DVIJE KOLONE KOJE SE NE MOGU IZJEDNAČITI: Jedna je izlazila iz grada smrti, druga iz poražene paradržave

Postoje dvije kolone koje su ostale duboko urezane u kolektivno pamćenje Domovinskog rata.

Na snimkama se u objema vide djeca, žene, starci, umorna lica i ljudi koji nose ono malo što su uspjeli ponijeti. U objema je bilo straha, suza i ljudske tragedije.

Ali tu usporedba prestaje.

Prva kolona izlazila je u studenome 1991. iz razorenog Vukovara, nakon tromjesečne opsade, svakodnevnog granatiranja i ulaska JNA, srpskih paravojnih i četničkih postrojbi u hrvatski grad. Druga je u kolovozu 1995. napuštala područje samozvane Republike Srpske Krajine nakon poraza njezine vojske i oslobađanja međunarodno priznatog teritorija Republike Hrvatske.

Jedna je kolona bila završni prizor agresije i okupacije.

Druga je bila posljedica sloma pobunjeničke paradržave.

Izjednačavati ih znači iz povijesti izrezati četiri godine agresije, okupacije, progona, logora, ubojstava i odbijanja hrvatskog ustavnopravnog poretka.

Kronologija vukovarske kalvarije

Pobuna dijela srpskog stanovništva u Hrvatskoj započela je u kolovozu 1990., uz političku, vojnu i logističku potporu iz Beograda. JNA je postupno prestala biti savezna vojska i postala glavni oslonac velikosrpske politike.

U proljeće 1991. nasilje se proširilo istočnom Slavonijom. U Borovu Selu 2. svibnja ubijeno je dvanaest hrvatskih policajaca. Tijekom ljeta napadnuti su Dalj, Erdut, Aljmaš i brojna hrvatska naselja. Stanovništvo je protjerivano, a Vukovar se postupno našao u okruženju.

Vukovarska bitka trajala je od 24. kolovoza do 18. studenoga 1991. Grad je branilo približno 1800 hrvatskih branitelja, dok je JNA s pridruženim srpskim snagama angažirala oko 20.000 vojnika u neposrednom napadu te još desetke tisuća u širem okruženju. Napadač je raspolagao tenkovima, zrakoplovstvom i teškim topništvom. Branitelji su imali malo protuoklopnog oružja, ali su gotovo tri mjeseca zaustavljali višestruko nadmoćnijeg neprijatelja. Hrvatska enciklopedija

Nakon pada Marinaca 1. listopada prekinuta je posljednja sigurnija veza Vukovara s ostatkom Hrvatske. Grad je ostao gotovo potpuno odsječen.

Dana 16. listopada poginuo je Blago Zadro, legendarni zapovjednik obrane Trpinjske ceste. Početkom studenoga padali su Lužac i okolna naselja, a 10. studenoga okupirani su Bogdanovci. Obrambeni prostor bio je rastrgan, bez dovoljno streljiva, hrane, vode i lijekova.

Organizirani otpor prestao je 18. studenoga 1991.

Ali za mnoge Vukovarce tada nije završio rat. Tek je započeo put prema Ovčari, Veleprometu, Stajićevu, Begejcima, Srijemskoj Mitrovici i drugim logorima.

Kolona bez slobodnog izbora

Kolona koja je 19. studenoga krenula kroz vukovarske ruševine nije odlazila iz grada koji je izgubio jednu bitku. Odlazila je iz grada pretvorenog u zgarište.

Ljudi su prolazili kraj ostataka svojih kuća, raznesenih pročelja, spaljenih automobila i ulica zatrpanih ruševinama. Iznad njih stajali su naoružani pripadnici vojske koja je grad upravo osvojila. Nitko nije znao tko će biti odvojen, tko odveden na ispitivanje, tko u logor, a tko se više nikada neće vratiti.

U toj koloni hodala je šestogodišnja Željka Jurić.

Plavi kaputić, lice prekriveno prašinom, suze i pogled djeteta koje još ne razumije zašto više nema svoj dom obišli su svijet zahvaljujući snimci BBC-ja. Željka nije bila vojnik. Nije osnivala paradržavu, postavljala barikade niti protjerivala susjede. Bila je dijete koje je izlazilo iz grada uništenog granatama. Svjedočanstvo Željke Jurić

Njezin plavi kaputić postao je ono što nijedna politička deklaracija ne može biti – dokaz kako izgleda rat nametnut narodu koji je branio vlastitu kuću.

