SUZE, PONOS I SJEĆANJA KOJA NE BLIJEDE: U Iloku predstavljena knjiga “Iločki egzodus” autora fra Grgura Blaževića

Iločki hotel Dunav u četvrtak navečer bio je pretijesan za sve emocije, sjećanja i potisnute suze. Pred više od stotinu okupljenih Iločana, branitelja i gostiju, predstavljena je knjiga “Iločki egzodus” (Iločka sjećanja), autora fra Grgura Blaževića. Ovo nije samo zbirka tekstova; ovo je spomenik ljudskoj izdržljivosti ispisan kroz 26 autentičnih, neuljepšanih svjedočanstava o najtežim danima Domovinskog rata – o progonstvu, tjeskobi neizvjesnosti, ali iznad svega, o neugasivoj vjeri i nadi u povratak.

Večer prepuna snažnih emocija započela je onako kako je jedino i mogla – molitvom. U gromoglasnoj tišini dvorane, autor knjige, fra Grgur Blažević, zazvao je mir za sve poginule, nestale i preminule prognanike: “Pred Tebe posebno stavljamo sve koji su podnijeli žrtvu za slobodu. Hvala Ti što si mnogima dao snage da u tim teškim godinama ne izgube vjeru i ljubav prema svome gradu.”

Kako je nastala knjiga: “Nisu to povijesne crtice, to je krik duše”

U razgovoru s župnikom Župe sv. Ivana Kapistrana, fra Grgur Blažević, koji uskoro odlazi na novu dužnost u Jastrebarsko, otkrio je kako je sjeme ove knjige posijano prošle godine na promociji knjige fra Marka Malovića. Tada je njegov subrat, fra Slavko Antunović, javno upitao zašto Iločani ne zapišu svoja svjedočanstva.

“Ja sam tada euforično rekao: ‘Slavko, ja ću to napraviti!’” prisjetio se fra Grgur s osmijehom, no ubrzo se suočio s teškom realnošću ljudske traume. Prikupio je tridesetak svjedočanstava, od kojih je 26 ušlo u ovu knjigu. Ostala, nada se, čekaju drugi nastavak.

Iako su prošla desetljeća, strah je u ljudima i dalje živ. Fra Grgur je podijelio potresnu činjenicu o preživjelima: “Bilo je ljudi koji su napisali svjedočanstvo, mi smo sve pripremili, a oni su nas na kraju zamolili da ga ne objavimo. U ljudima koji su doživjeli granatiranja i dalje postoji podsvjesni strah – strah da su neprijatelji tu negdje i da će ih zaskočiti ako izađu s istinom.” Ipak, oni koji su smogli snage progovoriti, učinili su to, kako kaže autor, noseći vjeru kao štit. Posebno je izdvojio zapise jedne starije gospođe koja je u okupiranom gradu svakodnevno pisala dnevnik, sve dok je 1994. godine nisu nasmrt isprebijali. Njezini su tekstovi neprocjenjivo blago ovog izdanja.

Agonija odluke: Otići ili ostati?

Okupljenima se obratila i gradonačelnica Iloka, Renata Banožić, prisjetivši se teške 1991. godine i mučne dileme koja je razarala obitelji. Njezine su riječi odzvanjale dvoranom poput jeke kolektivnog sjećanja.

“Otići ili ostati? Gdje otići, zašto ostati? Što će se dogoditi s nama koji smo otišli, a što s ljudima koji su ostali?” upitala je gradonačelnica, dodajući kako bi se i danas moglo raspravljati kome je bilo teže. Uputila je duboku zahvalu autoru, ali i svima koji su se odvažili ispričati svoju priču, naglasivši kako je upravo zagovor svetog Ivana Kapistrana i vjera u Boga sačuvala Iločane na njihovom križnom putu.

Pogled s Pantovčaka: Sabotaže, VHS kazete i nindža filmovi

Da priča o Iloku ima i svoju duboku političko-diplomatsku dimenziju, posvjedočila je Vesna Škare Ožbolt, bivša savjetnica predsjednika Franje Tuđmana. Svojim je anegdotama iz Ureda predsjednika dvoranu provela kroz nevjerojatne, do sada rijetko ispričane trenutke borbe za istinu o Hrvatskoj.

Prisjetila se egzodusa Iločana i Vukovaraca te trenutka kada je predložila predsjedniku Tuđmanu da snimke tih patnji pošalju svjetskim državnicima. “Slika o Hrvatskoj tada je u svijetu bila neprepoznatljiva; nisu htjeli priznati kakav se teror provodi,” ispričala je. Naručili su šezdesetak VHS kazeta s HTV-a, potpisali pisma za Genschera, Kohla, Svetog Oca. No, njezina intuicija spasila ih je od neviđene sramote.

