Građani plaćaju vulgarne performanse? Financiranje Domina izazvalo novi val bijesa

U Zagrebu se posljednjih godina stvara sustav u kojem jedni dobivaju privilegije, prostor i stotine tisuća eura iz gradskog proračuna, dok se svaka kritika takvog modela pokušava proglasiti napadom na “kulturu”, “slobodu” ili “aktivizam”.

U središtu tog sustava nalazi se gradska vlast predvođena Tomislav Tomašević i mreža ideološki bliskih udruga koje su od dolaska platforme Možemo na vlast doživjele pravi financijski procvat.

Jedan od najčešće spominjanih primjera je Domino i njezin predsjednik Zvonimir Dobrović.

STOTINE TISUĆA EURA ZA “PERFORMANSE”, A ZA DRUGE – NEMA

Dok se građanima objašnjava kako “nema dovoljno sredstava” za određene socijalne programe, prilagođene usluge ili projekte za najranjivije skupine, istovremeno se bez većih problema pronalazi novac za projekte i performanse koji izazivaju ogorčenje velikog dijela javnosti.

I upravo tu nastaje ključni problem.

Jer pitanje više nije samo tko dobiva novac.

Pitanje je — po kojim kriterijima.

DOBROVIĆ “MUTI VODU”?

Umjesto odgovora na legitimna pitanja o financiranju, predsjednik udruge Domino posljednjih dana pokušava fokus javnosti prebaciti na druge teme.

Kritičare optužuje da ih navodno ne zanimaju afere u sportskim savezima, pokušavajući cijelu raspravu preusmjeriti daleko od ključnog pitanja zašto su pojedine ideološki bliske udruge postale gotovo nedodirljive kada je riječ o gradskom novcu?

Takav pristup ne djeluje kao transparentnost.

Djeluje kao dimna zavjesa.

ISTA EKIPA, ISTI KRUG NOVCA

Posebno iritira građane činjenica da se gotovo uvijek vrte ista imena, iste udruge i isti projekti.

Dok jedni jedva prolaze natječaje ili ostaju bez prostora i potpore, drugi godinama uživaju status povlaštenih partnera gradske vlasti.

Istovremeno, svaki pokušaj propitivanja trošenja javnog novca automatski se proglašava “napadom na progresivne vrijednosti”.

Ali javni novac nije ideološki plijen.

To je novac svih građana Zagreba.

UVREDLJIVI PERFORMANSI I NOVAC GRAĐANA

Dodatni bijes izaziva činjenica da se dio financiranih programa svodi na performanse koje velik dio građana smatra vulgarnima, provokativnima i uvredljivima.

U tom kontekstu spominje se i promoviranje novih performansa kontroverznog umjetnika Siniša Labrović, koje Dobrović aktivno podržava i reklamira.

I tu dolazimo do ključnog pitanja:

zašto građani moraju financirati sadržaje koji ih vrijeđaju, provociraju ili dijele društvo?

KRITIKA NIJE MRŽNJA

Ono što posebno zabrinjava jest pokušaj da se svaka kritika ovakvog sustava odmah etiketira kao netolerancija ili ideološki obračun.

Nije problem postojanje udruga.

Problem je netransparentan sustav u kojem jedni imaju privilegirani položaj, dok se drugima zatvaraju vrata.

ZAGREB KAO PRIVATNI IDEOLOŠKI PROJEKT?

Sve više građana ima osjećaj da Grad Zagreb pod aktualnom vlasti postaje poligon za financiranje uskog kruga aktivističkih i ideoloških projekata.

Dok komunalni problemi rastu, dok roditelji čekaju mjesta u vrtićima, dok se dio socijalnih programa raspada ili ne provodi — novca za “performanse” očito ne nedostaje.

I zato pitanje više nije samo političko.

Pitanje je moralno.

Ako se javni novac dijeli prema ideološkoj bliskosti, a ne prema stvarnim potrebama građana — kakvu to poruku šalje Zagrebu?

Jer grad koji financira privilegirane krugove, a ignorira sve ostale, polako prestaje biti grad svih građana.

I postaje grad podobnih.

Dobrović je posljednjih dana na Facebooku u više navrata javno hvalio i promovirao nedjeljni “performans” Siniša Labrović, pokušavajući ga predstaviti kao umjetnički čin i društveno relevantnu provokaciju.

No velik dio javnosti taj događaj nije doživio kao umjetnost, nego kao još jedan primjer brutalnog vrijeđanja, spuštanja javnog prostora na razinu vulgarnosti i namjernog provociranja građana novcem upravo tih istih građana.

Podsjetimo, Labrović je 10. svibnja na Trgu bana Jelačića izveo performans pod nazivom “Umjetnik liže šupak Ivanu Matijeviću, Marinu Miletiću i Nikolini Baradić”, čime je ponovno otvoreno pitanje gdje završava umjetnička sloboda, a gdje počinje javno vrijeđanje i politički aktivizam maskiran u “kulturu”.

I upravo tu dolazimo do srži problema.

Jer dok se građanima Zagreba objašnjava kako nema dovoljno novca za pojedine socijalne programe, djecu s invaliditetom, prilagođene usluge ili brojne komunalne potrebe — za ovakve “performanse” i udruge povezane s njima novca očito ima.

EKSPLOZIJA FINANCIRANJA NAKON DOLASKA MOŽEMO

Domino, na čijem je čelu Zvonimir Dobrović, postala je simbol upravo takvog modela financiranja.

Brojke govore same za sebe.

Godine 2021., prije dolaska platforme Možemo na vlast u Zagrebu, udruga Domino iz gradskog je proračuna dobila oko 41 tisuću eura.

Do 2025. godine taj je iznos narastao na čak 217 tisuća eura.

Riječ je o rastu od nevjerojatnih 417 posto.

I zato građani imaju pravo postaviti vrlo jednostavno pitanje:

je li riječ o slučajnosti, kvaliteti programa ili političko-ideološkoj bliskosti s aktualnom gradskom vlasti?

TKO ODREĐUJE ŠTO JE “KULTURA”?

Najveći problem nije ni sam performans ni postojanje udruge.

Problem je činjenica da se pod krinkom “suvremene umjetnosti” i “progresivnih vrijednosti” sve češće financiraju sadržaji koji kod velikog dijela građana izazivaju gađenje, bijes i osjećaj poniženja.

Istovremeno, svaka kritika takvog sustava pokušava se prikazati kao napad na slobodu izražavanja.

No građani ne postavljaju pitanje smije li netko nešto izvoditi.

Građani postavljaju pitanje zašto to moraju financirati upravo oni?

DVOSTRUKI KRITERIJI KOJI SVE VIŠE IZLAZE NA VIDJELO

Posebno iritira činjenica da ista gradska vlast koja ograničava ili otežava manifestacije poput Hoda za život, istovremeno bez problema financira udruge i performanse koji otvoreno provociraju, vrijeđaju i dijele javnost.

Za jedne zabrane i prepreke.
Za druge novac, prostor i promocija.

I upravo zbog toga sve više građana zaključuje da Zagreb pod aktualnom vlašću više ne funkcionira po principu jednakih kriterija — nego po principu ideološke podobnosti.

A kada javni novac počne pratiti ideološku lojalnost, tada problem više nije samo politički.

Tada problem postaje pitanje povjerenja u cijeli sustav.

Izvor: narod.hr