Hrvatska enciklopedija navodi oko 2000 poginulih na hrvatskoj strani u borbama za Vukovar i nakon okupacije, među njima približno 1100 civila i 900 branitelja. Najveći broj ljudi stradao je tijekom posljednjih dvadeset dana borbi i nakon ulaska agresorskih snaga.

Dana 20. studenoga iz vukovarske bolnice odvedeni su ranjenici, branitelji, civili i bolničko osoblje. Međunarodni sud utvrdio je da su najmanje 194 osobe ubijene kod Ovčare. Drugi su odvođeni na Velepromet i u logore na području Srbije. Međunarodni rezidualni mehanizam za kaznene sudove

To je bila vukovarska kolona: kolona razoružanih ljudi pod nadzorom pobjedničke agresorske vojske, nakon koje su slijedili odvajanje muškaraca, premlaćivanja, mučenja, likvidacije, masovne grobnice i deportacije.

Krajiška kolona nije bila kolona protjeranih, nego unaprijed pripremane evakuacije

Kolona krajiških Srba prema Republici Srpskoj i Srbiji nije nastala zato što je hrvatsko državno ili vojno vodstvo donijelo odluku o protjerivanju srpskog stanovništva. Takva hrvatska odluka nije postojala, a pravomoćnom presudom nije dokazan ni plan hrvatskog vodstva za trajno protjerivanje Srba.

Dokumenti vlasti samozvane Republike Srpske Krajine pokazuju nešto sasvim drugo: planovi evakuacije postojali su prije početka Oluje.

Prema dokumentaciji izvedenoj pred Haaškim sudom, planove za evakuaciju imale su općinske i seoske strukture RSK. Njima je bilo predviđeno premještanje stanovništva iz ugroženih u sigurnija područja pod nadzorom RSK. U evakuaciju su trebale biti uključene trudnice, majke s malom djecom, djeca, starije, bolesne i nemoćne osobe.

Dana 29. srpnja 1995., gotovo tjedan dana prije Oluje, Stožer civilne zaštite RSK naredio je aktiviranje područnih stožera i ažuriranje planova sklanjanja i evakuacije. Dana 2. kolovoza izdana je zapovijed da se pripremi evakuacija arhiva, matičnih knjiga, novca, kulturnih dobara i druge važne imovine.

U Kninu je bila provedena i vježba evakuacije stanovništva, a njezine su snimke prikazane na televiziji. To znači da odlazak nije osmišljen tek nakon ulaska Hrvatske vojske, nego se za njega pripremalo unaprijed. Dokumentacija Haaškog suda

Kada je 4. kolovoza 1995. započela Oluja, dio stanovništva krenuo je prema Srbu i Donjem Lapcu i prije službene odluke vrha RSK. Ljudi su odlazili zbog straha od borbi, informacija koje su dobivali od svojih civilnih i vojnih vlasti te povlačenja Srpske vojske Krajine.

Istoga dana, oko 16.45 sati, Vrhovni savjet obrane RSK donio je odluku o evakuaciji za borbu nesposobnog stanovništva iz Knina, Benkovca, Obrovca, Drniša i Gračaca. Odluku je potpisao predsjednik RSK Milan Martić. Civilna zaštita i pripadnici vojske potom su prenosili stanovništvu upute o odlasku.

Kolona je tako postala spoj evakuiranih civila, pripadnika Srpske vojske Krajine, policije, vojnih vozila, traktora, automobila i političkih struktura poražene paradržave.

To nije bila kolona koju je Hrvatska okupila, organizirala i usmjerila prema Srbiji. Bila je to kolona nastala prema planovima i odlukama vlasti RSK, uz povlačenje njezine vojske i strah stanovništva pred konačnim slomom paradržave.

Tvrdnja da je Hrvatska organizirano protjerala cjelokupno srpsko stanovništvo nema uporište u pravomoćnoj presudi. Žalbeno vijeće Haaškog suda zaključilo je da nije dokazano kako su hrvatski topnički napadi bili nezakoniti ni da je postojao udruženi zločinački pothvat čiji je cilj bilo trajno protjerivanje Srba. Ante Gotovina i Mladen Markač pravomoćno su oslobođeni. Pravomoćna odluka ICTY-ja

Pojedinačni zločini nad srpskim civilima počinjeni tijekom i nakon Oluje ostaju zločini i za njih trebaju odgovarati konkretni počinitelji. Međutim, ti zločini ne pretvaraju oslobodilačku operaciju u plan protjerivanja niti evakuaciju koju je naredilo vodstvo RSK u hrvatsko etničko čišćenje.

