Svibanj 1991. godine - srpska agresija i pljačka hrvatskog Podunavlja

Nakon što su domaći srpski teroristi uz pomoć sunarodnjaka iz Srbije a prema naputku Beograda i tamošnjih tajnih službi (SDB-a i KOS-a) čiji se operativci izravno angažiraju na terenu izazvali krizno žarište u Borovu Selu (masakrom nad 12 hrvatskih redarstvenika 2. svibnja 1991.), započinje priljev novih paravojnih snaga u ovo mjesto s ciljem proširenja oružanog sukoba, kako bi se stekli uvjeti za intervenciju tadašnje "JNA". Poslije masakra, "komandant odbrane" Borova Sela, Vukašin Šoškoćanin i njegovi suradnici slave se kao "srpski junaci" koji su "stvorili prvu slobodnu teritoriju u istočnom delu buduće 'Krajine'", a ovo selo postaje logističko središte za prihvat "boraca" s lijeve obale Dunava i smještaj oružja, streljiva i drugog ratnog materijala. Srbija u "štab" srpskih terorista šalje i velike količine hrane, pića i cigareta, a pored onih koji su stalno angažirani na prvoj crti (u borbi protiv "ustaša") pojavljuju se i "vikend-ratnici". Plijen iz hrvatskih kuća za njih je bio poseban stimulans i motiv za nastavak borbe, a kako se "slobodni srpski teritorij" širi, tako se i njihov broj iz dana u dan povećava. U toj "pravednoj srpskoj borbi" angažirane su sve snage iz Srbije i Vojvodine - od vodećih stranaka i lokalnih vlasti općina Bač, Odžaci, Bačka Palanka, Sombor, Apatin, do paravojnih skupina i odreda, Civilne zaštite, Crvenog križa, općinskih ureda za ONO i DSZ, a sve je dirigirano iz političkog vrha Srbije i Generalštaba u Beogradu posredstvom SDB-a i KOS-a. Za to vrijeme srbijanski mediji grme o "biološkoj ugroženosti srpskog naroda u novoj Endehaziji" koji se "ogorčeno bori za opstanak", uz izmišljanje fantastičnih priča o "masovnom pogromu srpske nejači" koju se "kolje i ubacuje u bunare", dok se "Srpkinje siluju - i to "ne samo odrasle žene, nego i djevojčice". Jedna od glavnih veza između četnika na vojvođanskoj strani Dunava i Šoškoćaninovog "štaba" je srpski kaluđer Lukijan Vladulov, arhimandrit obližnjeg manastira Bođani (u Bačkoj), intimus četničkog vojvode Vojislava Šešelja i jedan od najžešćih ratnih huškača i propagandista među srpskim ekstremistima u tom kraju (javno je zagovarao "čišćenje svete srpske zemlje od ustaša" i govorio kako "u čišćenju moraju da učestvuju svi, ceo srpski narod", najavljujući da će "uskoro Vukovar biti duhovno i versko središte istočnog dela Srpske Krajine"). Za ratne zasluge, nagrađen je od Srpske pravoslavne crkve položajem episkopa (izabran 23. svibnja 1991., ustoličen u Dalju 18. kolovoza iste godine) i postavljen na čelo nove, do tada nepostojeće Eparhije osječkopoljske i baranjske, usred rata, masovnih zločina i etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva. Raspirivao je mržnju, poticao na zločine i ostao nekažnjen; i ne samo to - nakon rata postao je uvažena persona, pa čak i pozitivac u hrvatskim medijima.

