Tomislav Tomečić: Jutro kad se nisam radovao vedrom nebu

Jedno od takvih svjedočanstava donosi umirovljeni poručnik Hrvatske vojske Tomislav Tomečić, tada pripadnik 203. brigade protuzračne obrane. Njegovo sjećanje počinje dan prije operacije, 8. rujna 1993., kada je na vlastiti rođendan dobio poziv da se u ranim jutarnjim satima spremi za odlazak u Liku. Već sljedećeg jutra našao se na putu prema Gospiću, ne znajući sve pojedinosti zadaće koja ga očekuje.

Uslijedili su sati napetosti, iščekivanja i borbe. Na položaju protuzračne obrane Tomečić je, zajedno sa svojim suborcima, čekao mogući napad neprijateljskog zrakoplovstva. U jednom trenutku tišinu je prekinula pojava zrakoplova iznad Velebita, a odluka koju je trebalo donijeti morala je biti brza i precizna.

Iako zrakoplov na kraju nije pogođen, otvorena vatra prisilila je pilota na povlačenje i odbacivanje bombi prije povratka prema Udbini. Za ljude na zemlji to nije bio tek vojni manevar – bila je to situacija u kojoj su se odlučivale sekunde, a posljedice su mogle biti tragične.

Danas, više od tri desetljeća poslije, Tomečić se tog jutra prisjeća kroz slike neba iznad Velebita, tišine na vezi i ljudi koji su čekali na položaju. Njegovo svjedočanstvo nije samo zapis o jednom ratnom događaju, nego i podsjetnik na ljude koji su u tim trenucima, često bez dovoljno informacija i pod velikim rizikom, izvršavali svoje zadaće.

U nastavku donosimo njegovo osobno svjedočanstvo o jutru koje, kako kaže, nije zaboravio.

9. rujna 1993. — sjećanje pripadnika protuzračne obrane

"Jučer je bio taj dan… Na trenutak bih se mogao zakleti da sam se vratio u to vrijeme. Opet sam prošao tim putevima prekrivenima zaboravom, opet je zamirisala sloboda koja nas je čekala. Vidio sam ta polja, nebo, Velebit u jutarnjoj maglici…

Bio je 8. rujna 1993. Bio sam na kratkom odmoru od terena u Lici, a bio mi je i rođendan. Nedavno sam promaknut u časnika Hrvatske vojske, u čin poručnika.

Toga dana, baš na rođendan, netko je pozvonio na vrata. Kad sam otvorio, na njima je stajao vojni glasnik i predao mi obavijest da sutra u 4:00 sata budem spreman za odlazak u Liku. Po mene će doći vozilo s vozačem i odvesti me u Gospić jer je toga datuma planiran početak veće vojne akcije.

Zahvalio sam glasniku, vratio se u stan i počeo spremati stvari…

S obzirom na okolnosti, bilo mi je jasno da sutra moram biti potpuno koncentriran i zato sam izbjegao rođendansku proslavu. Ispričao sam se prijateljima i kolegama s kojima sam je planirao, ali svi su imali razumijevanja, znajući gdje pripadam i što radim.

Dvadeset minuta kasnije vojna odora, osobno naoružanje i transportna torba bili su spremni, a sat je neumoljivo otkucavao, približavajući svakim otkucajem zadani termin…

„Akcija, znači…“ pomislio sam. „Bilo je i vrijeme…“

Toga 9. rujna 1993. bio je četvrtak. U 3:50 ulice su bile prazne. Ne zato što je trajao rat, nego zato što normalni ljudi u to doba spavaju i sanjaju lijepe ili manje lijepe stvari kojih se sutradan uglavnom ne mogu sjetiti…

Ja nisam imao tih problema. Kroz glavu su mi prolazile radnje koje se moraju provesti kako bi naša uloga u predstojećoj akciji bila u potpunosti ispunjena.

Naime, nisam spomenuo da pripadam posebnom rodu vojske – PZO-u, odnosno protuzračnoj obrani.

Očekivano je da se tijekom izvođenja bojnih aktivnosti položaji vlastitih snaga štite od napada iz zraka, a to je bila naša, odnosno i moja, zadaća.

Problem je bio u tome što nisam imao pojma o detaljima same akcije. Nisam znao teren, sredstva i ljudstvo kojima se raspolaže, očekivane pravce djelovanja i napada, nisam dobio obavještajnu procjenu agresorskih snaga…

No tako smo funkcionirali i do tada pa me sve to nije previše uznemirilo.

