Kada je počeo Domovinski rat?

Ta dva datuma s razlogom zauzimaju posebno mjesto u hrvatskom kolektivnom sjećanju. Jedan je simbol najveće žrtve, Vukovara, a drugi simbol pobjede i završetka rata, Oluje. Ali kada bih nekoga pitao kada obilježavamo početak Domovinskog rata, odgovor ne bi bio ni približno tako jednostavan. Zapravo, takvog datuma u službenom kalendaru nema. I to nije slučajno.

Pitanje početka rata desetljećima je predmet povijesnih i političkih rasprava. Je li to bio Prvi oružai sukob u Pakracu u ožujku 1991.? Je li to bio Krvavi Uskrs na Plitvicama 1991., kada su pale prve žrtve? Je li to bio početak otvorenih borbi oko Vukovara nekoliko mjeseci poslije? Ili početak treba tražiti još ranije, u događajima iz 1990. godine?

Meni je odgovor jasan. Ako rat ne promatramo samo kroz trenutak kada je prvi put zapucalo, nego kao proces koji je doveo do otvorenog oružanog sukoba, njegov početak treba tražiti u ljeto 1990. godine. Upravo tada ono što će kasnije prerasti u rat prestaje biti samo politička kriza i postaje otvorena pobuna.

Sedamnaestog kolovoza 1990. izbila je srpska oružana pobuna u Hrvatskoj. Povod je bila najava hrvatskog Ministarstva unutarnjih poslova da će povući naoružanje pričuvnog sastava milicije iz stanica u općinama s većinskim srpskim stanovništvom. U Benkovcu je došlo do prosvjeda, a u Kninu i Obrovcu naoružanje je podijeljeno okupljenom stanovništvu. Postavljene su straže i blokirane prometnice.

Hrvatske vlasti pokušale su reagirati. MUP je prema kninskom području poslao tri helikoptera s policijskim specijalcima. No, presreli su ih zrakoplovi JNA, uz prijetnju da će biti oboreni ako ne odustanu od leta. Helikopteri su se zato vratili u Zagreb.

U tom trenutku, barem iz današnje perspektive, teško je govoriti samo o političkoj krizi. Država je pokušavala uspostaviti vlast na svom teritoriju, dio građana tu vlast nije priznavao, a JNA je otvoreno pokazivala da će stati na put pokušajima Zagreba da situaciju riješi silom vlastitih institucija. Rat još nije bio rat u punom smislu te riječi, ali njegovi su se temelji već jasno vidjeli.

I važno je razumjeti što se događalo u mjesecima prije toga. Nakon prvih višestranačkih izbora i dolaska HDZ-a na vlast, JNA je razoružala Teritorijalnu obranu Hrvatske. Formalno se govorilo o premještanju oružja u sigurnija skladišta, ali novim hrvatskim vlastima bilo je jasno što to znači: Hrvatska je ostajala bez velikog dijela naoružanja potrebnog za vlastitu obranu. Sličan je potez proveden i u Sloveniji, Bosni i Hercegovini i Makedoniji, dok je u Srbiji i Crnoj Gori razoružavanje bilo uglavnom formalno.

Istodobno je Srpska demokratska stranka, iako nije ostvarila značajan izborni rezultat, postala glavni politički predstavnik dijela Srba u Hrvatskoj. Umjesto prihvaćanja novih demokratskih institucija, njezino se vodstvo sve više okretalo ideji teritorijalne autonomije, a potom i političkom izdvajanja područja pod srpskom kontrolom.

Već 27. lipnja 1990. osnovana je Zajednica općina sjeverne Dalmacije i Like sa sjedištem u Kninu. U nju su se tijekom sljedećih mjeseci uključivale općine s većinskim srpskim stanovništvom. Na njezinu je čelu bio Milan Babić, tadašnji predsjednik Skupštine općine Knin.

Samo mjesec dana kasnije, 25. srpnja, u Zagrebu su prihvaćeni amandmani na Ustav SR Hrvatske i započeo je proces stvaranja novog demokratskog ustavnog poretka. Istoga dana u Srbu je održan takozvani Srpski sabor, na kojem je osnovano Srpsko nacionalno vijeće i prihvaćena Deklaracija o suverenosti i autonomiji srpskog naroda u Hrvatskoj. Time su dvije političke vizije budućnosti Hrvatske postale sve udaljenije.

Uslijedilo je izjašnjavanje o srpskoj autonomiji, koje je održano u nizu općina. Rezultati su poslužili kao političko opravdanje za daljnje izdvajanje područja pod kontrolom pobunjenih Srba. Dana 30. rujna 1990. u Srbu je proglašena srpska autonomija u Hrvatskoj.

Krajem godine pobuna je dobila i jasniji teritorijalni okvir. U Kninu je 21. prosinca 1990. proglašena Srpska autonomna oblast Krajina. Iako je formalno predstavljana kao autonomija unutar Hrvatske i Jugoslavije, njezino je vodstvo postupno gradilo vlastite institucije, uključujući policiju i pravosudna tijela.

