgovorio bolne činjenice: “U svakoj od ovih zgrada bilo je civilnih žrtava – neki su nedužni ubijeni, a neki su doživotno osakaćeni i teško ranjeni”. Dok im je objašnjavao kontekst sumorne opsade u kojoj je, kako im je rekao, dva milijuna granata prekrilo vukovarsko nebo crnilom, Rehak je zapravo izvodio najplemenitiju moguću formu tranzicijske pravde. Suočavao je nove naraštaje iz društva agresora s opipljivim, empirijskim činjenicama strahovite destrukcije, ne optužujući ih za grijehe njihovih očeva, već strpljivo ukazujući na katastrofalnu pogubnost velikosrpske zločinačke politike i slijepe vojne doktrine JNA. Ti su dragocjeni povijesni trenuci nedvojbeno potvrdili da Danijel Rehak nikada nije postao duhovni zarobljenik mržnje vlastitog tragičnog logoraškog iskustva; umjesto toga, svu tu akumuliranu bol uspio je sublimirati u moćnu prosvjetiteljsku snagu usmjerenu na prevenciju budućih sukoba.

Istovjetnu, državničku širinu misli pokazao je i u svom obraćanju vlastitom narodu. U kolovozu, na obljetnici Vojno-redarstvene operacije Oluja, stojeći na drevnoj kninskoj tvrđavi kao uvaženi govornik ispred cijele hrvatske javnosti godinu dana uoči vlastite smrti, Rehak nije govorio isključivo o ratu, već o miru. Poslao je snažnu poruku svim mladim građanima Republike Hrvatske, apelirajući na njih da u izazovnim vremenima ostanu strpljivi, solidarni sa svojim sugrađanima te iznimno društveno odgovorni. Poručio im je da preuzmu zadatak kontinuirane izgradnje i ljubavi prema domovini, sažimajući uspjehe svoje generacije u jednostavnu, antologijsku rečenicu: “Stvorili smo Hrvatsku, imamo Hrvatsku i bit će je i kada nas ne bude”. U toj jednoj rečenici bila je sažeta cjelokupna filozofija vukovarskih branitelja – potpuno žrtvovanje vlastite komforne sadašnjosti s jednim jedinim ciljem: osiguravanja slobodnog državnopravnog i sigurnog biološkog opstanka svih budućih, poslijeratnih naraštaja. Kroz programe resocijalizacije koje je vodio unutar udruge u Vukovarsko-srijemskoj županiji , Rehak je tu solidarnost provodio u praksi, pomažući ratnim vojnim invalidima da pronađu svoj novi smisao u miru.

Sportska dvorana “Danijel Rehak”, spomen-bista i komemorativne prakse

Njegova veličina nije ležala samo u dokumentiranju prošlosti, već i u brizi za budućnost. Danijel Rehak pokazao je nadljudsku širinu kada je vukovarske ruševine koristio kao učionicu za mlade studente iz Srbije, strpljivo i bez mržnje educirajući ih o pogubnosti radikalnih politika i važnosti “Kulture sjećanja”.

Njegov predratni i poslijeratni doprinos zauvijek je uklesan u urbanu memoriju Vukovara. Monumentalna dvorana u Borovu Naselju danas ponosno nosi ime Sportska dvorana “Danijel Rehak”, predstavljajući ultimativni trijumf života i sporta nad razaranjem. U samom centru Vukovara, njegova elegantna brončana spomen-bista svakodnevno podsjeća prolaznike na čovjeka koji je svoj grad branio prvo oružjem, a potom do svog posljednjeg daha — nepokolebljivom istinom.