Zlatan Bašić razočaran odazivom na obljetnicu smrti Marka Babića: “To me boli”

Zlatan Bašić, državni tajnik u Ministarstvu hrvatskih branitelja, vukovarski branitelj i bivši logoraš, odazvao se obilježavanju 19. obljetnice smrti Marka Babića, jednog od najvažnijih simbola obrane Vukovara.

No, s obilježavanja se vratio vidno razočaran. Posebno ga je pogodio slab odaziv onih koji, kako je poručio, često javno ističu poštovanje prema pokojnom Marku Babiću, legendarnom vukovarskom branitelju.

“Pogledajte fotografije. Pedesetak ljudi na službenom obilježavanju. Na svetoj misi još manje. Na polaganju vijenaca i paljenju svijeća možda stotinjak. Za Marka Babića. Za čovjeka koji je dao sve za Vukovar i Hrvatsku”, objavio je na stranici Heroji Vukovara.

Obitelj gotovo sama, dok su kafići bili puni

Bašić je u objavi posebno istaknuo kako su Babićeva sestra Kata i brat Iko na obilježavanju stajali gotovo sami. Nasuprot tome, kako je naveo, obližnji kafići bili su puni ljudi.

“A preko puta… Mustang i Royal puni. Kave, pića, smijeh. Kao da je obična nedjelja. I onda će sutra društvene mreže biti pune fotografija Marka Babića. Bit će statusa o prijateljstvu, zajedništvu i herojstvu. Mnogi će napisati da su bili njegovi prijatelji. Ali danas ih nije bilo. To me boli”, naglasio je razlog svoje ljutnje.

Sjećanje na čovjeka koji se nije hvalio svojim djelima

Hrvatski heroj Domovinskog rata Marko Babić preminuo je 05. srpnja 2007. godine u Zagrebu od moždanog udara. Na njegov sprovod došlo je više od 5.000 ljudi.

Svake godine na taj datum njegovi suborci, prijatelji i poznanici objavljuju emotivne poruke u kojima se prisjećaju njegove hrabrosti, domoljublja i činjenice da je uništio 14 tenkova, čime se Babić nikada nije hvalio.

“Takav je bio Marko Babić”

O tome kakav je Marko Babić bio kao čovjek, možda je najdojmljivije govorio upravo Zlatan Bašić, koji je u svojoj objavi jasno poručio zašto ga je izostanak većeg broja ljudi na obljetnici toliko pogodio.

“Da je kojim slučajem danas bila moja godišnjica, a Marko živ, bio bi prvi tamo. I ne samo da bi bio tamo – nijedan kafić u Borovu naselju ne bi radio. Gazde i konobari bi stajali ispred zatvorenih vrata. Marko bi svojim autoritetom okupio ljude, a oni bi došli iz poštovanja i straha prema njemu. Eto, takav je bio Marko Babić. Zato smo ga poštovali i mi, a i oni. Zato me nemojte pitati zašto sam bio ljut.”