Matko Marušić: Mi Hrvati

Bacon je kazao kako „neke knjige treba okusiti, druge progutati, a samo neke sažvakati i probaviti“. Knjiga professora emeritusa Matka Marušića spada u onu kategoriju knjiga koje treba „sažvakati i probaviti“, a što će nam svaki liječnik preporučiti da to činimo s pažnjom, polagano i u miru, tim više što je riječ o iznimno slojevitome i dubokome štivu na čijoj površini ne plivaju tek snažne riječi i vješte metafore, već se pod njezinom koprenom kriju misli koje i nije tako lako i jednostavno izraziti riječima. Knjiga je ovo, dakle, koja nam nudi činjenice, priliku da mnogo toga saznamo, ali konačno otvara i mogućnost da shvatimo svima poznatu uzrečicu „mi Hrvati“ koja se ovdje nudi naslovnom.

Brodeći „Zvonimirovom lađom“ između književnosti i znanosti, između vjere i svakodnevne zbiljnosti, Marušić ispisuje tropleter pitanja hrvatskog identiteta, koji se istodobno i gradi i rasipa, usložuje i razgrađuje, dramu hrvatskog nacionalnog bića, hrvatsku slojevitost poimanja života, tako što s razumijevanjem piše o uzrocima i posljedicama, primarno ne inzistirajući, ali upućujući na „čudo Gospodinovo“, na golu činjenicu kako se „posije jedno zrno pšenično, a naraste klas u kojemu ih je stotinu“.

Memorablijska knjiga

Memorablijska je ovo knjiga, čvrsto umrežena (poput krovne ili grobne) ploče esejističkim, filozofskim, znanstvenim, mudroslovnim, kulturološkim zapisima, punih dnevničkih sjećanja, društvenih i političkih, kulturoloških ogleda i sentenci o svemu čime se u životu susrećemo. Knjiga u kojoj autor traži nacionalnu, a prije svega svoju istinu, istinu Hrvata u ogledalu. Niskom zapisa o temama iz hrvatske povijesne zbilje dvadesetoga stoljeća, o stalnim ljudskim i nacionalnim istinama, kao i globalnim problemima, ispovijedajući se i svjedočeći kako „i u razglašenim knjigama, i u najboljih pisaca, ima beskrajno puno promišljeno ubačenoga, šarmantnoga za povodljive i neistinitoga za naivne“. Autorova tvrdnja da je „književnost shvatio tek kad je shvatio život“, premda će svaki teoretičar kazati kako život i književnost nisu isto i usporedivi, tumači istinsku vjeru u snagu napisanoga. Otuda se pisac u gradnji svojih priča i služi vještim iznošenjem reda priča i pouka o odgoju rečenih za kartaškim stolom (ovdje može biti i ognjištem), i reda razboritih vlastitih misli, intelektualno slobodnih i nezavisnih, e da bi se, konačno, i pisalo i na dvije razine jezika, onoga pučkog, očeva i majčina, i onog književno zadanoga. U prepletu intelektualnosti i narodne mudrosti mi smo dobili priču u kojoj će se lakoćom prepoznati hrvatsko biće između 1945. i 1995. godine. Usloženost priča iz djetinjstva s onima iz svakodnevlja, priča

Knjiga

Ova knjiga ne može biti apsolvirana ni u kakvu predstavljanju, već zbog njezine razgranate građe o njoj valja govoriti čitajući je. Šesto deset stranica bez grafičkih bjelina, a tekstualno bez praznoga hoda, s cjelinama tema po poglavljima, od koje bi svaka zahtijevala novu knjigu, potrebno je mnogo znanja, prije svega ljubavi, kao što je za sadržaj knjige bilo potrebno mnogo povijesti.tradicionalne, ruralne sredine sa suvremenim, urbanim pričama, u jednome i drugome slučaju poznatih autoru, koji govori isključivo o proživljenom i poznatom, recimo, kao u slučaju ljubavne priča iz Katuna koju uspoređuje s modernom ljubavnom dramom Julienne i Zvonka Bušića.

