ŠTO SE DOGAĐA IZA VRATA? Neuropsihijatar o obuzdavanju pacijenata: 'Liječnik je glava cijelog tima, on je odgovoran...'

Nakon tragične smrti Kristiana Josipa Periše (32) u Psihijatrijskoj bolnici Jankomir u Zagrebu ponovno se otvorilo pitanje korištenja fizičke prisile u psihijatrijskim ustanovama, sigurnosti pacijenata i odgovornosti zdravstvenih djelatnika. O toj je temi za Dnevnik Nove TV govorio neuropsihijatar Ivan Urlić, dugogodišnji voditelj odjela za liječenje akutnih psihotičnih poremećaja u KBC-u Split. Objasnio je kako se postupa s agresivnim i uznemirenim pacijentima, koliko je medicinsko osoblje osposobljeno za takve situacije te što smatra ključnim za sprječavanje sličnih tragedija.

Govoreći o učestalosti primjene fizičke prisile u psihijatrijskim bolnicama, Urlić je istaknuo da takve intervencije nisu česte. Naglasio je da se zdravstveni djelatnici prije svega nastoje približiti pacijentu razgovorom, steći njegovo povjerenje i uvjeriti ga da mu žele pomoći.

"Pa morate biti spremni. Nije tako česta. Najčešće ipak uspijemo nagovoriti pacijente da smo na njihovoj strani, da smo njihovi prijatelji, zaštitnici, da im želimo pomoći i da je dobro da ostanu", naveo je. 

"Nekada onda treba i, naravno, suradnja cijele obitelji, što je uvijek pozitivan znak, i onda nekako uspijemo. A u krajnjem slučaju, često pacijent zapravo dođe na poziv obitelji ili na poziv nekog drugog zbog toga što vide da je osoba uznemirena, da je van sebe, da se ne kontrolira", dodao je. 

Jedno od pitanja odnosilo se na odgovornost za zdravstveno stanje pacijenta tijekom fizičkog obuzdavanja, odnosno na to mora li liječnik biti prisutan prilikom takve intervencije. "Pa treba biti. Treba biti i liječnik je zapravo odgovoran jer je glava cijeloga tima", odgovorio je Urlić. Osvrnuo se i na osposobljenost liječnika i medicinskih tehničara za postupanje u situacijama kada je potrebno fizički obuzdati pacijenta. Prema njegovim riječima, poznavanje propisanih postupaka važno je, ali praktično iskustvo ima presudnu ulogu.

"Pa čujte, kako tko. Jer u školama prođemo sve to što bi trebalo napraviti, razumijemo onda protokole, razumijemo načine i tako dalje koji su propisani, u krajnjoj liniji, europskim propisima, ali, znate, iskustvo je nezamjenjivo", izjavio je. Govorio je i o činjenici da je tek nakon ovog događaja odlučeno da će bolnica dobiti interventni tim. Urlić smatra da takav tim ne podrazumijeva samo određenu skupinu zaposlenika, nego prije svega odgovarajuću edukaciju i prenošenje iskustva među zdravstvenim djelatnicima.

"Pa sad, interventni tim zapravo smo svi mi koji smo u službi, pogotovo kad su praznici, subota, nedjelja ili noćne službe i tako. Ali interventni tim zapravo znači, za moj pojam, najprije da se ljudi educiraju i da razmijene vlastita iskustva. Dakle, da stariji, koji imaju utakmice u nogama, to prenesu na mlađe", objasnio je.

Neuropsihijatar je komentirao i pitanje mogućeg zataškavanja okolnosti smrti pacijenta te postupanja bolničkih zaposlenika nakon tragedije. Poručio je da je nužno detaljno istražiti sve okolnosti slučaja, posebno zato što, prema njegovim riječima, vodstvo bolnice isprva nije bilo upoznato s dramatičnim događajima koji su prethodili smrti pacijenta.

"Pa ja mislim da to treba detaljno ispitati jer se pokazalo zapravo da rukovodstvo bolnice nije niti bilo upoznato sa dramatičnim okolnostima koje su prethodile ovakvom jednom tragičnom kraju. I odmah su postupili isti čas kako treba, pogotovo ravnateljica koja je jedna vrlo ozbiljna i vrlo, kako bih rekao, vrstan psihijatar", tvrdi Urlić. 

"Tako da ja ne sumnjam da će se sve dovesti u red. A nažalost, ono što je nepopravljivo, ovaj čas je nepopravljivo. Najskuplje je učenje iz iskustva, ali ovo iskustvo ne smije proći ispod radara", nastavio je. 

Na kraju razgovora Urlić se osvrnuo na stanje u hrvatskom zdravstvenom sustavu i pitanje imaju li bolnice dovoljno educiranih zaposlenika za intervencije u kriznim i zahtjevnim situacijama. Upozorio je da odlazak zdravstvenih djelatnika u inozemstvo, nedostatak osoblja i iznimno zahtjevni radni uvjeti dodatno otežavaju postupanje s pacijentima. Zbog preopterećenosti i umora zaposlenici, smatra, ponekad ne mogu pokazati onoliko strpljenja koliko bi bilo potrebno.

"Pa čujte, teško je to sada reći jer su mnogi otišli u inozemstvo. Uvjeti rada kod nas su teški. Sve su te službe podkapacitirane, tako da zapravo oni koji su u službi zapravo su kao u jednom rudniku, danonoćno iscrpljeni, umorni i možda onda i ne reagiraju sa dovoljno strpljenja i upornošću što bi mogli da nije tako težak taj teret takvog jednog rada", kazao je. 

"Meni je to žao reći, ali to je činjenica da sve naše bolnice zapravo zatvaraju pojedine odjele zbog nedostatka osoblja, nedostatka liječnika. A to znači da onda ćete uvesti u posao mlade ljude, a mladi ljudi nemaju ta iskustva pa onda se prisjećaju šta su učili, šta su vidjeli tijekom svog učenja, ali to nije dovoljno. Morate imati osobu koja će vam biti kao neki roditelj vaše profesionalnosti", dodao je.