Treći dan Oluje donio je slobodu Petrinji, Hrvatskoj Kostajnici, Slunju i Plitvicama

Kada se govori o Oluji, 5. kolovoza i oslobođenje Knina razumljivo zauzimaju središnje mjesto. No ujutro 6. kolovoza 1995. hrvatski vojnici i policajci na Banovini i Kordunu još su imali pred sobom ozbiljne borbene zadaće. Na nekim pravcima neprijateljski sustav već se raspadao, na drugima su preostale snage Srpske vojske Krajine i dalje pružale otpor.

Upravo je Banovina najbolji primjer zašto Oluju ne treba opisivati kao jednostavno napredovanje prema napuštenim položajima. Zborno područje Zagreb, kojim je u pripremi operacije zapovijedao general-bojnik Ivan Basarac, tijekom prva dva dana nije ostvarilo predviđenu dinamiku napada. Petrinja nije oslobođena u planiranom roku, hrvatske postrojbe imale su gubitke, a pojedine odluke morale su biti mijenjane usred operacije.

Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata u monografiji povjesničara Davora Marijana navodi da je zbog krize na petrinjskom pravcu predsjednik Franjo Tuđman generala Petra Stipetića postavio za zapovjednika hrvatskih snaga na Banovini. Stipetić je 5. kolovoza zaustavio daljnja iscrpljujuća djelovanja na jednom od pravaca, naredio prestrojavanje i usmjerio snage prema zadaćama koje su se idućeg dana pokazale uspješnima. HMDCDR-ov prikaz Oluje pritom otvoreno govori i o pogreškama i o gubicima hrvatskih snaga.

To nije razlog da se uspjeh hrvatskih zapovjednika umanjuje. Upravo suprotno. Vrijednost zapovijedanja vidi se i u sposobnosti da se nakon problema promijeni raspored, uvedu svježe snage i nastavi operacija. Ratna povijest koja iz pobjede uklanja pogreške ne čini uslugu braniteljima koji su cijenu tih pogrešaka plaćali na terenu.

Oslobađanje Petrinje bilo je glavna zadaća Zbornog područja Zagreb u prvoj etapi Oluje. Na tom su pravcu bile angažirane 2. gardijska brigada „Gromovi“, 57. brigada „Marijan Celjak“, 12. domobranska pukovnija i dijelovi drugih postrojbi ZP Zagreb. Posebnu ulogu imala je Taktička skupina 2, sastavljena od ojačane bojne 2. gardijske brigade te dijelova 12. domobranske pukovnije, 5. protuoklopnog topničko-raketnog divizijuna i 31. inženjerijske bojne.

Prva dva dana bila su skupa. Na pravcu Češkog Sela poginuo je pukovnik Predrag Matanović, a 57. brigada izgubila je zapovjednika bojnika Stjepana Grgca. Srpska 31. motorizirana brigada uspjela je dovlačenjem pojačanja privremeno stabilizirati obranu.

Ujutro 6. kolovoza slika se promijenila. Nakon topničke pripreme Taktička skupina 2 zauzela je Martinovo vrelo i preko Češkog Sela oko 7 sati izbila na ulaz u Petrinju. Sa zapadne strane u grad je ušla 12. domobranska pukovnija. Istodobno je 57. brigada oslobodila Stražbenicu i Blinju te do podne uspostavila nadzor nad prometnicom Petrinja – Hrvatska Kostajnica. Druga bojna 149. brigade angažirana je na osiguranju prometnice Komarevo – Letovanci. Sve te podatke Marijanov prikaz temelji na izvješćima postrojbi i dokumentima Glavnog stožera HV-a.

Petrinja je time nakon gotovo četiri godine okupacije vraćena pod hrvatsku vlast.

Na ovom pravcu posebno se vidi razlika između vojnog protivnika i civilnog stanovništva. Hrvatska vojska borila se protiv postrojbi Banijskog korpusa SVK, vojne strukture paradržave nastale na okupiranom teritoriju Republike Hrvatske. Srpske civile koji su se povlačili zajedno s vojskom ne može se poistovjećivati s tim postrojbama. Činjenica da je Hrvatska vojska oslobađala vlastiti okupirani teritorij ne oduzima civilima zaštitu koju imaju po ratnom pravu.

Za Glinu je potrebna jedna kronološka preciznost. Često se jednostavno napiše da je oslobođena 6. kolovoza. To je točno kao kalendarska odrednica početka ulaska hrvatskih snaga, ali HMDCDR-ov detaljni prikaz navodi da je oslobađanje dovršeno tijekom noći 6. na 7. kolovoza.

