Plenković i Turudić pod pritiskom zbog Gospića: Milanović upozorio da će ga „zavaljati prvom prilikom“

Kako se priča o opasnom otpadu u Gospiću sve više zahuktava, postaje jasno da su Andrej Plenković i Ivan Turudić, svaki iz svojih razloga, u sve neugodnijoj situaciji. Kod obojice se osjeća nervoza, samo što proizlazi iz različitih problema. Premijer pokušava politički sanirati štetu afere koja se više ne može svesti na klasični sukob vlasti i oporbe, dok glavni državni odvjetnik mora braniti vjerodostojnost institucije kojoj se sve glasnije zamjeraju sporost i preuzak početni fokus istrage.

Upravo zato zanimljiva je Nacionalova tvrdnja da je Turudić u krugu bliskih suradnika vrlo oštro odbacio mogućnost da je nalaz Geotehničkog fakulteta o PFAS-u u Gospiću objavio na Plenkovićev zahtjev.

„Ne primam instrukcije ni od koga. Sam sam odlučio objaviti nalaz… jer je to u javnom interesu“, prenosi Nacional riječi koje je Turudić, prema izvorima tog tjednika, izgovorio u krugu suradnika.

Tu informaciju treba uzeti s rezervom jer se temelji na izvorima lista, ali ako je točno prenesena, pokazuje da Turudić sada ima potrebu vrlo jasno naglasiti vlastitu samostalnost.Njegov problem nije malen. Od početka kaznenog postupanja prošla je godina i pol, a optužnica još nije podignuta. U javnosti se pritom stvorio dojam da je početni fokus DORH-a dugo bio prvenstveno na Josipu Šinceku i njegovu krugu, dok se pitanja institucionalne i moguće šire poslovne odgovornosti ozbiljnije otvaraju tek sada. Što afera postaje veća, to je teže objasniti zašto državnom odvjetništvu treba toliko vremena.

Otuda i sumnje dijela javnosti da se slučaj u početku pokušavao zadržati u užim okvirima i što manje politički dramatizirati, iako za tvrdnju o konkretnom dogovoru DORH-a i Vlade zasad nema dokaza.

Plenkovićev problem možda je još veći. Građani se ne bune zato što ih je mobilizirala neka oporbena stranka, nego zbog straha za zdravlje, osjećaja da je sustav zakazao i dojma da je godinama bilo moguće dovoziti i zakapati opasan otpad bez pravodobne reakcije države. Takvo nezadovoljstvo ne dijeli se uredno na lijeve i desne i upravo ga je zato vlasti mnogo teže politički amortizirati.

U toj situaciji interesi premijera i glavnog državnog odvjetnika više nisu nužno potpuno isti. Turudić mora pokazati da DORH nije ničiji servis i da je spreman ići dovoljno daleko kako bi sačuvao vlastitu vjerodostojnost. Plenković, s druge strane, mora ograničiti političku štetu i spriječiti da se pitanje odgovornosti proširi prema ljudima iz aktualnog vrha vlasti i institucijama za čiji je rad politički odgovorna njegova Vlada.

Plenković je Turudićevo imenovanje snažno politički branio i teško je vjerovati da mu je danas svejedno kako će se DORH postaviti prema aferi koja ozbiljno opterećuje njegovu Vladu.

To još nije dokaz raskola između Plenkovića i Turudića. Prije se čini da se obojica, svatko iz svojih razloga, pokušavaju pozicionirati tako da zaštite vlastiti interes i vjerodostojnost. Ali upravo zato danas posebno odzvanja ono što je Zoran Milanović govorio početkom 2024., dok se Turudića tek guralo na mjesto glavnog državnog odvjetnika.

Milanović je tada tvrdio da Plenković želi čovjeka koji će mu „čuvati leđa“, ali je istodobno upozorio da je, po njegovu mišljenju, izabrao pogrešnu osobu. Turudića je nazivao „stranačkim čovjekom“ i „stranačkim dečkom“, a zatim izrekao možda najzanimljiviju prognozu cijele priče:

„Izabrao je krivog tipa, taj čovjek je patološki nelojalan, on će ga ‘zavaljati’ prvom prilikom kao što je uništio Sanadera koji ga je stvarao.“

Milanović je tada govorio da Plenković želi nekoga tko će mu „čuvati leđa“, ali je upravo u Turudićevoj navodnoj nelojalnosti vidio budući problem za premijera.

Bila je to, naravno, politički izrazito nabijena izjava čovjeka koji je tada vodio otvoreni rat s Plenkovićem zbog Turudićeva imenovanja. Ne treba je dvije i pol godine poslije pretvarati u proročanstvo. Ali teško ju je ignorirati u trenutku kada Nacional tvrdi da Turudić ljutito odbacuje svaku sugestiju da je nalaz o PFAS-u objavio na Plenkovićev zahtjev i inzistira na tome da „ne prima instrukcije ni od koga“.

Možda raskola nema. Možda ga neće ni biti. Ali Gospić je prvi veliki slučaj u kojem bi politički interes Andreja Plenkovića i interes Ivana Turudića da obrani neovisnost i vjerodostojnost DORH-a mogli krenuti različitim smjerovima. Ako se to dogodi, Milanovićeva rečenica o „zavaljivanju prvom prilikom“ iz 2024. mogla bi zvučati mnogo manje kao politička provokacija,a mnogo više kao upozorenje koje je vrijedilo zapamtiti.