Budući da je 15. svibnja 1991. godine, pod nikad razjašnjenim okolnostima poginuo Vukašin Šoškoćanin (navodno se utopio u Dunavu nakon prevrtanja čamca kojim je prelazio rijeku), na mjestu "komandanta" zamijenio ga je Jovica Vučenović. U konkretnim oružanim akcijama, ubojstvima i masakru nad hrvatskim redarstvenicima u Borovu Selu kao i u mučenjima zarobljenika, organiziranju pljački i operacijama uništavanja hrvatske imovine, pored Vukašina Šoškoćanina i Jovice Vučenovića sudjelovali su: Marko Lončarević, Milutin Teodosijević, Branislav Vakić, Stevo Bogić Jajo, Milan Marinković zvani  Kurta,  Jovan Jakovljević zvani Tucko, Dragan Rakanović zvani Rujo, Milenko Mihajlović zvani Čerkez, Jovo Ostojić, Slavko Arbutina, Milan Držajić, Mladen Maksimović, Rade Čubrilo, Dragan Rakanović, Jovan Ćurčić, Dragiša Čančarević, David Češić, Nikola Milošević, Vojislav Milić i drugi. Za krvoproliće od 2. svibnja, veliki dio krivnje snosi pukovnik "JNA" Dušan Lončar koji je (sigurno ne na svoju ruku nego po zapovijedi nadređenih) četnicima omogućio ovaj masakr, čekajući da obave posao da bi tek onda uputio svoje vojnike i tehniku na mjesto događaja i tobože postavio "tampon zonu". Lončar se kasnije tijekom agresije posebno isticao u etničkom čišćenju i masovnim zločinima (među ostalim u ubojstvima i progonu žitelja Tovarnika i Lovasa prigodom okupacije ovih mjesta) i ostao je zapamćen po nadimku "krvnik Srijema". Zbog napada na selo i masovnih zločina nad civilima u Lovasu, sudi mu se (od 2023. godine) u Beogradu, pred Odeljenjem za ratne zločine Višeg suda, ali proces nije okončan do danas (svibanj 2026.).

 Sredinom svibnja 1991. godine, započinje masovna, organizirana pljačka okupiranog dijela hrvatskog Podunavlja. Iz smjera Borova Sela preko naselja: Živa - Vajska - Bač - Odžaci - Bačka Palanka, u unutrašnjost Vojvodine i Srbije danonoćno se odnosi sve što se može odnijeti (stoka, bijela tehnika, namještaj, automobili, traktori, priključni poljoprivredni strojevi, građevinski materijal, poljoprivredni proizvodi i razna druga roba) i to je glavni smjer preko kojeg se odvijaju ove operacije. Pljačkaju se privatne kuće, skladišta poduzeća, javne ustanove, prodavaonice - a sve pod parolom "spasavanja srpske imovine" koju "uništavaju ustaše".

 U pljački sudjeluju kamioni, traktori, kombi vozila, autobusi i druga prijevozna sredstva poduzeća: "ATP Severtrans" - Sombor; "25 maj" - Novi Sad;  "Vojvodina" - Novi Sad; "Dunav - Tisa – Dunav" - Novi Sad; "Neimar" -  Novi Sad; "Jugoalat" - Novi Sad; "PIK Vrbas" - Vrbas; "Majevica" - Bačka Palanka;  "ATP Dunav" - Bačka Palanka, "Građevinar" - Bačka Palanka, "Mostonga" - Bač, "Ivo Lola Ribar" - Odžaci, "29. Novembar" - Subotica  i dr., te veliki broj kamiona privatnih prijevoznika, uz brojna osobna vozila svih vrsta. Pljačka ima masovne razmjere i na nju se u najvećem dijelu javnosti u Srbiji i Vojvodini gleda kao na sasvim normalnu stvar - ionako je "sve to srpsko" i "mora se spasiti kako ne bi bilo uništeno od ustaša. Ovu operaciju velike, neviđene pljačke prati medijska kampanja kojom se najavljuje skoro "prisajedinjenje prekodunavskih srpskih krajeva matici Srbiji", uz pozive "dobrovoljcima" od kojih se traži da uzmu aktivnog učešća u "pravednoj borbi srpskog naroda za slobodu".

Uskoro tržnice u jugozapadnom dijelu Bačke preplavljuje najraznovrsnija roba koja se prodaje po bagatelnim cijenama. Stoka završava u klaonicama u Vrbasu, Sremskoj Mitrovici, Novom Sadu, Subotici i kod privatnih mesara, a tehnička roba i roba široke potrošnje na tržnicama i vašarima.

U to vrijeme, može se, primjerice kupiti solidan automobil niže srednje klase, za  500 do 600 DEM, naravno, na crno – bez dokumenata i tablica, bijela tehnika i sitne kućne potrepštine prodaju se u bescjenje. Crna burza cvjeta, što stimulira sve veći broj kriminalaca i švercera na odlazak u rat u Hrvatsku radi plijena. Mnogi uzimaju slobodne dane ili godišnje odmore da bi mogli u pljačku i na "pucačinu". Posebice je živo od petka popodne do nedjelje, kad  iz gotovo svih krajeva Srbije i Vojvodine pristižu tzv. vikend ratnici kojih je sve više. Sve veći broj automobila (kojima dolaze i odlaze) stacioniran je uz nasip, na lijevoj obali Dunava. Čuva ih policija koja ide u redovite ophodnje. Cvjeta i šverc oružjem - cijena automatske puške Zastava M70 (tzv. Srbijanka) kreće se od 200 do 300 DEM, na što nijedno tijelo vlasti ne reagira jer trgovina se odvija isključivo među Srbima.

