H. Hitrec: Potpala od Dubrovnika do Tovarnika, od Gundulića do Matoša

Prema svršetku kolovoza 2026.

U ne tako davnim vremenima, Velika Gospa bijaše ne samo velik blagdan, nego i prekretnica u meteorološkom smislu, prvi znak da ljeto polako slabi, popuštaju vrućine. Sada se taj klimatski običaj nekako izgubio, u prošlom tjednu nastavljen toplinski val, doduše nešto manjeg intenziteta, ali suša potrajala, Europa se posušila, rijeke i dalje bezvodne, ljudi razdražljivi. Nešto malo kiše palo u subotu, zahvaljujući folklornoj grupi koja je pjevala Oj dodole, dodole.

U Hrvatskoj stanje redovito, cvjeta turizam, a ponegdje i more. Omiš se ne da, popisuje štete, ali se život nastavlja. Tko je u Rogoznici podmetnuo požar, još ne znamo, samo slutimo, a tko je u zaleđu (ofsajdu) Zadra užgao suhu travu brzo smo saznali – na svu sreću u Ravnim je kotarima na vrijeme spriječena kataklizma nalik omiškoj, čak uhićeni počinitelji. A ta su nas uhićenja ostavila u nedoumici, je li. Palili vatru neki hrvatski državljani i jedna Poljakinja, tako su barem izvješćivali mediji, među njima i oprezni HTV. Da tko ne pomisli na Srbe, nedaj Bože, to jest hrvatske i poljske građane srpske nacionalnosti, ali se u idućim danima istina više nije mogla sakriti od hrvatskih građana hrvatske nacionalnosti. Pa preko volje priznali i hrvatski mediji, čak i onaj koji ubire pretplatu.

Prvotna izvješća s maglovitim dojavama ostavila su gorak dojam i rasrdila hrvatski narod. Ja se zapitah kako bi to bilo da je Hrvatska televizija navečer 18. studenoga 1991., nakon pokolja u Škabrnji, izvijestila ovako: „Skupina hrvatskih državljana, uz pomoć JNA, napala je hrvatske državljane u Škabrnji i pobila velik broj ljudi“. Tako nekako.

Jest, prokleto finale ljeta ove godine, premda turizam cvjeta, kako je rečeno. Ne samo na obali i otocima, nego i u ofsajdu Dalmacije, ali i u sjevernijim kopnenim predjelima. Dolaze u Hrvatsku, ili bi htjeli doći, i neki čudni turisti, ponešto glazbeno navudreni, kao bend Merak krajine i to ravno u Medak, slave glazbenici srpsku krajinu i oko Obrovca, performerica oskrvnjuje znak hrvatske postrojbe iz Domovinskoga rata, pevaljka Karleuša i glumac Trifunović pate od amnezije, ne sjećaju se što su kazali kada su govorili. Svi bi u Hrvatsku, svi za Hrvatsku, a Hrvatsku nizašto. Pa ljeto je, ajmo se zabavljati, a nešto se i zaradi, u Hrvatskoj puno bolje nego u Srbiji. Osim toga, kažu oni, imamo mi pokrovitelje u Hrvatskoj, oni će da nam odmah da priskoče u da pomoć, ako nas ustaše da prozovu. Imamo, eto, Pupovca, ne da Milorad na nas, ne da ni na one koji pale vatrice da se ugriju, da se ne smrznu, a ne iz drugih razloga.

Pa se Pupovac ukazao, što nije bilo teško predvidjeti, ukazao na Hrvatskoj televiziji, gdje ima osigurano mjesto u središnjem dnevniku, ondje  ga veoma vole i propagiraju, ne samo u požarima, nego i oko Dana pobjede, kada je bio napao političare i povjesnike, koji se ne slažu s njegovom interpretacijom Oluje, ali i uopšte srpskoga terorizma devedesetih i šire. Glede ovoljetnih ravnokotarskih ujdurma s upaljačima, Milorad je reagirao u centralnom dnevniku HTV-a u stilu svojih učitelja iz doba komunizma: pojavu osuditi, druga spasiti. Štetu smanjiti. Jeste da su palili, ali malo (jer su uočeni), a palili jerbo se napili, a jedan od četnika toga jutra klao janjce, pa se valjda prisjetio klanja uopšte i ponijelo ga. A hrvatski državljani hrvatske nacionalnosti, koji su prokazali palitelje kao srpske četnike hrvatske državljane, šire po portalima i oko njih govor mržnje, dočim su palitelji palili iz ljubavi prema Hrvatskoj, koja je tako obrasla da ju treba šišati. I onda pila naopako: mogla su stradati i srpska sela, reče navodno taj lik. Vidite, likovi, u Hrvatskoj postoje samo hrvatska sela, a u nekima od njih žive i Srbi, ponegdje pretežito.

