KAKO JE KATOLIČKA CRKVA ZAVRŠILA U VLASNIŠTVU SPC-a? Država financira obnovu, Zadarska nadbiskupija i dalje šuti

U međuvremenu su se pojavili novi dokumenti koji daju potpuniju sliku slučaja: Općinski sud u Zadru otkrio je na temelju čega je SPC evidentirana kao pravni sljednik starog vlasnika, Ministarstvo kulture i medija nastavilo je financiranje i u 2026. godini, dok javno dostupni crkveni izvori ne pokazuju da je srednjovjekovna crkva sv. Marka pretvorena u pravoslavni hram.

Portal hrvatskih branitelja o slučaju crkve sv. Marka u Donjem Karinu pisao je još 2025. godine, nakon što se otvorilo pitanje kako su ostaci srednjovjekovne crkve završili u vlasništvu Srpske pravoslavne crkve i zašto se njihova zaštita financira preko Eparhije dalmatinske.

Tada smo se službenim upitom obratili i Zadarskoj nadbiskupiji. Odgovor nikada nije stigao.

Od tada se, međutim, pojavila dokumentacija koja donosi nekoliko važnih odgovora.

Srednjovjekovna crkva iz vremena mnogo prije današnjih pravoslavnih hramova u Karinu

Ministarstvo kulture i medija službeno navodi da se radi o ostacima srednjovjekovne crkve iz 12. ili 13. stoljeća, srušene nakon osmanskog zauzimanja Karina poslije 1514. godine. Uz crkvu se nalazi i srednjovjekovno groblje.

Ostaci građevine imaju obilježja romaničke arhitekture, a riječ je o jednobrodnoj crkvi s polukružnom apsidom. Sačuvani bočni zidovi, slijepi lukovi i drugi arhitektonski elementi svjedoče o njezinoj starosti. Ministarstvo pritom priznaje da stručna literatura o lokalitetu još uvijek nije potpuna.

Da sv. Marko i današnja pravoslavna crkva u Karinu nisu isti objekt pokazuje i dokumentacija same Eparhije dalmatinske. U njezinu popisu hramova za Karin navodi se hram sv. Kirika i Julite, koji Eparhija datira u 1537. godinu, te hram sv. Nedjelje iz 1985. godine. Srednjovjekovna crkva sv. Marka nije navedena kao pravoslavni hram karinske parohije.

To je važna razlika.

Vlasništvo SPC-a nad nekretninom ne znači da je srednjovjekovna crkva sv. Marka time postala pravoslavna crkva.

U javno dostupnoj dokumentaciji nismo pronašli odluku o njezinu pretvaranju u pravoslavni hram, pravoslavnom posvećenju niti podatak da se u ruševinama sv. Marka obavlja pravoslavno bogoslužje.

Država je još 2006. službeno zabilježila – sv. Marko

Posebno je važan službeni Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.

U Narodnim novinama iz 2006. lokalitet je pod oznakom Z-2626 evidentiran kao:

„Donji Karin – Ostaci crkve sv. Marka (Nikole)”

Zaštićene su čestica zgrade 54 te zemljišne čestice 632/1, 632/2 i 632/3.

Dakle, dvostruki naziv sv. Marka (Nikole) nije nastao nakon što je SPC 2018. uredila svoj zemljišnoknjižni status. Država je taj naziv koristila najmanje dvanaest godina ranije.

Istodobno, drugi službeni dokumenti Zadarske županije jasno razlikuju ostatke crkve sv. Marka od pravoslavne crkve sv. Kirika i Julite. U prostorno-planskoj dokumentaciji za Karin Donji navedeni su zasebno: crkva sv. Kirika i Julite kao sakralna građevina, a „ostaci Crkve sv. Marka“ kao arheološki lokalitet.

1894. godine vlasnik nije upisan kao „Srpska pravoslavna crkva“

Središnje pitanje cijelog slučaja ipak je vlasništvo.

