Slavimo kvart koji je dao najviše heroja Domovinskog rata: ‘Radio Dubrava’ osvaja Hrvate svih generacija

Nije tajna da hrvatska publika voli mjuzikle, no tjednima se ne stišava bura oko „Radio Dubrave“, mjuzikla koji je inspiriran pjesmama zagrebačkih rokera iz Prljavog kazališta, ali i životu u Zagrebu u ratnim devedesetima. Pritom „Radio Dubrava“ nije samo prva ovako velika predstava koja tematiku vuče iz Domovinskog rata nego je i komad koji se bavi nekim za hrvatsko društvo neugodnim pitanjima toga razdoblja.

Kroz priču mladića Sokne, običnog frajera iz mitske periferije Dubrave, naš slavni redatelj Krešimir Dolenčić po tekstu Ane Tonković priča priču o psihičkim traumama muškaraca koji su u rat otišli golobradi i puni ideala, a vratili se oronuli, glava ispunjenih užasima smrti, priču kako su za to vrijeme njihove djevojke otimali ratni profiteri i „poduzetnici“, priču o kockarima, narkomanima i dilerima. Stoga uspjeh „Radio Dubrave“, koju je dosad vidjelo oko deset tisuća ljudi, ne čudi jer ona primarno jest odlična kazališna zabava sa sjajnom glazbom, ali i surovi prikaz zagrebačkog asfalta toga vremena.

Krešimir Dolenčić danas je u šezdesetima, no tada je i on bio „klinac s Borongaja“, možda malo stariji od svojih protagonista kada je već 1991. dobio dužnost režirati prvo postrojavanje ZNG-a na stadionu u Kranjčevićevoj, a onda i spektakularnu vojnu paradu na Jarunu uoči Oluje. Poklopilo se da je baš ovih dana, kratko nakon „Radio Dubrave“, Dolenčić režirao i koncert „35 godina domovini vjerni“, proslavu dana kada je na stadionu ustrojena obrana Hrvatske.

* Kazališna je sezona pri kraju, a vi ste je svakako začinili mjuziklom “Radio Dubrava”, prvim mjuziklom koji u fokusu ima Domovinski rat. Interes publike je ogroman…
Interes publike je čak premašio i moja očekivanja. Naime, nekako sam znao da će biti hit, ali ovakvu reakciju nisam očekivao. Čim sam dobio predložak teksta, vidio sam fantastičan potencijal predstave. Zagreb, devedesete, Dubrava, Jasenko Houra, Prljavci, moje djetinjstvo, putovanje koje traje u predstavi bar dvadesetak godina, fenomenalan katarzičan kraj, komedija s jasno profiliranim licima, velikim ulogama, priča o malim ljudima i velikim temama, emocije koje su nas ‘prale’ i pratile, događaji koji su nam obilježili živote. Sve je upućivalo da idemo prema nečem velikom. Počelo je sa skromnom narudžbom bivše uprave Komedije, pa se pojavio natječaj za tekst nakon što je Ana već napisala sinopsis, onda je trebalo vremena da ljudi koji odlučuju nauče čitati što tu piše. A zatim klasičan hrvatski protok vremena – od “sutra”, do “ponedjeljka”, pa “to ćemo nakon ljeta“. Ipak, sve se poklopilo, došla je nova ravnateljica, nastala je dobra suradnja, pratili su me svi. Kako je zgrada Komedije u obnovi, MORH nam je ustupio prostor Doma Zvonimir u Stančićevoj, ogromno im hvala. Sve se poklopilo kao da je tako i planirano. Izdržalo se. Posebno ansambl. Ne znam za spremnije i posvećenije glumce. Uglavnom – evo „Radio Dubrave“, ovog trenutačno najvećeg hita u Zagrebu, a veselim se kad ću to moći reći – i u Hrvatskoj. Ovo kazalište i ljudi su to zaslužili.

