Zločin u Čorcima: Krvava jesen Like i rana koja ne zacjeljuje

Postoje mjesta u našoj domovini gdje tišina ne donosi smiraj, nego vrišti bolom i opomenom. Jedno od takvih svetih i mučeničkih mjesta je zaselak Čorci, smješten u krševitom srcu Like, podno ponosnih obronaka Kapele. U jesen 1991. godine, dok se stvarala naša slobodna, samostalna i suverena Hrvatska, u ovom malenom kutku svijeta odigrala se tragedija koju povijest ne smije i neće zaboraviti. Nedužni starci, ljudi čije su jedino oružje bile žuljevite ruke i ljubav prema pradjedovskom ognjištu, postali su meta bezumne mržnje. Njihova jedina krivnja bila je to što su bili Hrvati, što su voljeli svoju zemlju i odbili napustiti svoje domove. Zločin u Čorcima ostaje trajan pečat na savjesti onih koji su pravdu zaboravili, ali i vječni plamen u srcima onih koji znaju kolika je cijena slobode plaćena krvlju i suzama naših najmilijih.

Krvava jesen 1991.: Dani kada je utihnulo malo ličko selo

Prije krvavog vihora Domovinskog rata, zaselak Čorci na širem području Vrhovina, uz cestovni pravac prema Korenici, disao je mirnim, težačkim životom. Devetnaest obiteljskih kuća brojilo je tek tridesetak mještana. Bili su to gotovo bez iznimke stariji ljudi, bake i djedovi koji nikada u svom životu nisu nikome naudili niti su za ikoga predstavljali vojnu prijetnju.

No, agresorska mržnja nije birala ciljeve. Koncem rujna 1991. godine mirno ličko selo pretvoreno je u pakao na zemlji. Iz samog središta Vrhovina započeo je neprekidan topnički i minobacački udar zapaljivim strjeljivom. Bila je to smišljena, sustavna kampanja zastrašivanja i etničkog čišćenja, čiji je cilj bio zatrti svaki hrvatski trag na tom području. Zastrašeni, ali vezani za svoje ognjište, mještani su odbijali vjerovati da bi im dojučerašnji susjedi mogli nauditi. Nažalost, najgore je tek slijedilo.

Kobni 4. listopada i upad paravojnih postrojbi

Crni petak, 4. listopada 1991. godine, ostat će zauvijek urezan kao dan nezapamćenog zločina. U potpuno nebranjeni zaselak upale su zloglasne postrojbe milicije tzv. SAO Krajine, poznate kao „martićevci“, potpomognute lokalnim paravojnim skupinama. Među njima se brutalnošću isticala formacija pod zapovjedništvom Predraga Baklajića, takozvani „Baklajićevci“.

U bjesomučnom pohodu, napadači su pljačkali i palili sve pred sobom. Devet nevinih duša, svi iz loze obitelji Čorak, zatečeno je u svojim domovima i nemilosrdno pogubljeno. Tri mještanke ubijene su u samom selu ili su žive izgorjele u buktinjama vlastitih kuća koje su generacijama gradile. Zorka Čorak, u osamdesetoj godini života, ubijena je u vlastitom dvorištu dok je nemoćno gledala razaranje svojeg zavičaja. Ljubica Čorak (69) izgorjela je u plamenu zapaljenog obiteljskog doma, dok je Marija Čorak (58) usmrćena tijekom topničko-pješačkog napada.

Šestero bespomoćnih civila — Stjepan (57), Kata (51), Vladimir (52), Slavko (61), Martin (52) i Mate Čorak (51) — nasilno je odvedeno u improvizirani zatvor u Vrhovinama. Tamo su prošli nezamislivu torturu, a potom su pod okriljem noći odvezeni u nepristupačne šume planine Kapele, gdje su bezdušno likvidirani.

Desetljeće traganja i pravosudni apsurd: Istina pod zemljom Oštrog vrha

Sudbina šest odvedenih članova obitelji Čorak bila je obavijena tamom više od punog desetljeća. Njihova imena stajala su na hladnim popisima nestalih osoba Republike Hrvatske, dok su njihove obitelji godinama živjele u agoniji neizvjesnosti, moleći za barem jednu kost koju bi mogle dostojanstveno pokopati. Zločinci su tijela sakrili na nepristupačnom šumskom terenu kako bi zauvijek zatrli tragove svog zvjerstva.