Glavni teret napredovanja prema gradu nosila je 20. domobranska pukovnija. Srpske snage pružale su otpor kod Marinbroda, Prekope i Hađera. Dijelovi 20. pukovnije navečer su ušli u Glinu. U grad su s postrojbama policije ušli i dijelovi 153. brigade HV-a, koja je prethodno premještena preko Pokupskog i Hotnje na područje Gore kako bi pomogla napredovanje glinskih snaga.

Šire djelovanje 2. gardijske brigade dodatno je pritiskalo Banijski korpus i presijecalo prostor njegova povlačenja prema Dvoru. U njegov sastav ulazile su 24., 26. i 33. pješačka brigada, 31. motorizirana brigada, odredi Caprag i Obljaj te pozadinske postrojbe. Zapovjednik korpusa bio je general-major Slobodan Tarbuk.

Do 6. kolovoza taj se sustav ubrzano povlačio prema Dvoru i Uni. Glina više nije mogla biti održana.

Oslobađanje Hrvatske Kostajnice bilo je vojnički drukčije od Petrinje. Zastoj snaga ZP Zagreb na sunjskom pravcu tijekom prvih dana povećao je važnost napredovanja Zbornog područja Bjelovar, kojim je zapovijedao general-bojnik Luka Džanko.

Snage ZP Bjelovar prethodno su forsirale Savu i oslobodile Hrvatsku Dubicu. Prema Kostajnici su djelovali dijelovi 24., 52. i 121. domobranske pukovnije, dok je 125. domobranska pukovnija osiguravala oslobođenu Hrvatsku Dubicu i granicu. U operaciji su djelovali i 34. inženjerijska bojna, topničke snage 18. topničkog divizijuna i 121. pukovnije te protuzračna komponenta 202. topničko-raketne brigade PZO.

Zastoj kod Baćina doveo je do odluke da se za neposredno oslobađanje Hrvatske Kostajnice angažira ojačana bojna 121. domobranske pukovnije iz Nove Gradiške. Ona je 6. kolovoza napredovala pravcima Rosulje – Čaire – Kostajnica i Kaluđer – Tadić Kosa – Kostajnica. Oslobodila je Slabinju i Čaire, a detaljni prikaz Zbornog područja Bjelovar u HMDCDR-ovoj monografiji ulazak u Hrvatsku Kostajnicu stavlja oko 17 sati.

Za njom je napredovala bojna skupina 24. domobranske pukovnije, dok se bojna 52. domobranske pukovnije preko Slovinaca, Rausovca i Selišta približavala gradu te navečer također ušla u Kostajnicu.

Sa sunjske strane približavale su se 17. domobranska pukovnija, 103. i 151. brigada HV-a, a tijekom 6. kolovoza na njihovu je pravcu uvedena i ojačana bojna 145. brigade.

Ovdje postoji zanimljiva neusklađenost izvora koju nije pošteno prešutjeti. Odjeljak HMDCDR-ove knjige posvećen ZP Zagreb navodi da su snage ZP Bjelovar Kostajnicu oslobodile oko podneva. Detaljna kronologija ZP Bjelovar, pozivajući se na dnevna izvješća od 6. kolovoza, ulazak ojačane bojne 121. pukovnije smješta oko 17 sati. Zato je pouzdano tvrditi da je Hrvatska Kostajnica oslobođena 6. kolovoza, dok točan sat u objavljenim izvorima nije potpuno usklađen.

Na ovom području protiv hrvatskih snaga djelovala je 26. pješačka brigada Banijskog korpusa SVK. HMDCDR dokumentira i vatru s bosanskohercegovačke strane kod Baćina te navodi 11. dubičku brigadu Vojske Republike Srpske kao snagu koja je trebala pomoći obrani ovog pravca. To je činjenica koju vrijedi podsjetiti kada se raspravlja o prirodi rata na hrvatskom Pounju.

Slunj je oslobođen poslijepodne 6. kolovoza. Prema ratnim dokumentima koje je obradio HMDCDR, 143. domobranska pukovnija krenula je pravcem Vrelo Mrežnice – Slunj i u Broćancu se spojila s 1. gardijskom brigadom „Tigrovi“. U grad je ušla u suradnji s dijelovima Tigrova i 14. domobranske pukovnije.

Četrnaesta domobranska pukovnija, u kojoj su bili brojni ljudi sa slunjskog područja, napredovala je iz Primišlja preko Mrzlog Polja i Zečje Varoši te je oko 15 sati ušla u Slunj. Bila je ojačana dvjema satnijama 148. brigade koje su osiguravale bokove. Istodobno je 99. brigada HV-a djelovala kroz Plaščansku dolinu i blokirala vojni poligon Slunj. Protivnik na tom pravcu bila je 13. pješačka brigada Kordunaškog korpusa SVK, koja se povlačila prema Topuskom.