Ministarstvo kulture i medija 29. kolovoza 2025. objavilo je službeno priopćenje u kojem navodi da je prema povijesnom zemljišnoknjižnom izvatku od 25. svibnja 1894. godine kao vlasnik bio upisan:

„Parohijalni nadarij u Karinu“.

Ministarstvo zatim navodi da je 2018. godine pred Općinskim sudom u Zadru proveden zemljišnoknjižni postupak nakon kojeg je upis izvršen u korist Srpske pravoslavne crkve.

To znači da formulacija kako je „SPC bila vlasnik još od 1894.“ nije potpuno precizna.

U zemljišnim knjigama iz 1894. nije pisalo „Srpska pravoslavna crkva“, nego Parohijalni nadarij u Karinu.

Ključno je zato bilo pitanje: na temelju čega je današnja SPC postala njegov pravni sljednik?

Općinski sud otkrio ključni dokument

U listopadu 2025. pojavila se informacija koja u vrijeme našeg prvog istraživanja nije bila poznata.

Zadarski tjednik izravno se obratio Općinskom sudu u Zadru i pitao na temelju kojeg je dokumenta SPC upisana kao vlasnik.

Odgovor suda bio je vrlo konkretan.

Prema odgovoru koji je medij objavio, iz zemljišnoknjižnog izvatka proizlazi da je Srpska pravoslavna crkva upisana kao pravni sljednik ranije upisanog vlasnika na temelju potvrde Eparhijskog upravnog odbora Eparhije dalmatinske.

Ranije upisani vlasnik bio je „Patrohijalni Nadaria, Karin“, odnosno Parohijalni nadarij u Karinu.

To je dosad najvažniji javno objavljeni podatak o postupku.

Dakle, zemljišnoknjižni slijed izgleda ovako:

1894. – Parohijalni nadarij u Karinu → potvrda Eparhijskog upravnog odbora o pravnom sljedništvu → 2018. upis SPC-a.

Time je razjašnjeno kojom je vrstom dokumenta dokazivano pravno sljedništvo, ali ostaje povijesno pitanje obuhvaća li vlasništvo starog parohijalnog nadarija doista i crkvu sv. Marka u smislu njezina izvornog crkvenog pripadanja.

To su dvije različite stvari: zemljišnoknjižno pravo i povijesno podrijetlo sakralne građevine.

Mletački katastar iz 1709. bilježi sv. Marka kao razrušenu crkvu

U međuvremenu je u javnost izišao još jedan zanimljiv povijesni trag.

Udruga Branimir, koja se bavi zaštitom zadarske kulturne baštine, pozvala se na mletački katastar iz 1709. godine, u kojem je na tom lokalitetu navodno označeno:

„Chiesa di San Marco distrutta“ – razrušena crkva sv. Marka.

Udruga je još u travnju 2025. u suradnji s Gradom Benkovcem i Župom Karin postavila poučnu ploču na kojoj je crkva predstavljena kao srednjovjekovna crkva sv. Marka, razrušena tijekom osmanskih ratova.

Katastarski zapis iz 1709. sam po sebi ne određuje današnje vlasništvo, ali je važan zato što potvrđuje postojanje naziva sv. Marko mnogo prije zemljišnoknjižnog upisa iz 1894. godine.

Prvo je financirana Zadarska nadbiskupija

Još jedan dio priče često se previđa.

Prvi nositelj državnog programa zaštite ovog lokaliteta nije bila Srpska pravoslavna crkva nego Zadarska nadbiskupija.

Ministarstvo je potvrdilo da su 2014. Zadarskoj nadbiskupiji odobrena sredstva za uklanjanje raslinja i konsolidaciju zidova. Novac tada nije iskorišten jer je vlasnik jedne čestice onemogućavao pristup lokalitetu.