Uskoro se počinje odvoziti i ječam, nešto kasnije pšenica. Čitavi konvoji kamiona s velikim natpisima: "Borovo Selo - žetva '91.", neprestano, dan i noć odvoze ljetinu na lijevu obalu Dunava. Skela kod Borova Sela koja je već ranije prilagođena za prijevoz kamiona šlepera u stalnom je pogonu. Transporte sve vrijeme nadzire i osigurava policija svojim ophodnjama i pratnjama.

Somborsko poduzeće "ATP Severtrans", početkom lipnja 1991. godine uspostavlja redovitu autobusnu liniju Bač – Borovo Selo, čime se prometno povezuje teritorij Vojvodine i Srbije s novoosvojenim područjima buduće "SAO Krajine". U početku autobusima se uglavnom prevoze srpske naoružane skupine i red vožnje se usklađuje s njihovim potrebama. Zadnja postaja je na lijevoj obali nasuprot Borovu Selu, otkuda "putnici" nastavljaju skelom preko Dunava - uz strogu kontrolu policije, kako se na "slobodni srpski teritorij" ne bi puštalo sumnjive osobe kojima tamo nije mjesto.

Jedan od prvih konduktera koji je prisiljen raditi na ovoj novouspostavljenoj autobusnoj liniji, bio je Pavo Adamović, Hrvat iz Plavne, radnik "ATP Severtrans" (na temelju čijeg svjedočenja je autor ovog zapisa zabilježio događaje o kojima je riječ). On je svakodnevno doživljavao šikaniranja i prijetnje od četnika koji su putovali na tim linijama i na kraju je morao napustiti posao i Vojvodinu i bježati u Njemačku. Ovaj čovjek i njegova obitelj i prije toga su sustavno šikanirani i terorizirani od lokalnih ekstremista (već od kolovoza 1990. godine), samo zato što su bili Hrvati.

 Teror prema lokalnom nesrpskom stanovništvu (Hrvatima, Slovacima, Mađarima i drugima) u dijelu Bačke kojim su prolazili ili gdje su se smještali četnici i tzv. dobrovoljci bio je popratna pojava i sve se to odvijalo uz potporu vlasti i policije, pri čemu je suradnja između "srpskih boraca" i tijela vlasti (uključujući lokalne državne dužnosnike, policiju kao i urede za obranu, Civilnu zaštitu itd.) bila javna stvar koju se nije ni skrivalo. Srpski "štab" u Borovu Selu (u kojem su kolo vodili četnici Šešeljevog "Srpskog četničkog pokreta" i SDS-a čiji je lider bio ratni huškač Jovan Rašković) bio je stjecište najgore vrste šljama - ubojica, pljačkaša i silovatelja, koji su u Borovo Selo dolazili već prije pokolja nad hrvatskim redarstvenicima predvođeni svojim četničkim "vojvodama" (pripadnici "Srpskog četničkog pokreta", odreda "Dušan Silni", "Belih orlova", "Srpske garde" itd.) i organizirani od tada vodećih stranaka (Socijalistička partija Srbije, Srpski pokret obnove, Srpska narodna obnova itd.). Sve su pomno pratile i nadzirale tajne službe (SDB i KOS) čiji operativci su bili glavni organizatori operacija kao izvršitelji naloga političkog vrha Srbije i "JNA".

Treba napomenuti da se sličan scenarij (po pitanju izazivanja krize i oružanih sukoba, te progona nesrpskog stanovništva i pljačke imovine) odvijao i na svim drugim područjima Hrvatske izloženim agresiji, pri čemu su "ugroženi" Srbi pokazali izuzetnu  dosljednost, ustrajnost i okrutnost u provođenju svojih zločinačkih nauma.

Srpski ekstremisti (uz široku potporu dijela svojih sunarodnjaka), kampanju protiv Hrvatske i hrvatskog naroda započeli su već u veljači 1989. godine - u vrijeme kad je krenuo "izvoz" tzv. antibirokratske revolucije (prvi njihov miting održan je posljednjeg dana veljače u Kninu uz oko 5000 sudionika), što se nastavilo i 1990. godine i kulminiralo još masovnijim skupovima na kojima se širilo mržnju prema svemu što je hrvatsko i huškalo na rat uz povike "Ovo je Srbija". Pored brojnih mitinga, srpski ekstremisti drže naoružane noćne straže oko svojih sela (jer su tobože ugroženi od Hrvata), a 17. kolovoza 1990. godine započinje "balvan-revolucija" (blokade cesta, mostova, pruga, nadvožnjaka i izoliranje sela s hrvatskom većinom), uz smišljeno izazivanje oružanih incidenata, kako bi se nakon prolijevanja krvi mogla zatražiti "pomoć" vojske ("JNA").