Knjiga „Mi Hrvati“ počinje vrlo znakovitom rečenicom „Hrvatska povijest se zna, ali nije poznata“, dok završno poglavlje knjige obilježava rečenica „O ljubavi nitko ne govori istinu“. Prva i zadnja rečenica oduvijek su kod vrsnih pisaca ključ kojim se otvaraju jedna, a zatvaraju druga vrata kuće zvane knjiga. Evo, rješenje problema nas Hrvata krije se u prvoj rečenici Marušićeve knjige. I što se prikaza dalje tiče, ovdje bi trebalo stati i zašutjeti, kao poslije duboke molitve. Dugo, dugo šutjeti, sve dok ne osjetimo šum mora koje ponosno i dalje nosi „Zvonimirovu lađu“, šum ljepote krila Duha Božjega. Ova knjiga ne može biti apsolvirana ni u kakvu predstavljanju, već zbog njezine razgranate građe o njoj valja govoriti čitajući je. Šesto deset stranica bez grafičkih bjelina, a tekstualno bez praznoga hoda, s cjelinama tema po poglavljima, od koje bi svaka zahtijevala novu knjigu, potrebno je mnogo znanja, prije svega ljubavi, kao što je za sadržaj knjige bilo potrebno mnogo povijesti.

Hrvatska duhovna šeherezada

Na neki način ovo je knjiga hrvatska duhovna šeherezada kojom nas autor drži budnima iz teme u temu propitujući i govoreći otvoreno o svemu onome što tišti hrvatskoga čovjeka, bez obzira na njegovu veličinu ili sićušnost ispod zvijezda. To su prije svega pitanja hrvatskih povijesnih godina dvadesetoga stoljeća: 1941., 1945., 1967., 1968., 1971. i 1982., koje će se zauvijek zrcaliti u onome što se u Hrvatskoj i s njom zbilo između 1991., odnosno 1995. godine. Citirajmo: „Mama je preživjela četnički prolazak kroz svoj djevojački dom“, „do mojeg rođenja Tito je već bio uredio Jugoslaviju tako da se mogu mirno roditi u društvu koje je imalo potencijal da se razvije u raj na zemlji“. „Komunisti su o svemu lagali jer se njihova izobličena ideologija odnosila na sve aspekte ljudskih života.“ „Svi smo sve lagali, komunisti i nekomunisti, toliko da se strahoti komunističkog terora može u povijesnim strahovladama naći parnjaka, ali veličini komunističke laži ne može.“ Očeva spremnost bila je „da sve dade za svoju obitelj, vjeru Kristovu i domovinu Hrvatsku“. „U osvajanju Hrvatske komunistima je najviše smetala snaga naše vjere“. „Ubili su ga metkom u glavu - dahnu moja mama“. „Publicirao sam komplicirane stvari u svjetskim znanstvenim časopisima, a nisam znao kako je pobijena hrvatska vojska, što je Križni put ili kako su umrli povjesničar Ivo Pilar, svećenik Juraj Gospodnetić i književnik Mile Budak“. „Mahnuo sam Titovim pudlicama. Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen“. „U pitanju komunizma potpuno sam se osvijestio tek nakon što je otac umro, ali i to je bila njegova zasluga.“

Vidimo, svaka rečenica je izjavna, izrečena i pisana jednostavno, jasno i čitko, iskreno, otvoreno, i činjenično, ispovjedno. I uvijek tako, a ne ponavljajući se. Jasne su ovdje razdiobe između praktičnog komunizma, ideala teoretskog komunizma, „lenjinske nemilosrdne borbe za vlast“, komunističkih smaknuća, titoističke „nepogrešivosti“ i njegovih velikih majstora ušutkavanja, te činjenice „da su sve kulture u povijesti ljudskoga roda imale vjeru“, Kristova učenja i toga da „bez Gospodina nema oprosta“, demokracije i onoga što ona izaziva, a to je „ushit i nerealna snivanja o blistavoj budućnosti slobodne Hrvatske“: Autor je imao „iskustvo prevarenog“, pa je „unaprijed odustao od odgonetavanja tuđih nakana iz običnih riječi, strateških pitanja tko s kim pije kavu i čiji dalji rod radi zajedno“. Stvaralačka osobenost Matka Marušića vrlo je precizno u svakome slučaju i svakome primjeru znala razlikovati procese koji vode represiji i totalitarizmu, od onih koji čija je bit utemeljena u demokraciji i slobodi zajednice i pojedinaca, uključujući u to i mogućnost grešaka i zabluda. Sve je to kazano kroz priče o čovjeku, bio on zemljak, konzervativac, liberal, Srbin, domoljub, ustaša, komunist ili onaj, najčešće nepoznati, „naš čovjek“, kojega će, autor označiti kao žestokog, velikog, pravog, dobrog, slabog i nikakvog Hrvata, te one koje će nazvati „posrbice“.
.

