PETAK ČETRNAESTI Jergović: Odgojna funkcija šljage ili zašto se ne rugamo bolesti drugog čovjeka

U sabornici, pred zastupnicima, Andrej se ruga čovjekovoj bolesti, “nekako ste mi izdušili”, govori Ranku Ostojiću i htio bi biti u tome duhovit, imitirajući dalmatinski govor. Ovaj ga gleda, pomalo i zaprepašteno, pa mu nešto i odgovara, ali riječ je o jednoj od onih stvari na koje nema odgovora. Među ljudima, naime, u zajednici, postoji običaj, postoji neki vrlo čvrst nepisani dogovor, da nema ruganja nečijoj bolesti, naročito tjelesnoj. Manje obzirni i kultivirani još će se i rugati nečijem psihičkom poremećaju i duševnoj bolesti, fizičkom izgledu, hromosti ili razrokosti, ali bolesti, nečijem raku, infarktu, gihtu, narugat će se, eventualno, samo neko nedoraslo i obijesno derle, kakav ne osobito bistar sedmogodišnjak, ali odrastao čovjek neće nikad. Ne samo da se u lice ne ruga bolesnom čovjeku, nego se o nečijoj bolesti tako ne govori ni iza leđa, iza vlastitih dvaput zaključanih vrata, u bračnoj ložnici i u banji (kupaonici) pred ogledalom. Tako je to na Zapadu, u Europi i Americi, i u našoj posthegelovskoj civilizaciji, možda na nekom od istoka, u nekoj od stepa, tundri i prašuma, pod utjecajem monsuna i bezdušnih artičkih vjetrova, postoji drukčiji pogled na stvari, o tome neka nas izvijeste antropolozi i etnolozi, ali na Zapadu se prema bolesti odnosimo tako. U našim, pak, krajevima, na Balkanu i Mediteranu, među svijetom čiji bi govor Andrej preuzeo kad poželi biti duhovit, ali taj mu govor ne ide premda kažu da ima talent za jezike, u tim, pak, krajevima ovakav odnos prema bolesti drugog još je dramatičnije naglašen. U suočenju s bolešću zaključuju se višegodišnje svađe i omraze, mire se zavađeni suplemenici, utišava se ono što ih je međusobno dijelilo.

Andrej, međutim, u sabornici, pred zastupnicima, žustro se i vispreno ruga bolesti Ranka Ostojića, koji najprije zaprepašteno, a onda i sa stanovitim gađenjem gleda u njega, ali ne zato što bi ga Andrej svojim ruganjem mogao povrijediti, nego zato što ga izvodi izvan svijeta u kojem je Ranko Ostojić proveo život. Kako bi se to reklo, on ne može vjerovati svojim ušima, jer je to što čuje u neskladu s onim što vidi. Pred njim, naime, stoji, i govori to što govori, pedesetšestogodišnje obijesno derište. U vrijeme Ostojićeva djetinjstva, krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, sad bi se odnekle pojavili mater ili ćaća tog derišta, pa bi mu udrili plesku ili bi mu, nešto ozbiljnije, svezali šamarčinu, pa ga potjerali kući, a njemu bi se, onom čijoj se bolesti balavac rugao, dugo ispričavali, žaleći mu se da ne znaju po kome je mali takav, sve dok ih on ne bi počeo tješiti, govoreći im da će to proći kad mali krene u više razrede i kad više ne bude učiteljice i njezinih skuta. U današnja doba, pak, primijenile bi se neke druge metode, s malim bi se dugo razgovaralo, objašnjavalo bi mu se zašto se ne smije rugati tuđoj bolesti, ili bi ga se, što je možda bolje i korisnije, odvelo psihoterapeutu.

Andrej se u sabornici, pred zastupnicima i zastupnicama svoje stranke, svojim adorantima i adoranticama, ruga bolesti Ranka Ostojića. Pokušava govoriti dalmatinski, htio bi biti duhovit, spominje Miljenka Smoju, okupan je pažnjom stotina tisuća svojih obožavateljica i obožavatelja pred televizijskim ekranima, upravo tako se osjeća. Premda je sa ženom narodio nekakvu dječicu, pa bi za njih trebao osjećati očinsku brigu, premda je i ta žena neko ljudsko biće, koja u sebi ima čudo unutarnjih organa, toliko da ih je teško i nabrojati, premda ima i živu mater, u godinama koje donose samo nove bolesti, premda je, navodno, i sam imao problema sa srcem (U što, da prostite, sumnjamo, jer bismo, uvjereni u simboliku srca, prije rekli da je Andrej imao problema s klipom i cilindrom u svojim grudima, a da on srce u sebi još nije otkrio.), premda je, dakle, emocionalno i mentalno ucijenjen strepnjom za zdravlje sebe i svojih bližnjih, Andrej se ruga bolesti Ranka Ostojića.