I njihovi ljetni gosti željni zabave. U petak nastavak mudroga HTV-a- u centralnom dnevniku i opet isto, samo je sada Kanađanka, kanadska državljanka, te još tri lika. A gledatelj odmah prevodi, što se i potvrdilo. Šaljivo je to, kad ne bi bilo ozbiljno, kada u zakonu  o javnoj televiziji ne bi pisalo da treba izvješćivati istinito.

Pa još nekoliko požara, onaj prema Konavlima došao iz Trebinja, klasika, a nije neobično ni iskrenje na desetak mjesta pokraj pruge Vinkovci-Tovarnik. Tako dolazimo do sjajno zamišljene strategije – potpala od Dubrovnika do Tovarnika, od Gundulića do Matoša. Doduše Gundulić i uopšte dubrovačka književnost spadaju u srpsku književnost. Dabome. A Matoš svirao po beogradskim kafanama  (i sanjao vanjkuš zagrebački.)

Pa kada se sve spoji u jednu riječ, dobivamo terorizam. U raznim oblicima, u obliku požara zastrašujućem, u zabavnom obliku bezočnom s obzirom na protuhrvatsku retoriku zabavljača, a onda idemo svi zajedno gledati film Svadba, hrvatski ili srpski, vani reklamiran kao srpski, ali nema veze, novac je hrvatski, a nisu više ni ustaške kune, nego euri.

Na djelu je nešto slično Labradoru iz početka devedesetih. In fine.

Na rečene godine i kako je sve počelo, podsjetit će jedan film i jedna knjiga o jednom čovjeku, koji se zvao dr. Šreter. Film o Šreteru snima ili će snimiti Dražen Bušić, roman o Šreteru piše Tomislav Šovagović. Tko će u filmu glumiti „posrednika“ Pupovca, još se ne zna. Možda Trifunović, Rade je prestar. Meni je Trifunović inače vrlo blisko prezime: kada smo istjerali jugovojsku iz tadanjega Doma JNA u Zagrebu (sada Dom Hrvatske vojske), ja se uselio u sobu u prizemlju. Na vratima je pisalo Trifunović, nisam ga dao maknuti, iz sklonosti prema humoru, pa kada je tko nešto od mene trebao, govorili su tomu: „Idi kod Trifunovića“. A taj, bijesan, ulazio u moju sobu s pištoljem.

                                          X x x

Uozbiljimo se, pomolimo se za duše novijih i starih hrvatskih žrtava. Manje od dvadeset godina dijeli nas od trenutka kada ćemo mi , odnosno naši potomci, obilježavati stotinu godina od najveće tragedije hrvatskoga naroda, komunističkoga pokolja Hrvata nakon svršetka Drugoga rata (na teletekstu HTV čitam da su „žrtve poraća“, je li, tko je taj porać, nikako ne mogu odgonetnuti). Ove godine misa u Maclju, s dodatnim povodom: Slovenija „izručila“ pet stotina Hrvata, dotično ono što je od njih ostalo, a ta je brojka samo kap u moru. No neka, barem je tih 500 dostojno sahranjeno. Najtužnije je bilo gledati malene sanduke, kao da su djeca u njima, da. I jesu nečija djeca, jesu, a majke im se odavno pridružile.

U Maclju nisam vidio državni vrh. Vrhovci ipak na Mirogoju, u sjećanje na žrtve svih totalitarizama. A da se ipak prisjete komunizma, već po navici ne idu u Macelj, nego na Goli otok. Gdje su u tom dugotrajnom  komunističkom zločinu  stradali i mnogi komunisti.

Zagrebački se nadbiskup uputio na groblje u Bilama pokraj Mostara, mostarski je biskup služio misu u Zemuniku Donjem kod Zadra, eto lijepoga primjera jedinstva hrvatskoga korpusa, viđenoga u Domovinskom ratu, a sada i u počasti žrtvama komunističkih zločinaca. O kojima  u nedjelju nije bilo puno riječi, pa se pribjegava „sretnoj“ sintagmi o svim totalitarnim režimima, a u povodu Europskoga dana sjećanja. Komunizam se tu šverca, prikriva, to jest u Hrvatskoj. Tek se javi nestašni Denis s HRT-a, doduše ne na ekranu (gdje je urednik!), nego gotovo privatno, da kaže kako Tomo Medved, ratni junak, propagira „ustašiju“ ili slično, i to u Maclju. „ Pa dokle ćemo tako? I kamo ćemo tako dospjeti?“, reče mačak Mak. A Livaji ukrali bicikl, ne znaš jesu li hrvatski državljani srpske nacionalnosti, poljski ili kanadski ili srbijanski  državljani srpske nacionalnosti. No, bicikl je pronađen. Ipak smo napredovali, u dobra stara vremena, ha, odvodili su u Beograd hrvatske nogometaške majstore, sada im samo kradu bicikle.

                                                       Hrvoje Hitrec