Marušiću nije promaklo ni jedno od pitanja i problema života

Sve će to biti uznijeto na perje anđeoskih krila vjere, kroz razmatranje i razmišljanje o religiji, teologiji, Križu, molitvi,

Pobjeda

Ključno, završno, poglavlje, naslovljeno „Predmeti smrti i zaborava“ mogli bi nazvati vremenom uskrsnuća, ali to je za neke druge prilike, jer Uskrs susrećemo već u Predgovoru ove knjige: „Nismo potonuli, naša lađa nije propala. Dočekali smo povijesni trenutak da je uspravimo i razvijemo joj jedra. Najsretnija generacija u tisuću hrvatskih godina slomila je čeljust od željeza, ugasila munje i smirila oluje, Nazor je ispjevao hrvatsku istinu o patnji i nadi, a mi pjevamo pjesme o pobjedi.“spasenju i grijehu, što sve skupa jest život. A život je uvijek u okviru prostora kao iskona bića, u ovome slučaju Katuna s čijeg se ognjišta diže svjetlo vatre, zavičaja, zemlje i zemljišta bez kojega nije moguć zakonit život na zemlji, kuće kao „našeg kutka u svijetu“ (Bachelard), stana, grada, ovdje Splita, kao utočišta i mjere zaklona, gradnje i dogradnje novih kuća kao sinteze prošloga i budućega, mjesta sjećanja i mašte, konačno groba u kojega će biti ne samo ukopano, već i uklopljeno jedno u drugo sve nama znano, blisko i drago. Uza sve rečene vrline ovoga pisma, ono poprima i fenomenološke i etnološke odlike, odlike štiva koje ne oslikava samo jasno stvarnost već i samu povijest, ali i pjesničko čudo nestvarnoga spiralno preklopljeno s tom istom stvarnošću i poviješću. Marušiću neće promaći ni jedno od pitanja i problema života; obitelj, majka, otac, škola, prijatelji, knjige, rad, zapošljavanje, odnos prema radu, moral, slobodno radno vrijeme, ljubav (željena i zabranjena), muško i žensko, brak, seks i preljub; pitanje umjetnosti gdje će se naš autor esejistički pozabaviti zasebice temama sakralne, konceptualne i narodne umjetnosti, književnošću, operom, dramom i arhitekturom; pjesmom i pjevanjem, od zabavne do crkvene glazbe, od radničkoga zbora do rock'n'rolla; da bi se na kraju prepustio komunikaciji sa športom, poglavito nogometom, svemu onome što u njegovu životu ima značajnu vrijednost intimnoga. Važno je kazati kako se u ovim, kao i svim drugim zasebno obrađenim temama provlače stalne sjene koje upućuju i da zavirimo na dno ove škrinje prepune hrvatske narodne dote, pod kojom se krije zgusnuta intima jednoga života istodobno sklona preciznim i golim prizorima, kao i pjesničkome sanjarenju, što ove priče i ovu knjigu čini još slojevitijom. Naime, svaki sud u ovoj knjizi otvara oba krila vrata, tako da vanjsku buku „izlaska iz sjena neslobode u sjaj nove povijesti“ stišava san vjernika koji želi biti na sliku i priliku Oca. Stalni lajtmotiv gotovo svake od priča ove knjige, igra je karata (u ovome slučaju briškule i trešeta), gdje se u prepirkama u igri i saznaje, ili bar naslućuje, sve skrovito o našoj povijesnoj zbiljnosti, njezinu licu i naličju, konačno se jasno zrcaleći u imaginarnom ogledalu podignutom visoko iznad glava „igrača“, kako svoju sliku ne bi vidjeli oni koji se u njemu ogledaju.

Četrnaesto poglavlje, što upućuje da je knjiga podijeljena na postaje Križnoga puta, razmatra pitanje hrvatske neovisnosti i slobode, demokracije, stranaka, politike, programa i sučeljavanja, političkih kampanja i govora, u čemu je lako prepoznatljiva hrvatska suvremena zbilja, što je kazano na način onoga kojega je „politika uvijek zanimala, ali se njome nije bavio“. Ključno, završno, poglavlje, naslovljeno „Predmeti smrti i zaborava“ mogli bi nazvati vremenom uskrsnuća, ali to je za neke druge prilike, jer Uskrs susrećemo već u Predgovoru ove knjige: „Nismo potonuli, naša lađa nije propala. Dočekali smo povijesni trenutak da je uspravimo i razvijemo joj jedra. Najsretnija generacija u tisuću hrvatskih godina slomila je čeljust od željeza, ugasila munje i smirila oluje, Nazor je ispjevao hrvatsku istinu o patnji i nadi, a mi pjevamo pjesme o pobjedi.“

Tomislav Marijan Bilosnić