 U selima oko Vukovara i Borova (Borovu Selu, Veri, Pačetinu, Bršadinu, Boboti i Negoslavcima oko Uskrsa 1991. godine niču barikade s naoružanim civilima (ili polu-civilima, jer mnogi od njih oblačili su se dijelom u SMB ili maskirne odore sa šajkačama i ne rijetko četničkim kokardama na njima). Preko Dunava, u ova sela noću se čamcima prebacuje oružje koje na obalu stiže kaminima iz vojnih i policijskih skladišta u Srbiji i Vojvodini i ono se dijeli lokalnom srpskom stanovništvu. Već početkom ožujka u ovaj dio istočne Slavonije organizirano stižu paravojne skupine (Vojislava Šešelja, Mirka Jovića, Radeta Čubrila, Jove Ostojića, Branislava Vakića i drugih četničkih vojvoda). Jedan od najgorih ratnih huškača, rasist i fašist, Vojislav Šešelj, u Borovu Selu 14. travnja drži miting sa svojim pristašama i poručuje im kako su "istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srem oduvek srpske zemlje i zato pripadaju Srbiji" (nešto više od dva tjedna nakon toga, izvršen je masakr nad hrvatskim redarstvenicima u Borovu Selu).

 Planirani oružani napadi i krvoprolića u organizaciji srpskih terorista i njihovih zaštitnika započinju već krajem zime i početkom proljeća 1991. godine (Pakrac - 1. i 2. ožujka, Plitvice - 31. ožujka, pokolj u Borovu Selu - 2. svibnja). Samo u tri napada na hrvatske redarstvenike  (na Plitvicama, u Borovu Selu i na brdu Štrikovača iznad Polače) ubijeno je 14. mladih policajaca, a ranjeno 23. Prethodno je, u vrijeme prvih višestranačkih izbora (održanih 22. travnja i 6. svibnja 1990. godine), protuzakonito i protuustavno razoružana Teritorijalna obrana kojoj je oduzeto preko 200.000 cijevi različitog kalibra i pohranjeno u vojna skladišta, a usporedo s time teklo je naoružavanje Srba u enklavama u kojima su imali značajniji postotak u ukupnom stanovništvu uz nastavak aktivnosti oko uspostave nelegalne paradržavne srpske tvorbe na suverenom državnom teritoriju Republike Hrvatske. Srpski teroristi imali su, nažalost, aktivnu ili prešutnu potporu većine svojih sunarodnjaka i od početka nisu prihvaćali nikakav dogovor ili sporazum s hrvatskim vlastima. Koncepcija "Velike Srbije" koju su gurali Beograd i njegova politička vrhuška (uz jednodušnu potporu vodećih političara i intelektualaca te SANU, UKS i SPC i što je najtragičnije, vojnog vrha "JNA"), bila je masovno prihvaćena od Srba na području SFRJ, pa i u Hrvatskoj i to je neminovno vodilo krvavom zapletu. 

 Samo dan nakon "Krvavog Uskrsa" (gdje su na Plitvicama srpski teroristi ubili mladog hrvatskog redarstvenika Josipa Jovića), 1. travnja 1991., tzv. Izvršno vijeće SAO Krajine, donijelo je Odluku o "prisajedinjenju SAO Krajine Republici Srbiji", u kojoj se navodi kako  "SAO Krajina postaje sastavni dio jedinstvene državne teritorije Republike Srbije", te da se u njoj od tada nadalje "primjenjuju zakoni Republike Srbije". Nabrajaju se i općine koje čine "SAO Krajinu" te "ulaze u sastav Republike Srbije" (uključujući i naselja koja su se pripojila ovim općinama ili će se ubuduće pripojiti): Knin, Benkovac, Obrovac, Gračac, Donji Lapac, Korenica, Vojnić, Vrginmost, Glina, Dvor na Uni, Kostajnica, Petrinja i Pakrac.