Rat je posebna situacija u kojoj morate donositi odluke u djeliću sekunde, često bez dovoljno informacija, što naoko, ali i u stvarnosti, cijelu situaciju čini vrlo konfuznom i stvara velike rizike. Pogrešne procjene mogu dovesti do gubitka života i to je faktor s kojim se velik broj ljudi teško ili nikako ne može nositi…

Bilo je 3:58 kad je u ulicu ušao vojni džip i zaustavio se ispred mene. Vozač je izišao i izgovorio lozinku, a ja sam odgovorio propisanim odzivom. Ubacio sam torbu na stražnje sjedalo, sjeo na suvozačko mjesto i krenuli smo prema Gospiću…

Nismo puno pričali. Samo sam doznao da se akcija zove „Medački džep“ i da je njezin početak krenuo za vrijeme mog putovanja prema liniji djelovanja.

Vozač je bio dobar, nismo stajali putem i u Gospić smo stigli oko 7:00.

Na prilazu gradu čule su se udaljene detonacije. Nebo je bilo relativno čisto, što je povećavalo mogućnost djelovanja neprijateljskog zrakoplovstva.

To su trenuci kad se baš ne radujete lijepom vremenu…

Po dolasku u zapovjedništvo odmah sam se javio zapovjedniku i preuzeo zapovijedi i operativne podatke.

Drugi vozač bio je spreman i krenuli smo na crtu bojišnice, na položaj kojim smo trebali osigurati protuzračnu obranu liniji pješaštva, tenkovskoj postrojbi i ukopanim topovima T-12.

Do položaja je vodilo desetak kilometara lošeg puta, ali u ratnim uvjetima takve se okolnosti ne uzimaju u obzir. Vozač je bio odličan i brzo smo stigli do položaja…

Na obzoru se vidio dim. Periodični pucnjevi topova i pješačkog naoružanja ukazivali su da naše snage nisu naišle na veći otpor, ali vrag je u detaljima…

Nedaleko od područja Medaka, na kojem se provodila akcija, nalazio se vojni aerodrom Udbina, koji je bio u neprijateljskim rukama. Podaci su govorili da agresor raspolaže određenim zrakoplovnim resursima i kadrom te da se može očekivati njihovo djelovanje.

Pomislio sam kako je moja iskazana antipatija prema vedrom danu potpuno opravdana.

Na položaju su bile ukopane dvije topničke jedinice, odnosno dva vozila PRAGA V3S s protuzračnim topovima 30/2 mm.

Oblio me znoj…

Akcija je počela prije više od tri sata, imali smo već ranjenog časnika (Dadu), a na liniji su oba vozila i topovi bili PREKRIVENI CERADOM!

Pozvao sam zapovjednika voda i ljutito mu prigovorio da je nedopustivo da se u prvom stupnju pripravnosti, u očekivanju zračnog napada na naše linije, topovi nalaze u stanju mirovanja, nespremni za djelovanje.

Bio je vrlo prestrašen. Objasnio mi je da među svojim kadrom nema nikoga tko je obučen rukovati tim protuzračnim topovima, pogotovo električnim rukovanjem „joystickom“ i elektroničkom optičkom ciljničkom spravom „GALILEO“.

Čovjek je bio profesor u školi. Nikad u životu nije mislio da će pucati ili organizirati i zapovijedati pucanjem na avione…

Zatražio sam od njega da odmah iz zemunice pozove svoje vojnike te da otkriju, otkoče i, ako nisu napunjeni, napune topove.

To je izvršio u kratkom roku, nakon čega sam im dopustio da se vrate u zemunicu jer njihova prisutnost na otvorenom nije imala smisla…

Pogledao sam prema Velebitu i pomislio kako je to najbolji koridor za prilazak zrakoplova koji bi napao naše položaje.

Ako dođe s morske strane Velebita, nakon prelaska vrhova krene u spuštanje i ostaje nevidljiv osmatračima. Neposredno prije dolaska iznad naših linija avion vrši tzv. „iskakanje“, što u naravi znači da se naglo, gotovo vertikalno, propinje do točke na vrhu putanje, s koje kreće u poniranje i djelovanje.

Znao sam da mora doći…

Popeo sam se u kabinu topa, upalio motore, okrenuo cijevi i čekao…

Ne znam koliko je vremena prošlo jer vrijeme, pod okolnostima kao što su ratne operacije, prolazi jako čudnim tokovima, ali vjerovao sam da će se isplatiti.

I isplatilo se…

Prvo se ukazala točkica iznad vrhova Velebitskog masiva.

Osluškivao sam vezu, ali MOTOROLA je šutjela. Nije bilo dojave osmatrača niti radarske kontrole, što znači da je pilot dobro znao svoj posao.

Letio je „u maski“ konfiguracije terena, gdje snop konvencionalnog radara ne dopire, a kad povremeno napusti taj profil, na radaru se to može očitati kao devijacija, a ne kao stvarni objekt.