“Meni vrag ne da mira. Uzmem ja jednu kazetu i ubacim je u videorekorder… Stavim ja drugu, pa treću kazetu – kad na njoj neki nindža film! Stavim iduću – neki prosti film, užas jedan!” prepričala je Škare Ožbolt sabotažu s HTV-a, zbog koje su morali pregledati svaku traku. Da to nisu učinili, svjetskim bi moćnicima, umjesto vapaja prognanika, stigla posve drugačija, skandalozna “slika” Hrvatske.

Prisjetila se i snalažljivosti Jacquesa Paula Kleina, koji je ’96. godine Papiinu kratku rođendansku čestitku pred okupljenima “nadogradio” dodavši u nju sve obveze o miru koje je sam smislio, stavivši ih Svetom Ocu u usta, samo kako bi pritisnuo prisutne na suradnju. Podsjetila je i na ratnog gradonačelnika Stipana Božaka, koji je povratak u Ilok organizirao iz ledene sobe, na minus 11 stupnjeva, s jednim jedinim stolom. “Ništa nam nije bilo teško i glava nam je sto puta bila u torbi,” poručila je.

Svjedočanstvo iz pakla Srijemske Mitrovice

Najteži, najpotresniji dio večeri pripao je fra Slavku Antunoviću. Njegov govor o danima provedenim u paklu logora u Srijemskoj Mitrovici mnogima je natjerao suze na oči. Podsjetio je na proročanske riječi ubijenog velečasnog Ivana Burika, koji je još u svibnju ’91. upozoravao mlade svećenike: “Bit će to krvavi rat. Niste vi, djeco, svjesni kakav će to rat biti.”

Fra Slavko je ostao sa svojim narodom u Vukovaru do samog pada. Preživio je razaranja, skrivanja po podrumima, da bi na kraju završio u logoru. “Na samom ulazu u logor, mene su najviše isprebijali. Ni danas ne znam zašto. Dobio sam strašan udarac šakom u lice i izgubio svijest,” posvjedočio je drhtavim glasom. Dani su prolazili u sobi s preko sto ljudi, sjedeći na hladnom podu od jutra do mraka, slušajući psovke, prijetnje i, ono najgore, noćne krikove žena iz samica koje su bile mučene.

Nakon što je čudom oslobođen i stigao u Zagreb, prijatelji su ga zaključali u sobu uz riječi: “Ne izlaziš iz ove sobe dok ne napišeš sve što si prošao!” Upravo je tom rečenicom fra Slavko poslao najsnažniju poruku Iločanima: “Zato i vama kažem – pišite sve što ste prošli! Možete vi to svojoj djeci prepričavati, ali oni će to poslušati i pola zaboraviti. Zato pišite!”

Heroina čiji su stihovi rasplakali dvoranu

Promocija je imala i svoju glazbenu dušu, utjelovljenu u stihovima Jasne Bošnjak, nevjerojatne žene, više medicinske sestre i herojine Domovinskog rata. Ova pripadnica legendarne 204. vukovarske brigade, a kasnije elitnih “Gromova”, žena koja je ranjena spašavajući suborca u operaciji Maslenica i nositeljica najviših državnih odlikovanja, svoju je tugu u progonstvu liječila poezijom.

Napisala je više od 50 pjesama u rovovima i izbjeglištvu, a pet njezinih uglazbljenih pjesama objavljeno je na USB sticku koji prati knjigu. Kada su dvoranom odjeknuli stihovi pjesme “Golub širi krila, ptica tvoga mira, poleti tamo gdje je naš dom…”, malo tko je uspio zadržati suze.

Večer u hotelu Dunav završila je u duhu poruke fra Grgura Blaževića – u duhu istine koja oslobađa. Knjiga “Iločki egzodus” nije samo podsjetnik na bol, već ultimativni dokaz pobjede života, ljubavi prema rodnom kraju i onog poznatog iločkog inata koji ih je, unatoč svemu, vratio kući, u najljepši grad na Dunavu.

U prigodnom ozračju predstavljanja ove knjige svjedočanstava, crkveni zbor “Ljubav” otpjevao je domoljubnu pjesmu “Bože čuvaj Hrvatsku”, dodatno dirnuvši sve prisutne. Kao kruna cijele večeri i snažna poruka za kraj, odjeknule su bezvremenske riječi dr. Ante Starčevića: “Narod koji zaboravlja svoju prošlost, slijep ide u budućnost.”