I Anja Šimpraga bila je djevojčica iz kolone – ali ne iz iste kolone kao Željka Jurić

Anja Šimpraga je 31. srpnja 2020. u Hrvatskom saboru ispričala svoju osobnu priču. Rekla je da je 4. kolovoza 1995. imala osam godina i da je s obitelji napustila Knin.

Sa sobom je ponijela ruksak kupljen za drugi razred osnovne škole. Putovala je od Knina preko Petrovačke ceste i Banje Luke prema Srbiji. Na srbijanskoj granici njezinu su obitelj, prema njezinu svjedočanstvu, namjeravali poslati u Niš, ali su molili da ih puste prema Beogradu, gdje su imali rodbinu.

„Tada sam odrasla. Za tu jednu noć“, kazala je Šimpraga.

Obitelj se 1999. godine vratila u Knin. Saborsko svjedočanstvo Anje Šimprage

Njezina dječja patnja je stvarna. Osmogodišnja Anja nije donosila odluke RSK, nije planirala evakuaciju niti je bila odgovorna za rat. Nijedno dijete ne smije biti proglašeno krivcem zbog odluka odraslih.

Ali njezina kolona i kolona šestogodišnje Željke Jurić iz Vukovara nisu nastale na isti način.

Željka Jurić u plavom kaputiću izlazila je iz grada koji su JNA, srpske paravojne i četničke postrojbe tri mjeseca granatirale, razorile i okupirale. Hodala je među ruševinama pod nadzorom naoružanih pripadnika snaga koje su upravo pokorile njezin grad. Iza te kolone uslijedili su odvajanje muškaraca, Ovčara, Velepromet, logori, mučenja i masovne grobnice.

Anja Šimpraga napustila je Knin prije ulaska Hrvatske vojske, u koloni koja je krenula prema ranije pripremanim planovima evakuacije vlasti RSK i uz povlačenje njezine vojske. Nju Hrvatska vojska nije zarobila, nije odvela u hrvatski logor niti ju je hrvatska vlast ukrcala u vozilo i protjerala prema Srbiji. U Hrvatsku se poslije vratila, školovala se, postala potpredsjednica Vlade i saborska zastupnica.

Željka je izlazila iz hrvatskog grada koji je osvojio agresor.

Anja je odlazila iz središta poražene paradržave prije dolaska vojske međunarodno priznate države kojoj je Knin pripadao.

Željka nije odlazila prema odluci hrvatskih vlasti. Izvodile su je snage koje su razorile njezin grad.

Anjina obitelj odlazila je u sklopu egzodusa koji je pokrenut i usmjeravan odlukama političkog, vojnog i civilnog vodstva RSK.

Obje su bile djevojčice. Obje su osjećale strah. Obje su izgubile dio djetinjstva.

Ali povijesna odgovornost odraslih oko njih nije bila jednaka.

Željkin plavi kaputić bio je prekriven prašinom njezina granatiranog grada. Anjin školski ruksak krenuo je iz Knina prije nego što su hrvatski vojnici ušli u grad.

Zato se njihove suze mogu poštovati jednako, ali se dvije kolone ne mogu povijesno izjednačiti. Jedna je bila posljedica agresorskog osvajanja Vukovara, a druga sloma RSK, unaprijed pripremane evakuacije i povlačenja njezine poražene vojske.

U čemu je nepremostiva razlika?

Vukovarska kolona izlazila je iz hrvatskog grada nakon što ga je okupirala strana i pobunjenička vojska. Krajiška kolona napuštala je područje nakon sloma vlasti koja je odbijala pripadnost Republici Hrvatskoj.

Vukovarci nisu napuštali paradržavu koju su stvorili na tuđem teritoriju. Napuštali su svoje kuće u vlastitoj državi.

Njih nije evakuiralo hrvatsko vodstvo kako bi spasilo poraženu vojsku. Vodili su ih oni koji su grad razorili.

Nakon vukovarske kolone slijedili su Ovčara, Velepromet i logori. Nakon krajiške kolone slijedili su Srbija i Republika Srpska, a hrvatska država – uz brojne pogreške, sporost i pojedinačne nepravde – poslije je omogućila povratak hrvatskim državljanima srpske nacionalnosti.

Dvije kolone mogu se uspoređivati kao ljudske tragedije. Ne mogu se izjednačiti prema uzroku, političkoj odgovornosti i međunarodnopravnom položaju.