Krivo bi bilo pomisliti da on nije inteligentan. Ruganje, makar i u pokušaju, ili na način koji nije kulturno i običajno prihvatljiv, znak je inteligencije. Krivo bi bilo pomisliti da je Andrej psihopat - u vrijeme naših djetinjstava, a Ranko Ostojić i ja generacijski dovoljno smo bliski, obrazovaniji roditelji strepili su od toga da su na svijet narodili psihopata - pa da mu se kao psihopatu fućka za zdravlje njegove još uvijek žive matere, žene i djece, jer psihopat nije ravnodušan prema mogućnosti vlastitog stradanja. Ili jest, ukoliko je neustrašiv i otporan na bol, a teško nam je u Andreju vidjeti psihopata, neustrašivog i otpornog na bol, ako je oslobođen služenja vojske. Ono što Andreja oslobađa moralnih i običajnih stega i što ga izvodi izvan civilizacije i kulture u kojoj se rodio, pa mu omogućava da se tako slobodno i obijesno ruga čovjekovoj bolesti, nešto je što nam se čini neugodnijim od prirodne gluposti, odsustva empatije, bezosjećajnosti i psihopatologije. Andreja, naime, nosi moć. U nju je, u svoju moć, on tako siguran da se osjeća savršeno zaštićenim pred svim onim bolestima iz deset debelih tomova (i dva dodatno objavljena) Medicinske enciklopedije, u izdanju Jugoslavenskog leksikografskog zavoda i pod uredništvom profesora Ante Šercera, kao i svim onim bolestima koje su opisane (otkrivene) u četrdeset godina po izdanju posljednjeg toma te Medicinske enciklopedije. Andrej se ruga, a da baš nimalo ne strepi da bi mu se ruganje moglo vratiti, njemu i njegovim bližnjima. On se ruga kao štićena osoba, kao netko tko još nije stigao do krajnjih granica vlastite moći, kao netko kome ne može biti ništa, jer je to što jest. On se ruga kao netko tko u sebi nema doživljaj da bi se morao razboljeti. Zapravo je vrlo neobično to da se liječnički sin osjeća toliko nerazboljivo kao Andrej.

Misao o smrti, ili svijest o vlastitoj prolaznosti, većini djece nadođe između pete i sedme godine. Onoj naročito darovitoj ili nesretnoj djeci takva svijest može se stvoriti i ranije, u trećoj ili četvrtoj godini, kada pred užasom praznine nemaju još nikakve zaštite ni obrane. Takva djeca ružno sanjaju i urlaju noću. Bol i bolest nisu, međutim, u djece povezani sa smrću. Djetinjstvo je doba beskrajne bolesti, s tek kratkim intervalima zdravlja. Biti bolestan neugodno je, ali nije opasno, sve dok ne porasteš. Odraslim je ljudima bolest predigra umiranja. Bolnice su bijele mrtvačnice, iz kojih se na prevaru izlazi. Andrej, skupivši u sebi moć i stvorivši oko sebe neformalne mehanizme koji služe trajnom osiguravanju takve osobne moći (i koji su, naravno, suprotni ideji demokracije i demokratskim procedurama, stvorio je osjećaj gospodarenja životima i smrću svojih podanika. Taj osjećaj je, svjedoče oni koji su ga u sebi doživjeli, najbliže što se čovjek može primaknuti besmrtnosti. U njemu je razlog zbog kojeg ljudi poput Staljina ili Hitlera nisu mogli živi sići s vlasti. To bi bilo kao da su odustali od vlastite besmrtnosti i pristali opet biti smrtni. Kada pred sobom ima bolesnog Ranka Ostojića, kada pred sobom ima bolesnog čovjeka, Andrej se u njemu ogleda i slavi svoju besmrtnost. Uznemirujuće je takvo što vidjeti na televiziji. Ranko Ostojić onako ga je zaprepašteno gledao ne zato što bi bio povrijeđen ili uznemiren u vlastitom tijelu i s vlastitom bolešću. On je, slušajući i gledajući Andreja, slušao i gledao samu Smrt. Ne svoju, nego opću smrt. I vjerojatno bi bio sretan, kao što bismo svi bili sretni, da se u tom trenutku odnekud pojavila Andrejeva mater, da ga je pljusnula, da mu je udarila ćušku, da mu je prilijepila šljagu, šlajsu, plesku, te da ga je za njegovo i naše dobro vratila u jedino nama poznato stanje i uzrast kada je zamislivo ruganje nečijoj bolesti.

Nekoliko dana kasnije, kroz Split marširala je Torcida pjevajući pjesme o spaljivanju Židova u krematorijima, zazivajući Adolfa Hitlera i nazivajući Anu Frank kurvom. Ne sporeći da je među tim momcima bilo uvjerenih nacista, kao ni da u državnim i paradržavnim strukturama koje su ih okupile ima uvjerenih nacista, jednako kao i u Crkvi u Hrvata što ih ima koji spekuliraju o mjestu Adolfa Hitlera u raju, ipak iza tih splitskih događaja većinski stoji ona ista djetinja obijest kojom je u svojoj svemoći bio vođen Andrej kada se rugao bolesti drugog čovjeka. I ako usporedite ta dva događaja, ili u svojoj glavi suočite te dvije slike, ako montirate dvije već snimljene filmske scene, otkrit ćete da je razlika samo socijalna i možda karakterna. Da je Andrej iz neke siromašnije i neobrazovanije obitelji, unutar koje bi ga život učinio otpornijim na bol i stradanje, možda bi on marširao Splitom. Kao što će netko od tih momaka, možda upravo onaj koji se u Hajdukovu dresu slikao pred ulazom u Auschwitz, uskoro postati Andrej umjesto Andreja. Kada se to dogodi, imajte na umu da iza svega ne stoji velika ideologija, nego dječačka obijest. Tako je bilo i u Njemačkoj 1933.