Zato mi je teško prihvatiti ideju da je rat počeo tek onda kada su počele padati prve žrtve. Naravno, upravo su Plitvice, Vukovar i sva mjesta na kojima su ljudi ginuli postali najjasniji simboli rata. Ali rat se ne rađa u jednom trenutku. Prije prvog metka dolaze političke odluke, barikade, oduzimanje oružja, paralelne institucije, prijetnje i prestanak priznanja države.

Zato bih, kada me netko pita kada je za mene počeo Domovinski rat, pokazao upravo na 17. kolovoza 1990. Ne zato što je toga dana poginuo najveći broj ljudi ili zato što je tada počela otvorena fronta, nego zato što je toga dana pobuna dobila oružani oblik. Dvije godine poslije Vlada Republike Srpske Krajine taj je datum i sama proglasila početkom rata, a sudionicima borbenih djelovanja tog dana priznala sudjelovanje u ratu.

Povijest, naravno, ne bi trebala ovisiti o tome kako je ja doživljavam. Ali način na koji biramo početak neke priče govori mnogo o nama. Ako rat počinjemo brojati tek od trenutka kada je postalo nemoguće ignorirati krv, onda zanemarujemo sve ono što mu je prethodilo.

Možda je upravo zato pitanje početka Domovinskog rata i danas toliko osjetljivo. Jer odgovor ne govori samo o datumu. Govori o tome kako razumijemo raspad Jugoslavije, odgovornost političkih aktera, ulogu JNA, pobunu dijela hrvatskih Srba i put kojim je Hrvatska od demokratskih izbora 1990. stigla do rata.

A kada jednom prihvatimo da rat nije počeo prvom granatom, nego mnogo ranije, onda i 1990. počinje izgledati onako kako je tada izgledala ljudima koji su je živjeli: ne kao mirna godina koja je prethodila ratu, nego kao godina u kojoj je rat već počeo dobivati svoj oblik.

Upravo sam tada, u vrijeme izbijanja pobune srpskog stanovništva u Lici, radio kao mladi hrvatski policajac u Policijskoj postaji Titova Korenica, na poslovima kontrole i regulacije prometa. Za mene i druge mlade pripadnike hrvatske policije to nije bilo uobičajeno radno okruženje. Sigurnosna situacija bila je sve složenija, međunacionalni odnosi ozbiljno narušeni, a svakodnevni rad nosio je pritiske i rizike koje je danas teško do kraja objasniti.

Raditi u sredini u kojoj su se odnosi među ljudima ubrzano pogoršavali značilo je biti stalno na oprezu. Izvanredne okolnosti postajale su dio svakodnevice, a običan policijski posao sve se više pretvarao u pitanje sigurnosti – i za građane i za same policajce. Kada danas razmišljam o tome razdoblju, upravo mi je ta stalna napetost jedna od prvih asocijacija: osjećaj da se nešto veliko i opasno događa, iako još nitko nije mogao znati kamo će sve to odvesti.

Poseban problem predstavljali su odnosi unutar samog sustava. Pitanja premještaja, protoka informacija i unutarnje kontrole u strukturama ministarstava unutarnjih poslova nisu se uvijek rješavala isključivo službenim kanalima. Na odluke i informacije znali su utjecati paralelni, neformalni i zakulisni odnosi, što je dodatno otežavalo položaj policajaca na nižim, operativnim radnim mjestima. Čovjek na terenu često je znao samo onoliko koliko mu je bilo potrebno za neposredni zadatak, dok je šira slika ostajala negdje iznad njega – ili izvan službenih kanala.

U takvim okolnostima mladi policajac nije mogao razmišljati samo o tome kako obaviti svoj posao. Morao je paziti kome vjeruje, koje informacije ima na raspolaganju i što se događa izvan službenih procedura. Upravo je ta kombinacija sigurnosnog rizika, političke neizvjesnosti i unutarnjih odnosa sustava obilježila moje iskustvo prvih dana pobune u Lici.

Zato danas, kada se vraćam mislima na 1990., ne mogu taj period promatrati samo kroz datume iz udžbenika. Za mene to nisu bili samo 17. kolovoza, 21. prosinca ili neki drugi važni politički datumi. To su bili dani u kojima sam odlazio na posao i vraćao se na stan ne znajući što će donijeti sljedeća smjena. I upravo zato mi je teško prihvatiti da je Domovinski rat počeo tek onda kada su se pojavile slike otvorenih bojišta.

Za mene je počeo onoga trenutka kada je država na dijelu vlastitog teritorija počela gubiti stvarnu kontrolu, kada su se pojavile barikade, kada je oružje završilo u rukama pobunjenika i kada je postalo jasno da se politički sukob više ne može riješiti samo političkim sredstvima. Mi koji smo tada bili na terenu možda nismo znali kako će se priča završiti, ali smo osjećali da se nešto nepovratno promijenilo.

Zato 17. kolovoza 1990. za mene nije samo datum iz povijesti. To je osobno sjećanje na trenutak kada je ono što će kasnije postati rat počelo ulaziti u svakodnevni život. Prve žrtve, prve granate i otvorena bojišta došli su poslije. Ali prije njih došli su strah, nepovjerenje, barikade, oružje i osjećaj da se granica između normalnog života i rata svakoga dana sve više pomiče.