Tek u svibnju 2002. godine, djelatnici čuvarske službe Nacionalnog parka Plitvička jezera slučajno su naišli na posmrtne ostatke na predjelu zvanom Oštri vrh (Ćurinke). Forenzička ispitivanja potvrdila su najgore slutnje: svih šest tijela pripadalo je nestalim Čorcima. Patolozi su utvrdili tragove teškog fizičkog zlostavljanja, prostrijelne rane i činjenicu da su dijelovi tijela spaljeni kako bi se uništili dokazi. Nakon jedanaest godina patnje, nevini civili pronašli su svoj smiraj 26. studenoga 2002. godine na mjesnom groblju u Sincu.

Šest godina zatvora za devet nevinih života

Umjesto pune i pravedne kazne, pravosudni epilog pretvorio se u gorku pilulu za obitelji žrtava. Za stravičan pokolj pravomoćno je osuđen samo jedan jedini počinitelj. Nenad Pejnović uhićen je tek 2008. godine, kada se mirno vratio na područje Vrhovina. Sljedeće godine, Županijski sud u Karlovcu osudio ga je na sramotnu kaznu od šest godina zatvora zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, točnije za protupravno odvođenje šestero ljudi.

Tijekom suđenja svjedoci su jasno označili Baklajićevu skupinu kao krvnike s Oštrog vrha, postrojbu koja je sijala smrt od Žute Lokve i Dabra pa sve do Vrhovina. Unatoč jasnim dokazima i iskazima, pravi nalogodavci i neposredni ubojice do danas su ostali izvan dosega hrvatskog pravosuđa, ostavljajući trajnu ranu i osjećaj nepravde koji peče jednako snažno kao i ratnih devedesetih.

35. obljetnica stradanja: Zavjet predaka koji obvezuje budućnost

U nedjelju, 11. listopada 2026. godine, Lika se ponovno poklonila svojim mučenicima. Povodom 35. obljetnice mučkog stradanja civila, Gradski ogranak Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata (GO UHDDR) Grada Otočca organizirao je dostojanstven komemorativni program koji je okupio rodbinu žrtava, branitelje, predstavnike vlasti i brojne građane.

Službeni dio počeo je u 10 sati ispred kamenog spomen-obilježja u Čorcima, podignutog 2023. godine uz potporu Ministarstva hrvatskih branitelja, s uklesanim imenima devetero mučenika. Vijence su položile obitelji, izaslanstva braniteljskih udruga Ličko-senjske županije, Grada Otočca, Općine Vrhovine te dobrovoljna vatrogasna društva. Sinački župnik fra Mirko Gregov predvodio je molitvu i službu riječi, zazvavši mir za duše nevinih i snagu za njihove obitelji.

Nakon molitve, kolona sjećanja krenula je na 4. memorijalni „Hod za Čorke“. Pješačeći rutom od Homoljca do surovog Oštrog vrha, okupljeni su gazili istim onim koracima kojima su njihovi najmiliji prije tri i pol desetljeća vođeni u smrt. Time je fizički prostor stradanja spojen s vječnim sjećanjem.

Zavjet protiv zaborava i demografska pustoš

Obraćanja uzvanika bila su ispunjena jasnim i nepokolebljivim porukama. Istaknuto je da je nevina krv prolivena u Čorcima ugrađena u same temelje slobodne i suverene hrvatske države. Skup je poslao snažnu osudu pravosudne inertnosti koja je dopustila da krvnici prođu gotovo nekažnjeno, naglasivši kako čuvanje istine nije samo čin sjećanja, već bedem protiv povijesnog revizionizma.

Nažalost, Čorci su platili strašnu demografsku cijenu. Zaselak se od te kobne jeseni nikada nije oporavio; nekadašnje ognjište s dvadesetak punih kuća danas je svedeno na tek nekoliko staračkih domova, dok su se potomci raselili diljem domovine i svijeta. No, dok god plamte svijeće i dok god koraci odjekuju Kapelom na „Hodu za Čorke“, žrtva ovih devet nedužnih Ličana neće biti zaboravljena. Njihova žrtva ostaje naš vječni dug i zavjet.