Nije imao majčin zagrljaj ni očevu ruku, ali je sinu dao dušu i srce čovjeka

Dragovoljac Domovinskog rata, Prvi hrvatski redarstvenik i čovjek koji stihovima čuva ono što se ne smije zaboraviti

Postoje pjesme koje se ne čitaju samo očima, nego srcem. Pjesma „Otac moj“ Ante Ćurića upravo je takva — tiha, bolna i duboko ljudska ispovijest o ocu koji nikada nije upoznao svoje roditelje, nije imao njihovu sliku, zagrljaj ni rame za suze

Ante Ćurić, dragovoljac Domovinskog rata i pripadnik Prvog hrvatskog redarstvenika, rođen je 11. prosinca 1963. godine u Tomislavgradu. Djetinjstvo je proveo u Prisoju, mjestu nedaleko od Tomislavgrada, u kraju tvrda kamena, duboke vjere i ljudi koji su odmalena učili što znače obitelj, čast i pripadnost.

Životne okolnosti odvele su njegovu obitelj u Bjelovar, gdje je nastavio svoj životni put. No čovjek nikada ne odlazi potpuno iz zavičaja. Zavičaj ostaje u glasu, u sjećanju, u molitvi, u načinu na koji se čovjek nosi s boli i ponosom. Upravo se taj trag osjeća u Ćurićevim riječima, u njegovim pjesmama i pričama, u potrebi da se kaže ono što mnogi nose u sebi, ali ne znaju ili ne mogu izgovoriti.

Ante Ćurić nije samo autor. On je svjedok vremena. Pripadnik je naraštaja koji je na svojim leđima ponio stvaranje hrvatske države. Bio je ondje kada se Hrvatska nije branila riječima iz sigurnih fotelja, nego srcem, tijelom, vjerom i spremnošću na žrtvu. Kao dragovoljac Domovinskog rata i Prvi hrvatski redarstvenik, pripada onima koji su stali prvi, onda kada je bilo najteže i najneizvjesnije.

Na pitanje zašto piše, Ante Ćurić odgovara jednostavno, ali snažno: „Ponajviše da drugi ne bi lažno pisali o nama, a toga smo se čitali kroz povijest. Stihovima i pričama pokušavam uspostaviti prekinutu vezu između svih nas, jer imam osjećaj da narod maglovito vidi sliku oko sebe.“

U tim riječima nalazi se cijeli smisao njegova stvaralaštva. Pisanje za njega nije bijeg od života, nego povratak istini. Nije ukras, nego svjedočanstvo. Nije samo osobna potreba, nego dug prema onima koji su živjeli prije nas, prema onima koji su pali za nas i prema onima koji dolaze poslije nas.

Ćurić piše iz dubine osobnog i narodnog pamćenja. Njegove riječi nisu hladne ni udaljene. One dolaze iz života, iz obiteljskih rana, iz ratničkog iskustva, iz tišine nedjeljne molitve i iz one hrvatske sudbine u kojoj se tuga i ponos često drže za istu ruku.

Posebno snažna je njegova pjesma „Otac moj“. To nije samo pjesma o ocu. To je pjesma o djetetu koje je odraslo bez najosnovnije nježnosti, bez slike, bez dodira, bez sigurnosti roditeljskog krila. To je pjesma o čovjeku koji nosi prazninu kroz cijeli život, ali unatoč toj praznini ostaje dobar, ljudski, čestit i dostojanstven.

U vremenu kada se često brzo zaboravlja, Ćurićevi stihovi vraćaju nas onome što je temeljno: obitelji, korijenu, molitvi, istini i zahvalnosti.

OTAC MOJ

Otac moj, nikad nije vidio
ni oca ni majku,
nema nijednu njihovu sliku.
Ruku na licu, poljubac pred školu
osjetio nikad nije,
ni skute da suze skrije.
U nesreći takvoj
ni kome reći da ga nešto boli,
a ni koga voli.

&

Zvao ih je danju i noću,
neće li jauka tužnog čuti,
sinu se svom javiti.
Tražio je i tijela mrtva,
al' ne nađe ni kosti,
a ni grijeha u mladosti.
Izjada se tako meni,
pa prosipat suze stade:
Sine, ima li još ima nade?

&

Nema nade, oče, godine su prošle,
dubinom jeke zaječim,
i šapnem: za njih nedjeljom klečim.
Pitam ih u molitvi svojoj
kome više sličiš,
po kome madež na vratu nosiš.
Na kraju zahvalim
što su mi dali oca dobrog,
duše, srca i lica ljudskog.

Pjesma koja ne traži pljesak, nego tišinu

„Otac moj“ jedna je od onih pjesama pred kojima čovjek ne govori odmah. Najprije zastane. Jer u njoj nema velikih riječi ni patetike. Ima samo gola istina jedne obiteljske boli. Ima dijete koje nikada nije upoznalo svoje roditelje. Ima odraslog čovjeka koji i dalje u sebi nosi pitanje bez odgovora. Ima sina koji sluša očevu bol i pokušava joj dati smisao molitvom.

U završnim stihovima Ćurić ne ostaje u očaju. On zahvaljuje. I upravo je u tome snaga ove pjesme. Zahvaljuje onima koje njegov otac nikada nije upoznao, jer su mu dali dobrog oca. Oca „duše, srca i lica ljudskog“. To je možda najdublja poruka pjesme: čovjek može biti ranjen, može biti uskraćen za mnogo toga, može nositi prazninu koju nitko ne vidi, ali ipak može ostati dobar.

Ante Ćurić svojim pisanjem čuva takve ljude od zaborava. Čuva očeve, majke, sinove, ratnike, prognanike, nestale i one koji su ostali živjeti s neizgovorenim pitanjima. Njegova riječ nije slučajna. Ona nastaje iz potrebe da se sačuva istina, ali i da se ponovno povežu pokidane niti među ljudima.

Zato je Ćurićevo pisanje važno. Jer narod koji zaboravi svoje rane, brzo zaboravi i cijenu svoje slobode. A narod koji ne zna tko mu je čuvao ognjišta, grobove, domove i granice, lako dopusti da mu drugi pišu povijest.

Ante Ćurić piše da se to ne dogodi.

Piše kao ratnik koji zna što znači braniti domovinu. Piše kao čovjek koji razumije bol obitelji. Piše kao sin hrvatskog naroda koji želi da istina ne ostane zatrpana, prešućena ili krivo ispričana.

U njegovim stihovima nema buke, ali ima snage. Nema nametanja, ali ima svjedočanstva. Nema mržnje, ali ima duboke svijesti da se istina mora čuvati.

A upravo takva riječ najduže ostaje.