Vukovar 35 godina poslije: Petorica hrvatskih branitelja danas su saborski zastupnici, a iza njih su logori, gubici i neizbrisive ratne traume
Tomislav Zadro, Stipe Mlinarić Ćipe, Predrag Mišić Peđa, Tomislav Josić i Ante Deur prije 35 godina branili su Vukovar u gotovo nemogućim uvjetima. Preživjeli su pad grada, zarobljeništvo, mučenja i gubitak najbližih. Danas su saborski zastupnici, a u razgovoru za Hinu prisjećaju se ratnih dana, svojih suboraca i tragedije koja je obilježila njihove živote. Vukovar je obnovljen, ali rane Domovinskog rata i dalje su duboke.

„Tog 18. studenoga završio je jedan život i dugo mi je trebalo da to uopće prihvatim. Te je godine, barem za mene, sve umrlo“, kaže Predrag Mišić Peđa prisjećajući se 1991. godine i trenutka kada je, nakon gotovo tromjesečne opsade, Vukovar pao pod udarima Jugoslavenske narodne armije (JNA) i srpskih paravojnih postrojbi.
Mišić, Mlinarić, Josić, Zadro i Deur danas sjede u Hrvatskom saboru, no prije 35 godina bili su među braniteljima koji su, u gotovo nemogućim uvjetima, pružali otpor višestruko nadmoćnijem neprijatelju. Branili su svoj grad, izvlačili civile, gledali kako nestaje sve što su poznavali, a neki od njih izgubili su i članove vlastitih obitelji.
Danas, tri i pol desetljeća poslije, kažu da je Vukovar fizički obnovljen, ali da se izgubljeni životi, obiteljske tragedije i posljedice ratnih stradanja ne mogu nadoknaditi. Josić i Mišić vratili su se živjeti u grad za čiju su se slobodu borili.
Obnovljene ulice i zgrade ne mogu vratiti poginule
„Obnovio se grad, ulice, zgrade, ima perspektivu, no ono što se ne može promijeniti i obnoviti jesu naši poginuli. Nažalost, 2700 ljudi je ubijeno i to se osjeti do dana današnjeg. Teško je to nadoknaditi. Izvana to blješti, ali u suštini je to sumoran, tužan, duboko podijeljen grad koji živi u sjeni prošlosti“, poručuju.
Studeni za njih nije samo mjesec obilježavanja povijesnih događaja. To su dani sjećanja na grad, poginule suborce, prijatelje i sve one koji se nikada nisu vratili. Tomislav Zadro ističe kako bi želio da mladi koji danas sudjeluju u Koloni sjećanja razumiju da sloboda nije nešto što se podrazumijeva i da se takva tragedija nikada ne smije ponoviti.
„Vrijedno je bilo svake kapi znoja, krvi i suza. Sedamsto godina čekali smo svoju državu i samostalnost, generacije su to sanjale. Mnoge su obitelji platile cijenu slobode koju mi danas uživamo. Naravno da ništa nije vrijedno ljudskog života, ali nama je taj rat bio nametnut“, poručuju.
Mladići koji su branili grad i Blago Zadro
Neki od njih 1991. godine tek su postali punoljetni. Tomislav Zadro imao je samo 18 godina, ali ni on ni ostali nisu dvojili što im je činiti kada su JNA i srpske paravojne postrojbe u kolovozu 1991. počele stezati obruč oko Vukovara. Nakon Krvavog Uskrsa na Plitvicama u ožujku iste godine, stanovnici Vukovara počeli su se organizirati i uspostavljati obrambene položaje.
Ćipe, Peđa, Josić i Zadro branili su svoj grad, dok se Ante Deur, rođeni Šibenčanin koji je tada imao 20 godina, obrani priključio kao pripadnik specijalnih postrojbi. U Vukovar je 7. kolovoza stigao s još 41 pripadnikom postrojbe. Prvotna je zamisao bila ostati petnaestak dana, no kako su se prometnice postupno zatvarale, izlazak iz grada postajao je sve teži.
Tomislav Josić, tada 27-godišnjak, s ocem i bratom branio je područje oko Borova Sela. Njegova obiteljska kuća od početka je bila jedno od mjesta organiziranja obrane, a sam je bio pripadnik Zbora narodne garde.