Nadbiskupija se ponovno prijavila 2018. godine, kada joj je za „Ostatke crkve sv. Marka (sv. Nikole)“ odobreno 36.000 kuna.

Nakon što je SPC uredila vlasnički status, situacija se mijenja.

Od 2020. godine prijavitelj državnih programa postaje Srpska pravoslavna crkva odnosno Eparhija dalmatinska.

SPC-u od 2020. do 2026. odobreno više od 115 tisuća eura

Službene odluke Ministarstva kulture i medija omogućuju da se sada složi gotovo potpuna financijska kronologija.

Državno financiranje preko SPC-a nastavilo se iz godine u godinu:

– 2020. – SPC – Eparhija dalmatinska: 40.000 kuna

– 2021. – SPC – Eparhija dalmatinska: 100.000 kuna

– 2022. – SPC – Eparhija dalmatinska: 100.000 kuna

– 2023. – SPC – Eparhija dalmatinska: 13.272,28 eura

– 2024. – SPC – Eparhija dalmatinska: 20.000 eura

– 2025. – SPC – Eparhija dalmatinska: 25.000 eura

– 2026. – SPC – Eparhija dalmatinska: 25.000 eura

Nova odluka za 2026.: još 25.000 eura

Financiranje se nije zaustavilo ni nakon javne polemike iz 2025.

U službenom popisu Programa zaštite i očuvanja kopnene arheološke baštine za 2026. godinu Ministarstvo kulture i medija navodi:

„Donji Karin, Ostaci crkve sv. Marka (sv. Nikole)”

Nositelj:

„SPC u Hrvatskoj, Eparhija dalmatinska“

Odobreni iznos:

25.000 eura.

Lokalitet je tako 2026. financiran kroz program kopnene arheološke baštine, nakon što su prethodnih godina sredstva bila vođena i kroz programe zaštite nepokretnih kulturnih dobara.

Država, dakle, i dalje financira istraživanje i zaštitu sv. Marka, a nositelj programa ostaje SPC.

Što je utvrđeno istraživanjima za koja su već odobrena sredstva?

Ministarstvo je još 2025. navelo da se istraživanja šire na prostor oko same crkve kako bi se dobile nove znanstvene informacije jer o lokalitetu nema dovoljno podataka u stručnoj literaturi.

U javno dostupnim izvorima koje smo pregledali do rujna 2026. nismo pronašli cjelovito objavljeno stručno izvješće s rezultatima tih istraživanja koje bi odgovorilo na pitanja što je pronađeno u crkvi i okolnom srednjovjekovnom groblju, je li dobivena preciznija datacija ili postoje li novi nalazi koji dodatno određuju povijesni identitet lokaliteta.

Unatoč tome, za 2026. odobreno je novih 25.000 eura.

Zadarska nadbiskupija imala je pravni instrument – ali javnog poteza nema

Priča dobiva još jednu dimenziju nakon Sporazuma Vlade Republike Hrvatske i Hrvatske biskupske konferencije o utvrđivanju sljedništva pravnih osoba Katoličke Crkve, potpisanog 2023. godine.

Sporazum propisuje da pravna osoba Katoličke Crkve uvijek ima pravnog sljednika te da ga utvrđuje nadležna crkvena vlast prema kanonskom pravu. Potvrda nadležne crkvene vlasti prema članku 8. Sporazuma predstavlja neoboriv dokaz pravnog sljedništva, a državna i javnopravna tijela njome su vezana.

To, međutim, samo po sebi ne dokazuje da je Zadarska nadbiskupija vlasnik sv. Marka. Najprije bi moralo biti utvrđeno da je povijesni nositelj prava na predmetnoj crkvi bio katolička crkvena pravna osoba čiji je današnji sljednik moguće odrediti.

Javnog podatka da je Zadarska nadbiskupija pokrenula takav postupak nismo pronašli.

Na naš upit nije odgovorila.