* „Radio Dubravu“ pripremali ste uz scenaristicu Anu Tonković godinama. Što je temeljna priča iza predstave?
Ana je fantastičan pisac koji pronikne u bit velikog problema kroz jednostavne priče i sudbine. To je veliko majstorstvo. Sinopsis je bio brzo gotov. Nekoliko obitelji, karakterističnih socijalnih i društvenih slojeva, kvartovski zafrkanti, gelipteri, krimosi, svakodnevni problemi, ljubavi, radosti, planiranje budućnosti… To sve prekida sirena uzbune, odlazi se u rat. Fantastičan prolog. Ja sam odrastao na Borongaju, u limenkama preko puta Dinamova stadiona, uz miris keksa iz tvornice Kraš, huku tribina i zvuk vlaka. Moj tata je bio tada liječnik u Dubravi, u maloj ambulanti na okretištu tramvaja. Išao je svaki dan u kućne posjete, po svim tim ulicama nazvanim po rudnicima Jugoslavije. Uredne male kućice, obrtnici, mnoge sam i upoznao. Oduvijek mi je Dubrava srcu prirasla. Ana je mlađa, više cura iz centra, ali je udahnula Zagreb duboko i točno. Novi val, Prljavci, ratne godine, poratni život, sve smo to zajedno prošli, a devedesetih se i upoznali. I eto, od tada radimo zajedno. „Radio Dubrava“ nam je 31. zajednički projekt.

* Mnogi su prepoznali motive Zagreba devedesetih, odlazak mladića u rat, zabrinute majke, zvukove skloništa. No tu su i ratni profiteri, oni koji bojišnicu ne vide, a vladaju Zagrebom, mafija, droga, poslije i PTSP… Teške su to teme za mjuzikl.
Mjuzikl je kod nas u svijesti i onako na prvu loptu nešto light, nešto što je neobavezna pričica zaodjenuta u poznate melodije, pa se, eto, provede dva-tri sata. To je u mnogim slučajevima tako, a postoje gomile primjera gdje mjuzikl kroz popularnu glazbu priča vrlo ozbiljne priče. Po meni je opera Carmen jedan od prvih većih mjuzikala. Prije je imala i govorne dijelove, koji su tek kasnije dobili glazbu. Da ne govorim o tradiciji glazbenog teatra izrasloj na music hallu – „Prosjačke opere“ koju Brecht i Weill proslavljuju. Pa zatim nekoliko upravo Brechtovih Sprachgesang djela koja su itekako dramatična i govore o golemim temama. Tako je „Radio Dubrava“ nasljednik te linije pisanja. Izuzetan doprinos dale su Ines Prajo i Arijana Kunštek s novim pjesmama, blagoslovljenim od Jasenka Houre. Fedor Boić je i postojeće pjesme Prljavaca aranžirao prema potrebama predstave. Dakle, rekao bih, ovo je jedan do sada u Hrvatskoj i neistražen rukavac svijeta glazbenog kazališta i mjuzikla. Zanimljivo je da publika i ne očekuje što će im se dogoditi kad dođu. Poslije mi kažu da su prošli jedan ogroman „roller coaster“ emocija, da su plakali, smijali se i izašli sretni.

* Kakva je bila suradnja s Jasenkom Hourom i Prljavim kazalištem? Što je bio njihov dio “posla”?
S Jasenkom se dobro razumijem. A kako i ne bih kad sam u moru raznih koncerata i evenata koje sam radio svako malo surađivao i s Prljavcima. Radio sam i njihov ogroman koncert na Trgu bana Jelačića 1997. godine, pa još barem dvadeset puta. Osim toga, generacija smo, pa smo i susjedi – Dubrava, Borongaj. Tako smo i ugradili sebe u mnogošto na što možemo biti ponosni u našoj Hrvatskoj. To traje već desetljećima. Fedor Boić, koji je bio aranžer, glazbeni producent i svakako genijalni suradnik, je čudo.