Stipe Mlinarić imao je 22 godine kada se s bratom Milom priključio takozvanom Turbo vodu, skupini od 18 mladića u dobi od 18 do 25 godina. Postrojbu je okupio Blago Zadro, koji je u obranu Vukovara krenuo rame uz rame sa sinovima Tomislavom i Robertom. Robert je bio zapovjednik voda. Djelovali su na Trpinjskoj cesti, gdje su se vodile neke od najtežih borbi za obranu grada.
Položaje su morali napustiti 14. studenoga. Mlinarić procjenjuje da su tom prilikom spasili između dvije i tri tisuće civila. Obilazili su kuće, izvlačili starije osobe, žene, djecu i ranjenike iz podruma te ih odvodili u kompleks Borova radi organizirane predaje.
„Nismo gledali na nacionalnost, izvlačili smo i Hrvate i Srbe. To smatram najvrjednijim što smo učinili“, ističe Mlinarić.
Borbe nisu završile padom Vukovara
Iako se 18. studenoga smatra danom pada Vukovara i završetkom organiziranog otpora, za branitelje u Borovu naselju borbe su se nastavile i sljedećeg dana.
„Mi se nismo namjeravali predati. Ujutro 19. studenoga uništili smo još jedan tenk. Nismo bili spremni položiti oružje. Bila je to jedna od najtežih odluka, ali morali smo kako bismo zaštitili civile“, prisjećaju se.
Neprijateljske snage 19. studenoga zapalile su Borovo Commerce, objekt koji je služio kao pričuvna bolnica i sklonište. Braniteljima je rečeno da mogu izvući ranjenike, no ubrzo se pokazalo da je riječ o prijevari.
Nakon što su morali predati oružje, počelo je ono što opisuju kao „kolonu smrti“. Okupacijske snage izdvajale su ljude iz kolone, a mnogi su ubijeni.
Josić se prisjeća trenutaka uoči predaje, kada su srpske snage s tenkova i transportera puštale glazbu, među ostalim pjesme „Marš na Drinu“ i „Đurđevdan“. Kaže da se i danas naježi kada ih čuje.
Devet mjeseci u srpskim logorima
Iz kolona su izdvajani branitelji, a zarobljeni civili i vojnici odvođeni su autobusima u logore u Srbiji, među kojima su bili Stajićevo, Niš i Sremska Mitrovica.
Mlinarić i Josić, kao i Mišić, koji je najprije odveden na Ovčaru, u zarobljeništvu su proveli devet mjeseci. Josić je od toga šest mjeseci proveo u samici, a u logoru je bio i njegov brat.
Do 14. kolovoza 1992., kada je u Nemetinu kod Osijeka održana najveća razmjena hrvatskih ratnih zarobljenika iz srpskih koncentracijskih logora tijekom Domovinskog rata, prošli su svakodnevna premlaćivanja, ponižavanja, izgladnjivanje te fizičku i psihičku torturu.
Mlinarić posebno pamti Stajićevo, gdje su zarobljenici bili smješteni u napuštenoj štali. Spavali su na golom betonu, dijeleći jednu deku po dvojica, dok su se temperature spuštale i do minus 20 stupnjeva.
„Iživljavali su se nad nama. Znali su dovesti kriminalce iz zatvora da nas i oni tuku, huškali su pse vučjake na zarobljenike, a vozačima i civilima u autobusima davali palice da nas mlate. Stalno smo slušali krikove žena dok su ih silovali, a ti ne možeš ništa“, prisjećaju se.
Složni su da je logor jedno od najgorih mjesta na kojima čovjek može završiti.
„U zatvoru znate zašto ste završili, koliko ćete biti, imate i neka svoja prava. U logoru postajete broj. Ne znate zašto ste tamo, a branili ste svoju kuću, svoj grad, svoju domovinu. Ne znate kada ćete izaći, što vas čeka sutra, hoćete li izaći živi, što mnogi nisu. Ubijali su ih metkom ili batinama“, govori Mlinarić.
Posebno mu je u sjećanju ostala noć 15. siječnja 1992., kada je Hrvatska međunarodno priznata. U logoru u Nišu zarobljenike su, bez objašnjenja, izveli u hodnik, pretukli i potom trčali preko njih dok su ležali na podu. Lomila su se rebra i prsti.
„Svaki dan su nas premlaćivali, ali te večeri posebno su se iživljavali, a nama nije bilo jasno što se događa. Tek smo poslije saznali da je svijet priznao Hrvatsku i da su zato bili bijesni. To nam je dalo snage za dalje“, kaže.
Ističu da tada nisu kukali, a ne čine to ni danas.