Ni drugi mediji nisu dobili mnogo više. Zadarski tjednik u listopadu 2025. objavio je da se za komentar obratio i Eparhiji dalmatinskoj i katoličkoj strani, ali do zaključenja teksta odgovori nisu stigli.

Kulturno dobro Republike Hrvatske – bez obzira na vlasnika

Jednu stvar vlasnički spor ne mijenja.

Crkva sv. Marka nalazi se u Registru kulturnih dobara Republike Hrvatske i država ima obvezu štititi je neovisno o tome tko je vlasnik.

Ministarstvo upravo time obrazlaže financiranje: radovi se, prema njegovu priopćenju, odnose na preventivnu sanaciju, konzerviranje ziđa, zaštitu urušenih elemenata i sprečavanje daljnjeg propadanja.

No nakon svih objavljenih dokumenata slučaj je danas jasniji nego 2025.

Crkva sv. Marka nije nestala iz hrvatskog Registra niti je dokazano da je postala pravoslavni hram. Ono što se promijenilo jest vlasnički upis: SPC je 2018. evidentirana kao pravni sljednik „Parohijalnog nadarija u Karinu“, i to, prema odgovoru Općinskog suda u Zadru, na temelju potvrde Eparhijskog upravnog odbora Eparhije dalmatinske.

Istodobno država od 2020. upravo preko SPC-a financira zaštitu lokaliteta, a taj je kontinuitet nastavljen i 2026. s novih 25.000 eura.

Ono što nakon svega ostaje bez javnog odgovora jest stav institucije koja je još 2014. i 2018. sama prijavljivala obnovu sv. Marka – Zadarske nadbiskupije.

Dok ona šuti, zemljišne knjige imaju svoj odgovor, Ministarstvo svoj program financiranja, a na području Donjeg Karina i dalje stoje ruševine srednjovjekovne crkve koju hrvatska država u svojim službenim dokumentima već dvadeset godina vodi pod imenom sv. Marka.

Pa do kada ćemo popuštati i financirati?

Dokumenti su danas dovoljno jasni da se više nitko ne može skrivati iza birokratskih formulacija.

Na hrvatskom tlu stoji srednjovjekovna crkva sv. Marka, dio hrvatske kulturne i povijesne baštine. Država je štiti, država je financira, ali vlasništvo je završilo kod Srpske pravoslavne crkve, dok institucija od koje bi se očekivalo da barem javno objasni svoj stav – Zadarska nadbiskupija – šuti.

I upravo je ta šutnja možda najteža.

Jer ovdje više nije riječ samo o jednom urušenom sakralnom objektu u Donjem Karinu. Riječ je o pitanju granice: do kada će hrvatske institucije financirati, administrativno potvrđivati i promatrati prijenose nad kulturnom baštinom, a da hrvatskoj javnosti nitko jasno ne objasni tko je što predao, na temelju čega i zašto?

Za zaštitu kulturnog dobra novac mora postojati. Tu nema spora. Ali zaštita kulturnog dobra ne znači da se mora šutjeti o njegovoj povijesti, podrijetlu i vlasničkim promjenama.

Republika Hrvatska nije administrativni servis bilo koje vjerske organizacije. Njezine institucije nisu tu da bez pitanja potvrđuju tuđe zahtjeve, nego da štite javni interes, kulturnu baštinu i povijesnu istinu.

Ako je vlasništvo SPC-a potpuno zakonito i povijesno neupitno – neka se to dokaže svim dokumentima.

Ako nije – država mora reagirati.

Ako Zadarska nadbiskupija smatra da nema nikakvo pravo ni interes u ovom slučaju – neka to javno kaže.

Ali šutnja više nije odgovor.

Ovo je hrvatska kulturna baština na teritoriju Republike Hrvatske. O njezinoj sudbini hrvatska javnost ima pravo znati sve – bez prešućivanja, bez političkog kalkuliranja i bez popuštanja pred bilo kojom institucijom, pa ni SPC-om.