Tomaševićevo “ali” nad jamama: zašto je teško reći – komunistički zločini su zločini

Dok se na području Zagreba otkrivaju nove masovne grobnice iz razdoblja Drugog svjetskog rata i poraća, javnost ponovno svjedoči istom obrascu političkih reakcija — formalna osuda, ali uz dodatak koji sve relativizira.

Gradonačelnik Tomislav Tomašević komentirao je pronalazak posmrtnih ostataka riječima: “Svaki zločin treba osuditi… ali…”.

Upravo to “ali” postaje središnji problem.

VEZANI ŽICOM, BAČENI U JAME – I OPET RELATIVIZACIJA

Na lokacijama u Čučerju i šumi Lešće pronađeni su posmrtni ostaci najmanje 23 žrtve. Prema riječima ministra Tomo Medved, žrtve su bile vezane žicom i bez odjeće bačene u jame — prizor koji jasno govori o brutalnosti zločina.

To nisu apstraktne povijesne rasprave.
To su konkretni dokazi likvidacija bez suđenja.

I upravo zato svaka rečenica koja počinje s “osuđujem, ali…” zvuči kao izbjegavanje pune istine.

ZAŠTO UVIJEK NDH – A NE I KOMUNISTIČKI ZLOČINI?

U svom istupu, Tomašević je ponovno naglasio karakter NDH i ustaškog režima, što je povijesna činjenica i neupitno.

No pitanje koje se nameće je drugo:

zašto se, u trenutku kada se otkrivaju žrtve komunističkih zločina, fokus prebacuje na NDH?

Zašto nema jasne, nedvosmislene rečenice: komunistički zločini su zločini — bez dodataka, bez relativizacije.

Jer žrtve u jamama ne pripadaju ideologijama.
One pripadaju istini.

ANTIFAŠIZAM KAO ŠTIT OD ODGOVORNOSTI?

Pozivanje na antifašizam i ZAVNOH kao temelj moderne Hrvatske također je legitimno u povijesnom kontekstu.

Ali to ne može i ne smije biti izgovor za prešućivanje zločina počinjenih u ime tog istog sustava.

Jer antifašizam nije imun na zločine.
I ne može biti štit za njihovo ignoriranje.

Posebno kada se zna da su u partizanskim redovima, u određenim fazama rata, djelovali i elementi koji nisu imali nikakve veze s idealima slobode — uključujući i četničke strukture koje su se priključivale ili djelovale paralelno.

437 ŽRTAVA – I JOŠ UVIJEK NEDOVRŠENA ISTINA

Na širem području Zagreba do sada su ekshumirani posmrtni ostaci 437 žrtava iz tog razdoblja.

To nije izolirani incident.
To je sustavni trag.

Ministarstvo hrvatskih branitelja nastavlja istraživanja, ali politička razina i dalje ostaje zarobljena u formulacijama koje izbjegavaju jasno imenovanje.

PROBLEM NIJE U OSUDI – PROBLEM JE U “ALI”

Nitko razuman ne osporava zločine NDH.

Ali pitanje koje danas stoji pred hrvatskim društvom nije to.

Pitanje je možemo li jednako jasno i bez zadrške osuditi komunističke zločine?

Bez usporedbi.
Bez preusmjeravanja.
Bez “ali”.

Dok se iz zemlje izvlače kosti vezane žicom, političke rečenice i dalje traže ravnotežu između povijesti i ideologije.

Ali istina ne treba ravnotežu.
Istina treba jasnoću.

I zato ostaje pitanje zašto je u Zagrebu još uvijek teško izgovoriti punu istinu — bez “ali”?