Ovdje treba ispraviti tvrdnju koja se povremeno pojavljuje u sekundarnim prikazima. Peti korpus Armije BiH tog se dana spojio s hrvatskim snagama i njegovo je djelovanje utjecalo na ukupni položaj srpskih snaga, ali nije oslobodio Slunj. Davor Marijan to u monografiji izričito razjašnjava navodeći da 502. brigada Armije BiH nije sudjelovala u oslobađanju grada.

To ne umanjuje značenje susreta Hrvatske vojske i 5. korpusa kod Rakovice, Drežnik Grada i Tržačkih Raštela. Samo precizno određuje tko je izvršio koju zadaću.

Slično pojednostavljenje često prati Plitvice. Kada HMDCDR-ova Kronologija Domovinskog rata među oslobođenim mjestima 6. kolovoza navodi Plitvice, ne treba zamišljati jedan napad na jednu točku.

Plitvičko područje oslobađano je kroz istodobno napredovanje nekoliko postrojbi Zbornog područja Gospić, kojim je zapovijedao stožerni brigadir Mirko Norac, te prodor 1. gardijske brigade.

Tigrovi su 5. kolovoza preko Ličke Jesenice, Saborskog, Poljanka i Selišta Drežničkog izbili prema Rakovici. Trećeg dana Oluje došli su pred Rakovicu i kod Drežnik Grada i Vaganca spojili se sa snagama 5. korpusa Armije BiH.

Na njihov je pravac potom uvedena 119. brigada HV-a, čija je jedna bojna izbila prema Čorkovoj uvali. Snage 8. domobranske pukovnije do večeri 6. kolovoza stigle su do Trtica i Plitvičkog Ljeskovca. Na susjednim pravcima djelovale su 154. domobranska pukovnija, 128. brigada koja je ušla u Korenicu, 138. domobranska pukovnija prema Vrhovinama te 133. domobranska pukovnija ojačana bojnom 150. brigade.

Nasuprot njima bio je Lički korpus SVK sa sjedištem u Korenici, dok je 70. pješačka brigada imala zadaću spriječiti hrvatski prodor pravcem Ogulin – Plaški – Plitvička Jezera.

Kada se sve te pravce stavi na kartu, jasnije je zašto 6. kolovoza nije bio tek nastavak slavlja nakon oslobođenja Knina. Hrvatska vojska toga je dana istodobno spajala razdvojena bojišta, izlazila prema državnoj granici i lomila preostale veze između korpusa SVK.

Oluja je oslobodila najveći dio preostalog okupiranog teritorija Republike Hrvatske, osim hrvatskog Podunavlja koje je poslije vraćeno mirnom reintegracijom. Vojni i politički rezultat operacije nije potrebno dokazivati pretjerivanjem niti umanjivanjem tuđih civilnih stradanja.

Srpsko stanovništvo u velikom je broju napustilo područja zahvaćena operacijom zajedno s povlačenjem struktura RSK. Dokumenti same RSK, koje je objavio HMDCDR, pokazuju da su postojali unaprijed izrađeni planovi evakuacije.

Pravomoćna presuda Žalbenog vijeća Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju iz 2012. ukinula je nalaz da su topnički napadi za koje su teretili Antu Gotovinu i Mladena Markača bili protupravni te nalaz o udruženom zločinačkom pothvatu usmjerenom na trajno prisilno uklanjanje srpskog stanovništva. Gotovina i Markač pravomoćno su oslobođeni. ICTY-jevo obrazloženje žalbene presude istodobno ne znači da pojedinačnih zločina nad civilima nije bilo. Te dvije činjenice nisu međusobno suprotstavljene.

Trideset i jednu godinu poslije sjećanje na Oluju više nije vezano samo uz središnju proslavu u Kninu. Ondje su 5. kolovoza 2026. tijekom državne svečanosti pročitana imena 243 poginula i dvojice još uvijek nestalih hrvatskih branitelja u Oluji. Riječ je o trenutačnoj službenoj brojci Ministarstva hrvatskih branitelja i MORH-a. Ministarstvo hrvatskih branitelja ukupno ih navodi 245.

Petrinja upravo 6. kolovoza obilježava Dan oslobođenja i Dan hrvatskih branitelja grada. Program za 2026. uključuje Budnicu ponosa i slave te polaganje vijenaca kod spomenika pukovniku Predragu Matanoviću i suborcima na Senjaku. Grad Petrinja datum oslobođenja tako čuva kao zasebnu gradsku obljetnicu.

U Slunju se 31. obljetnica obilježava 5. i 6. kolovoza, a središnji program 6. kolovoza uključuje hodnju „Putevima Oluje ’95.“ od Kamenice do Slunja te počast poginulim i nestalim braniteljima. Grad Slunj time lokalnu kronologiju veže upravo uz put kojim se 1995. vraćalo prema gradu. U Glini se program 2026. proteže kroz više dana, uz mimohod sjećanja i odavanje počasti braniteljima i civilnim žrtvama.