Srbija se ovoga ne želi prisjećati: Krenuli napasti Zagreb, pa naletjeli na Crne mambe
Moćna JNA je u listopadu ’91. godine zaključila kako će se lakoćom pravcem Petrinja – Lekenik – Velika Gorica spojiti s ostalim postrojbama JNA, čime bi Zagreb imala na pladnju. Nikako nisu računali na Farkašić, malo mjesto kraj Kupe, gdje ih je čekalo svega 30-ak pripadnika Crnih mambi i nekoliko lokalnih branitelja koji su im se priključili.
Bitka je žestoko započela 18. listopada i to napadima više stotina dobro opremljenih vojnika JNA, no unatoč velikim udarima neprijatelja, šaka hrvatskih vojnika obranila je selo i zarobila tri tenka, a da pritom nisu imali gubitke. Slijedećeg jutra Farkašić je bio obavijen maglom i dimom:
“Našli smo se usred njihovog tabora”
“Ono što smo ujutro našli, bilo je za ne vjerovati. Njihovi napušteni tenkovi su još brujali, sve je bilo puno krvi i zavoja, ali nigdje leševa. Oni su cijelu noć izvlačili svoje mrtve… Moji dečki su skidali s tenkova mitraljeze, a ja sam si za opasač stavio jugoslavensku zastavicu koju sam tamo našao. Poveo sam 5-6 dečki po toj magli u izviđanje, zanimalo me gdje su se povukli. Krenuli smo i srećom, nismo imali običaj u takvim akcijama nositi naše oznake, jer smo se već sljedećeg trenutka našli usred njihovog tabora!”, ispričao je zapovjednik Petar Bajan.
“Bilo ih je kao mrava, a tenkova je bilo više nego naših vojnika. Tamo smo se našli usred ručka jer smo vidjeli kako stoje u redu za čaj i paštetu. Malo nas je uhvatila panika, ali ona zastavica za pojasom popravila je stvar. Stali smo i pribrali se. Nismo bezglavo odjurili, jer smo računali i na minsko polje. Posnimali smo što sve oni imaju i shvatili smo, ako oni rasporede tenkove – nema nam spasa. Jedina šansa, bila nam je juriš”, kaže Bajan koji tada donosi nevjerojatnu, gotovo samoubilačku odluku. Vratit će se po pripadnike Crnih mambi i najprije pozvati JNA na predaju. Odbiju li, morat će ih napasti…
“Našli smo se usred njihovog tabora”
“Ono što smo ujutro našli, bilo je za ne vjerovati. Njihovi napušteni tenkovi su još brujali, sve je bilo puno krvi i zavoja, ali nigdje leševa. Oni su cijelu noć izvlačili svoje mrtve… Moji dečki su skidali s tenkova mitraljeze, a ja sam si za opasač stavio jugoslavensku zastavicu koju sam tamo našao. Poveo sam 5-6 dečki po toj magli u izviđanje, zanimalo me gdje su se povukli. Krenuli smo i srećom, nismo imali običaj u takvim akcijama nositi naše oznake, jer smo se već sljedećeg trenutka našli usred njihovog tabora!”, ispričao je zapovjednik Petar Bajan.
“Bilo ih je kao mrava, a tenkova je bilo više nego naših vojnika. Tamo smo se našli usred ručka jer smo vidjeli kako stoje u redu za čaj i paštetu. Malo nas je uhvatila panika, ali ona zastavica za pojasom popravila je stvar. Stali smo i pribrali se. Nismo bezglavo odjurili, jer smo računali i na minsko polje. Posnimali smo što sve oni imaju i shvatili smo, ako oni rasporede tenkove – nema nam spasa. Jedina šansa, bila nam je juriš”, kaže Bajan koji tada donosi nevjerojatnu, gotovo samoubilačku odluku. Vratit će se po pripadnike Crnih mambi i najprije pozvati JNA na predaju. Odbiju li, morat će ih napasti…
“Tvrdio sam, ako Farkašić padne – linija borbe je u Zagrebu”
Tako je i učinio. Doveo je svoje vojnike 200 metara od neprijatelja, a onda glasno pozvao na predaju! Zbunjenost neprijateljske vojske, mambe su iskoristile za žestoki napad pri čemu su na samom početku iz ose pogodili prvi tenk.
“Rasturili smo ih. Tukli smo se s njima, oni onako zatečeni pokušavaju na tenkove, a mi samo udaramo. Dočepali smo se njihovog ‘pinzgauera’ koji je bio pun osa i zolja, ali smo stalno bili u očekivanju pojačanja koje nikako da stigne.”
Višestruko ranjavani Petar Bajan i prije akcije znao je za važnost obrane Farkašića. O tome je, kaže, čak obavijestio i generala Božu Budimira, no generali s njim nisu dijelili mišljenje.
“Bitka u Farkašiću bila je ključna. Tvrdio sam, ako on padne, linija borbe je u Zagrebu i to na zaobilaznici. Već tada sam tražio pojačanje”, kazao je Bajan i ispostavilo se da je u pravu. Unatoč svemu, izvojevali su pobjedu u kojoj su imali dva poginula, a do 22. listopada potjerali su agresora sve do Glinske poljane.
Izvor:PHB