* Kad se pogleda „Radio Dubrava“, neke njihove pjesme počnu dobivati jasniji smisao, od tekstova koji opisuju ratni Zagreb do nekih dubljih poruka. Jeste li i vi Prljavce nakon rada na „Radio Dubravi“ počeli malo drugačije doživljavati?
Ni najmanje. Ja dobro znam koji je to bend i kakav je. Znam kako su, kada i gdje učinili sve da olakšaju mnogima teške dane loših godina. Sjećam ih se kada su počinjali, pratio sam ih sve ove godine i jako ih poštujem. Svi ti brojni veliki hitovi nisu mogli stati u predstavu, no nije ovo predstava o Prljavom kazalištu, nego o odrastanju kroz jedno vrijeme, u Zagrebu, tih godina. A sve to skupa bez Prljavaca uopće ne bi bilo moguće pokriti. Volim taj bend i jako mi je drago da pune i danas velike dvorane, ne samo u Hrvatskoj.

* Suvremenik ste toga doba, koliko ste u mjuziklu “realno” prikazali sliku Dubrave i Zagreba toga doba?
Sliku nismo uopće prikazivali. Imamo malo rekvizita i namještaja, jednu sjajnu scenografiju od Ivana Lušičića Lika. Sve ostalo je na tekstu, glazbi i sjajnim glumcima koji donose to vrijeme, sebe, svoju mladost, mladost svojih roditelja, baka, djedova… Išao sam prema osjećaju. A kad je Zagreb u pitanju, tu sam jako osjetljiv. Točno kako Črnko kaže u pjesmi „Zagrebačkim ulicama“.

* Predstava je dotakla sve generacije, vidio sam mlade kako se zabavljaju i odrasle muškarce koji plaču. Čini se da ste ispričali univerzalnu priču.
Najveća pobjeda od svih pobjeda je da mladi ljudi kupuju ulaznice za predstavu. To je neizmjerno važno. I za kazalište i za temu kojom se bavimo. Prosjek publike nam je od četrnaeste do četrdeset i neke. I, naravno, oni koji su u mladosti prolazili sve to skupa. Sve generacije. Da, točno. To i je „Radio Dubrava“. Pronosimo i donosimo taj naš Zagreb u kojem se prelamaju toliki događaji. Zagreb je puštao i propuštao kroz svoje ruke uvijek i sve što se u našoj domovini dobro i loše događalo. A, evo, mi u Komediji smo svjedoci toga i pokušavamo prenijeti te osjećaje kroz našu predstavu.

* U fokusu je lik Sokne, klasičnog kvartovskog mladića kojem rat uzima mladost, zatim zdrav razum, a onda i djevojku. Koliko je takvih “Sokni” bilo u Zagrebu u to vrijeme?
Sokna – to su svi. A opet, tako je napisan da je punokrvan glavni lik. Kvartovski zafrkant koji s curom planira neku budućnost, malo čagice, malo kartanja, naslijedit će radionu od pokojnog tate, dobra i vesela mama, koja nikako da shvati da joj je sin odrastao, sestra studentica, frendovi, tekme, kafići… Damian Humski je sve to sublimirao u sjajnu ulogu. I da, takvi su dečki otišli na front. Ne zaboravimo da je Dubrava dala najviše heroja Domovinskog rata u cijeloj Hrvatskoj. Najviše ulica nazvanih prema poginulim braniteljima nalazi se upravo u Dubravi. Svi su otišli. Mnogi se nisu vratili. Strašno je to. I ne smijemo ih zaboraviti. Pa je ova predstava i njima posveta. I ne samo ratu nego i svim njihovim razočaranjima nakon devedesetih.

* Priča ipak završava sretno, no jesu li sve priče završile sretno u to vrijeme? I kako to da smo, zapravo, 35 godina čekali na prvi mjuzikl i prvu ovako dobro prihvaćenu predstavu s ratnom tematikom?
Bilo je dosta predstava s tom tematikom. Katarzičan kraj je namjeran i točan. To je poruka svima danas, ne samo generaciji nekog drugog vremena. To i je ono što daje snagu na kraju predstave i gdje se ljudi osjećaju pročišćeni i, rekao bih, sretniji, mirniji, čak i hrabriji. Neću dalje da ne kvarim. Dođite na predstavu.

