Vlak slobode – put kojim se vratila nada

Za mene je 26. kolovoza 1995. upravo takav dan.

Toga jutra iz Zagreba je prema Splitu krenuo vlak koji je nosio mnogo više od putnika. Nakon više od četiri godine ponovno je uspostavljena željeznička veza između Zagreba i Splita. Bio je to vlak koji je simbolizirao povratak slobode, povratak života i, možda najvažnije, povratak nade.

Djelatnici Hrvatskih željeznica u samo su dvadesetak dana velikim trudom sanirali uništene dijelove pruge. Već 15. kolovoza kompozicija s tri vagona prevezla je izbjeglice iz Splita prema Kninu. A onda je 26. kolovoza krenuo „Vlak slobode“.

U 8 sati i 7 minuta ispraćen je iz Zagreba, uz tisuće građana koji su došli pozdraviti povijesni trenutak. U njemu su bili predsjednik Franjo Tuđman, brojni uglednici, kulturni i javni djelatnici, ali i mnogi prognanici. Ljudi koji su se, nakon svega što su prošli, simbolično vraćali prema svojim domovima. U to je vrijeme Hrvatska još uvijek brinula za oko 380 tisuća svojih prognanih i izbjeglih građana.

Vlak je prolazio kroz Karlovac, Gospić i Knin, a na svakoj postaji dočekivalo ga je mnoštvo ljudi. Nije to bila obična vožnja željeznicom. Bio je to put kroz zemlju koja je nakon godina rata ponovno sastavljala samu sebe.

Posebno je snažan bio dolazak u Knin. Ondje su predsjednika i putnike dočekali postrojeni pripadnici Četvrte i Sedme gardijske brigade, postrojbi koje su zajedničkim snagama oslobodile kraljevski grad. Teško je danas, nakon toliko godina, u potpunosti dočarati emociju tog trenutka. Knin, simbol okupacije, ponovno je bio slobodan hrvatski grad.

A onda je vlak nastavio prema Splitu.

U 18 sati i 11 minuta stigao je na splitski kolodvor. Deseci tisuća Splićana dočekali su ga s oduševljenjem, a potom je uslijedilo obraćanje predsjednika Tuđmana na splitskoj Rivi.

Bio je to jedan od onih trenutaka koji su ostali zapisani u kolektivnom pamćenju. Govor je prekidan pljeskom i skandiranjem, a onda je predsjednik okupljenom narodu postavio pitanje:

„Što mi još preostaje da vam obećam?“

Odgovor je stigao iz tisuća grla:

„Vukovar! Vukovar!“

I to obećanje doista je održano. Manje od dvije godine poslije, mirnom reintegracijom hrvatskog Podunavlja, Vukovar i hrvatsko Podunavlje vraćeni su u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske.

Ali dok danas gledam fotografije i prisjećam se tog 26. kolovoza, meni taj dan nije samo povijesni događaj. Nije mi samo datum koji treba upisati u kalendar i spomenuti u tekstovima o Domovinskom ratu.

Za mene je to i osobno sjećanje.

Da bi „Vlak slobode“ sigurno i nesmetano prošao kroz Liku i sretno stigao u Split, svoj sam skromni doprinos dao i ja. Kao pripadnik Interventne skupine Zasebne policijske postrojbe Policijske uprave koprivničko-križevačke sudjelovao sam u osiguranju trase željezničke pruge na dionici Gospić – Gračac.

Nismo bili u vlaku. Bili smo uz prugu.

Na svojim položajima, svatko sa svojom zadaćom, svjesni da tim putem toga dana prolazi nešto mnogo veće od obične željezničke kompozicije. Prolazila je Hrvatska koja se nakon godina stradanja vraćala sebi.

Možda se upravo zato neke slike ne zaboravljaju.

Čovjek tada ne razmišlja o tome hoće li njegovo ime jednog dana biti negdje zapisano. Ne razmišlja o povijesti. Samo radi ono što treba napraviti, čuva ljude i prostor koji mu je povjeren i nada se da će sve proći kako treba.

A danas, 31 godinu poslije, mogu reći da mi je čast što sam barem malim dijelom bio dio tog dana.

Vlak slobode nije bio samo vlak.

Bio je znak da se nakon godina tame ponovno može putovati slobodnom Hrvatskom. Bio je simbol pobjede, povratka i nade. I bio je podsjetnik da velike povijesne trenutke ne stvaraju samo oni koji stoje u središtu pozornice.

Stvaraju ih i tisuće običnih ljudi koji su, svatko na svom mjestu, učinili ono što je trebalo.

Mi koji smo tog dana bili uz prugu Gospić – Gračac možda nismo imali priliku mahati ljudima s prozora vlaka.

Ali smo ga čuvali dok je prolazio.

I zato mi je 26. kolovoza 1995. godine više od datuma.

To je sjećanje na jedan vlak, jedan put i jedno vrijeme u kojem smo svi vjerovali da Hrvatska napokon ide prema svojoj budućnosti.

Vlak slobode krenuo je iz Zagreba, prošao oslobođenom Likom, zastao u Kninu i stigao u Split. A s njim je putovala i nada da će se jednog dana svi hrvatski krajevi ponovno spojiti u miru i slobodi.

Danas, nakon svih tih godina, najvažnije je sačuvati sjećanje.

Jer narod koji zaboravi kako je došao do svoje slobode, lako zaboravi koliko je ta sloboda vrijedila.