„Nijedna životinja ne može izdržati ono što čovjek može. Mene su znali u sobu donositi plavog od glave do pete od batina. Misliš da ćeš se raspasti, ali valjda neki inat u tebi proradi“, prisjeća se Josić.
Gubitak brata, oca i najbližih
Iza njihovih ratnih svjedočanstava kriju se i teške obiteljske tragedije.
Mlinarićev brat Mile ranjen je 23. listopada 1991. i odveden u vukovarsku bolnicu, a potom s ostalim ranjenicima na Ovčaru, gdje je ubijen. Stipe i njegova obitelj godinama nisu znali što mu se dogodilo. Iako je slutio da je brat mrtav, svakodnevno se nadao da je ipak živ.
Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u masovnoj grobnici na Ovčari, a pokopan je 1996. godine na zagrebačkom Mirogoju.
„Zato sam se i uključio u politiku i najviše posvetio nestalim osobama jer znam kakav je pakao pet godina tražiti svojega brata. Mogu samo pretpostaviti kako je 35 godina tražiti svoje dijete, supruga, brata ili sestru“, ističe Mlinarić.
Josićev otac odveden je 19. studenoga 1991., a ni danas se, kaže, ne zna točno što mu se dogodilo. Na Memorijalnom groblju uz njegovo ime naveden je datum 7. prosinca, dok se za ostale iz skupine koja je tada odvedena spominje 19. studenoga.
Potresna je i priča Predraga Mišića. Iako je po nacionalnosti Srbin, branio je svoj grad na području Mitnice, dok je njegov brat sudjelovao u napadu na Vukovar. Odrasli su u istoj kući, ali su se našli na suprotnim stranama.
„Odrastao si tu, imao prijatelje, družio se s tim ljudima… Ne znam, ja objašnjenje za to nemam“, kaže Mišić, dodajući da takvo što ne može oprostiti.
Tomislav Zadro izgubio je oca Blagu, a šest mjeseci poslije i brata Roberta. Legendarni zapovjednik obrane Borova naselja poginuo je 16. listopada 1991. godine. Tog jutra Tomislav je želio krenuti s njim na teren, ali mu je otac naredio da ostane i preuzme koordinaciju obrane. Tomislav mu je tada ponudio pancirku.
„Rekao je da neće jer je ne nose ni njegovi vojnici“, prisjeća se posljednjih trenutaka s ocem, kojega prvenstveno pamti kao roditelja.
„Kao čovjeka koji je vjerovao ljudima, držao do svojih riječi i živio ono u što je vjerovao. Hrvatska ga pamti po njegovim djelima, a ja po njegovim ljudskim vrijednostima“, ističe.
Proboj iz opkoljenog grada i pogibija brata na Kupresu
Tomislav Zadro 13. studenoga krenuo je u proboj prema Nuštru i Vinkovcima kako bi stigao do pomoći. S njim je krenuo i brat Robert, no na crti razdvajanja rekao mu je da nastavi, a da će on ostati jer će tako barem jedan od njih preživjeti.
Robert je iz Vukovara izašao desetak dana poslije.
„Ja ću se boriti s dečkima dok budemo mogli, ali grad predati neću“, govorio je Robert, prisjećaju se njegovi suborci.
Poginuo je 10. travnja 1992. na Kupresu u Bosni i Hercegovini, zajedno s drugim vukovarskim braniteljima.
„Govorio je da se mora pomoći ljudima jer su i oni pomogli nama“, kaže Tomislav.
Ante Deur iz Vukovara je krenuo u proboj prema Vinkovcima u noći sa 17. na 18. studenoga, zajedno s još petoricom branitelja. Do slobodnog teritorija stigao je nakon šest dana, ali od šestorice koji su krenuli samo su dvojica preživjela.
Ratne rane ne zacjeljuju odlaskom s bojišta
Svaki od njih poslije rata prolazio je vlastiti put oporavka, no posljedice ratnih iskustava i danas su prisutne. Gubitak najbližih, zarobljeništvo, mučenja i sjećanja na razaranja ne mogu se jednostavno ostaviti iza sebe.
„U Vukovaru ne postoji nijedna obitelj koja tijekom Domovinskog rata nije nekoga izgubila ili nije teško stradala. Nismo samo mi prošli kroz to“, zaključuju.
Trideset pet godina nakon pada Vukovara, njihov životni put svjedoči o cijeni obrane grada, ali i o činjenici da obnova njegovih ulica i zgrada ne znači da su obnovljeni životi koji su zauvijek promijenjeni ratom.
Izvor:Hina