* U Zagrebu ste ove godine režirali svečanost i domoljubni koncert “35 godina domovini vjerni”, u sjećanje na povijesno postrojavanje ZNG-a 23. svibnja 1991., koje ste također režirali, kao mlad redatelj.
Ponosom me ispunjava prisjećanje na to vrijeme, s velikim sam entuzijazmom odmah krenuo pomoći što sam mogao. Od prvog postrojavanja Hrvatskog sabora na Trgu bana Jelačića, pa odmah i postrojavanja Zbora narodne garde. Tu je u Kranjčevićevoj sve i počelo. Bilo je malo ljudi, i danas izgleda nevjerojatno da je iz te šačice hrabrih ratnika izrasla vojska koja je pobijedila ogromnu zlu silu JNA. Tih devedesetih radio sam puno takvih događanja, od Dana državnosti na Jarunu, gdje bismo znali imati i preko sto tisuća posjetitelja, do brojnih koncerata čiji su prihodi išli u razne fondove za pomoć na ratištima. A eto, dani ponosa i slave. Tada je u Kranjčevićevoj doista bilo vrlo malo ljudi. Ali smo bili sretni i ponosni da smo mogli biti tamo.

* Kako je živjeti i raditi u Hrvatskoj 35 godina poslije? Jesu li prevladali oni poput Ivića iz “Radio Dubrave” koji zgrću novac na drugima ili “heroji ulice” poput Sokne?
To je pitanje. Koju smo to i kakvu Hrvatsku sanjali? Jesu li snovi uvijek tek snovi? Kad pogledamo Hrvatsku danas i pomislimo u kakvoj zemlji smo živjeli tada i kakvu smo je zamislili, to su velike razlike. Težili smo biti sami, svoji i slobodni, poštovati druge. Došli smo do uniformiranog svijeta koji je svugdje isti. Copy paste je cijela Europa i pola svijeta. Ali oružje koje nam danas treba mi imamo, a to su naši prelijepi hrvatski jezici, naša kultura, naši umjetnici, glumci, pjevači, glazbenici, sportaši… To je ono što me i danas čini sretnim i ponosnim što sam ovdje. Svi će ti ljudi ostati zapisani, a ove profitere od trenutačne situacije, koji gledaju svijet samo kroz novac, pojest će vlastita pohlepa.

* Kada se gleda vaš rad vezan uz ratno vrijeme, javnost najviše zna za postrojavanje u Kranjčevićevoj, a zatim i vojnu paradu 1995. na Jarunu. No što je vama predstavljao rat, kako ste ga proživljavali?
Svaki dan sam znao sve što se bilo gdje događa, jer smo upravo za ta mjesta i radili neke priredbe pa slali novce ili što je trebalo. Rat sam doživljavao neposredno, ne na bojištu i ne bih si uzimao baš nikakve zasluge. Koliko sam ga tada doživljavao, toliko ga sada i trebam i želim maknuti, pospremiti, pokloniti se žrtvama i krenuti dalje. Sa svojom djecom.

* Kako bi se izbjegao rizik da mladima ratne priče postanu dosadne kao što su one o narodnim herojima bivše države bile vašoj generaciji, što bi bila neka temeljna poruka koju im moramo prenijeti?
Ako postoji bilo kakva poruka, onda je to – okrenimo se prema naprijed, poštujmo što se dogodilo, poklonimo se. I dosta je. Životi su pred njima.

* Kada i kako pogledati „Radio Dubravu“? Ulaznice su uvijek rasprodane, a nema još ni obnovljene Komedije?
„Radio Dubrava“ će život nastaviti u kazalištu Komedija i nadam se doživjeti svoju stotu izvedbu što prije. Kad napokon otvore kazalište, ove jeseni, očekujem da će se igrati puno, u vlastitoj kući, a svakako i da ćemo obići Hrvatsku gdje god bude moguće.