Uoči najavljenog referenduma o samostalnosti Republike Hrvatske - sedam dana prije (12. svibnja 1991. godine) - održan je tobožnji "referendum o političkom položaju" samoproglašene paradržavne tvorbe ("Srpske Autonomne Oblasti Krajine") uspostavljene nasilno i nelegalno, terorističkim sredstvima na dijelu suverenog hrvatskog teritorija. Već 14. svibnja, vodstvo srpskih terorista objavilo je rezultate ovog nelegalnog "referenduma": od ukupnog broja upisanih (226.263), glasovalo je 79,8% (179.840), od čega se njih 99,81% (179.490) izjasnilo za "prisajedinjenje SAO Krajine Srbiji i Crnoj Gori".

Budući da je SR Hrvatska prema popisu stanovništva iz ožujka 1991. godine imala 4.784.265 stanovnika, to znači da je broj upisanih "birača" u tzv. SAO Krajini u odnosu na ukupan broj stanovnika RH bio 4,72 %, a broj onih koji su se izjasnili o "prisajedinjenju Srbiji i Crnoj Gori" tek 3,75 %. Dakle, 3,75 % građana iz redova srpske manjine u Hrvatskoj, uzelo je sebi za pravo odlučivati o sudbini zemlje, grubo zanemarujući i kršeći temeljna prava preostalih 96,25 % građana svih nacionalnosti. Uostalom, usporedi li se broj Srba koji su ovako glasovali na "referendumu" u "SAO Krajini" s ukupnim brojem pripadnika ove manjine u Hrvatskoj prema istom popisu stanovništva (iz ožujka 1991. godine), vidimo da se tek nešto više od četvrtine izjasnilo za izdvajanje iz SR Hrvatske (jer u ožujku 1991. bilo ih je 12,16 %, odnosno 581.663; a za "prisajedinjenje Srbiji i Crnoj Gori" opredijelilo se tek 3,75 %, odnosno 179.490). Ta zanemariva manjina ekstremista, izmislila je neku nepostojeću "Krajinu" (jer takvo što nikad u povijesti nije postojalo) i započela nasiljem ostvarivati bolesnu ideju o stvaranju srpske države "koja će svojim granicama obuhvatiti sve Srbe pod kapom nebeskom". Dakako, to što su ih u ovu krvavu avanturu gurnuli Beograd i tadašnja "JNA" ne umanjuje njihovu odgovornost za sva počinjena zla i razaranja.

 Na referendumu o hrvatskoj samostalnosti 19. svibnja 1991. godine, na kojem se 93,24  %  građana - referendumu je pristupilo 83,56 % od ukupno upisanih birača - izjasnilo za Republiku Hrvatsku kao samostalnu državu, hrvatski narod i najveći dio pripadnika nacionalnih manjina iskazao je i u formalno-pravnom smislu svoju volju na slobodan i demokratski način, sukladno međunarodnom pravu, ali to srpski teroristi i njihovo vodstvo nisu prihvatili - nastavili su slijediti naloge iz Beograda i sustavno zaoštravali stanje, sve dok 3. srpnja 1991. godine, "JNA" i njezini oficiri sa svojim rezervistima, četnicima i dobrovoljcima nisu izvršili otvorenu agresiju na Baranju i Slavoniju s područja Srbije i Vojvodine. U svemu, peta kolona odigrala je odlučujuću ulogu, jer da nisu imali masovnu potporu srpske manjine u Hrvatskoj, ni Srbija ni "JNA" ne bi bili u stanju izazvati toliko zla - masovnih žrtava, razaranja, pljački, paljevina, silovanja…Zvjerstva koja su oni činili 90-ih godina prošlog stoljeća u ime stvaranja "Velike Srbije" i danas su otvorena rana koja boli, peče i podsjeća… Nažalost, rijetko kojeg zločinca stigla je zaslužena kazna. Ne žele čak ni dati podatke o našim nestalima. Na današnji dan, na popisu je još uvijek 1727 onih čije se kosti nisu pronašle ili nisu identificirani.    

 Evo kako je tri dana nakon masakra nad hrvatskim redarstvenicima u Borovu Selu (2. svibnja 1991. godine) govorio krvnik koji je predvodio zločince, monstrum, Vukašin Šoškoćanin (donedavno je na groblju u ovom mjestu imao mauzolej). Insert iz emisije uživo "Srbi u Hrvatskoj - proleće '91." (prikazana na TV Beograd i TV Novi Sad, 5. svibnja 1991. u 20,00 sati):

(Video): vukašin šoškoćanin - ratni zločinac;