No ovo nije bila devijacija…

Čim je prešao vrhove Velebita, krenuo je u spuštanje „niz padine“, kako sam i predvidio, da bi ostao u maski terena, umjesto da postane jasna silueta na nebu.

Pokrenuo sam „joystick“ i cijevi su se zarotirale prema njemu.

U tom trenutku svašta vam pada na pamet, ali jasnoća misli i postupanja jedina je stvar koja vas može održati.

Gledao sam ga i pokušao procijeniti brzinu i potencijalni kut napada…

Procijenio sam da se radi o zrakoplovu tipa GALEB i činilo mi se da je 100 m/s prikladno pa sam se odlučio za tu rakursnu ploču.

Još uvijek nisam spustio oči na ciljničku spravu, već sam ga gledao kroz mehaničku rešetku.

A onda je krenuo u propinjanje i znao sam da nas samo sekunde dijele od konačnog ishoda.

To je trenutak kad je pilot svjestan da se „izložio“, jer postaje vidljiv svima sa zemlje i sve se cijevi okreću prema njemu.

To je takozvana „točka bez povratka“ u kojoj on ispred sebe vidi samo nebo, čeka da dosegne ciljanu visinu, a tada naglo krene u obrušavanje prema cilju.

Spustio sam oči na GALILEO i nastojao ga dovesti u centar rakursne pločice…

Trenuci su promicali kao ludi. Mislio sam da kasnim, ali tada sam ga „uhvatio“ u centar i pomislio:

„Sad si moj!“

Prošle su dvije, tri sekunde. Njegova putanja bila je jasna, išao je ravno na našu liniju. Kutna brzina bila je stabilna, praćenje školski izvedeno…

Pritisnuo sam papučicu paljbe i zemlja se zatresla…

Ne znam jeste li ikad vidjeli kako izgleda kad PZO top 30/2 mm otvori vatru?

Svuda uokolo lete izbačene čahure veličine bočice Coca-Cole, a zemlja se trese kao da eruptira vulkan.

U trenutku se cijeli prostor oko topa i vozila ispuni dimom i, kako rafal traje, nemoguće je više kontrolirati smjer ispaljenih zrna.

Zato sam odlučio pustiti dugi rafal i, po mojoj procjeni, ispaliti dvadesetak zrna, ne bih li ga pogodio ili natjerao na odustajanje.

Očevici pričaju da je snop zrna bio idealno usmjeren, da je cijeli vatreni plašt bio koncentriran baš kako treba, bez rasipanja, ali…

Moja procjena brzine od 100 m/s pokazala se netočnom.

Brzina je bila veća, jer je pilot bio bolji, iskusniji ili mu jednostavno „nije bio dan“ za susret s Bogom…

To znači da su ispaljena zrna „zakasnila“ i prošla kroz putanju gdje se on nalazio desetinku sekunde PRIJE TOGA…

Kako su rekli, cijeli rafal išao mu je „za repom“, ali ga nijedno zrno nije pogodilo.

Kako bilo, pilot je shvatio da je u velikoj pogibelji i nije želio ostati na putanji i glumiti pokretnu metu, već je odmah krenuo u manevar izvlačenja, napustio vatrenu liniju i krenuo prema dubini svog teritorija, vjerojatno prema aerodromu Udbina.

Problem koji je sada morao riješiti bio je – gdje odbaciti bombe koje su bile namijenjene nama?

Naime, slijetanje s neodbačenim bombama predstavlja visok sigurnosni rizik i puno je sigurnije, ako nije izvršeno borbeno djelovanje, prije slijetanja odbaciti bombe na nenaseljena područja.

To je pilot i učinio.

Dvije gromke detonacije potvrdile su mi da su obranom našeg položaja neki životi toga dana sigurno spašeni…

Za to sam djelovanje osobno pohvaljen.

Ta mi je pohvala značila, a znači mi i danas.

Ipak, kad se vratim tom jutru, najprije se sjetim neba iznad Velebita, šutnje na vezi i ljudi na položaju koji je trebalo obraniti.

Zrakoplov se izvukao. Našu je liniju napustio bez napada koji smo očekivali.

Tome su doprinijeli svi pripadnici moje tadašnje postrojbe, „203. brigade PZO-a“, pa se djelatnom i pričuvnom sastavu te ročnicima, čiji se doprinos često neopravdano izostavlja, i ovim putem osobno zahvaljujem i odajem im svoje priznanje.

Zato ovo zapisujem.

Da ostane trag o jednom jutru, jednoj posadi i nekoliko sekundi u kojima je trebalo donijeti odluku.

O ljudima koji su ondje bili i o onome što smo tada nosili na sebi – i u sebi.

Hvalite me usta moja…"