SDSS i povijest kojoj redovito nedostaje početak

Milorad Pupovac, Dragana Jeckov i Anja Šimpraga danas su zastupnici srpske nacionalne manjine u Hrvatskom saboru. Svi su mandate započeli 16. svibnja 2024. godine. Hrvatski sabor

SDSS nije formalnopravni nasljednik ratnog SDS-a i to ne treba objavljivati kao pravno utvrđenu činjenicu. Međutim, stranku je 1997. osnovao Vojislav Stanimirović, nekadašnji dužnosnik vlasti na okupiranom području, a njezin nastanak nosi nedvojben politički i kadrovski teret struktura nastalih tijekom rata.

Problem nije u tome što SDSS komemorira srpske žrtve. Svaka žrtva zaslužuje ime, grob i pravdu.

Problem nastaje kada njihova politička pripovijest počinje u kolovozu 1995., a kolovoz 1990., razoreni Vukovar, Škabrnja, Saborsko, Baćin, Lovas, Voćin, logori u Srbiji i protjerani Hrvati ostaju tek fusnota.

Milorad Pupovac je u srpnju 2025., nakon Thompsonova koncerta, izjavio da je Zagreb nalikovao mjestima na kojima se slavilo Antu Pavelića. Uoči obljetnice Oluje za RTS je govorio da je govor mržnje prema Srbima postao dio glavnog toka hrvatske politike, dok je vojni mimohod povodom hrvatske pobjede prikazivao ponajprije kao zabrinjavajuću demonstraciju vojne moći. HRT

U studenome 2025., braneći izložbu o Dejanu Medakoviću, Pupovac je izjavio: „Ova država je nastala iz nacionalističkog nastojanja.“

Ne, gospodine Pupovac. Republika Hrvatska nije nastala kao projekt osvajanja tuđeg teritorija. Nastala je na višestranačkim izborima, referendumskoj volji građana, ustavnoj odluci o samostalnosti i obrani od agresije. Izjednačavanje hrvatske državnosti s nacionalizmom koji je stvarao etnički čistu Veliku Srbiju nije pomirenje nego zamagljivanje odgovornosti. Dnevnik Nove TV

Dragana Jeckov u rujnu 2024. tvrdila je da srpsko ime, jezik i pismo postaju razlog izljeva mržnje političkih aktera. Govor mržnje svakako treba kažnjavati, ali kritika SDSS-a nije automatski napad na sve Srbe. Stranka i narod nisu isto. Pupovac, Jeckov i Šimpraga nisu vlasnici srpskog identiteta niti svaka kritika njihova rada predstavlja mržnju prema srpskoj nacionalnoj manjini.

Posebno je politički neosjetljivo bilo planiranje izložbe „Srpkinja“ u Vukovaru 11. studenoga 2025., samo tjedan dana prije Dana sjećanja na žrtvu Vukovara. Jeckov je poslije tvrdila da nije postojala namjera umanjivanja pijeteta. Možda namjera nije postojala, ali političar koji živi u Vukovaru mora razumjeti da studeni u tom gradu nije običan mjesec.

Anja Šimpraga svoju je osobnu priču iz Oluje ispričala kao „djevojčica iz kolone“. Njezina dječja trauma je stvarna i ne smije se omalovažavati. Dijete nije krivo za odluke Milana Martića, Mile Mrkšića ili vlastitih roditelja.

Ali Anja Šimpraga danas više nije samo djevojčica iz kolone. Ona je zastupnica Hrvatskog sabora. Od odrasle političarke legitimno je tražiti da osobnoj priči doda povijesni početak: tko je stvorio RSK, tko je protjerao Hrvate, tko je četiri godine odbijao hrvatsku državu i tko je 4. kolovoza 1995. naredio evakuaciju.

Bez toga osobno svjedočanstvo postaje politički nepotpuna slika.

Na što su prisegnuli?

Pupovac, Jeckov i Šimpraga, kao i svi drugi zastupnici, dali su prisegu koja glasi:

„Prisežem svojom čašću da ću dužnost zastupnika u Hrvatskom saboru obnašati savjesno i odgovorno i da ću se u svom radu držati Ustava i zakona i poštovati pravni poredak te da ću se zauzimati za svekoliki napredak Republike Hrvatske.“

To nije prisega Republici Srpskoj Krajini, Srbiji, „srpskom svetu“ niti selektivnoj interpretaciji devedesetih. To je prisega Republici Hrvatskoj, njezinu Ustavu i njezinu pravnom poretku. Poslovnik Hrvatskoga sabora

SDSS, kao parlamentarna stranka, prima proračunska sredstva prema istom zakonu kao i druge zastupljene političke stranke, a njegovi zastupnici plaću dobivaju iz hrvatskog državnog proračuna. To im ne oduzima pravo na kritiku države. Ali građanima daje puno pravo zahtijevati političku odgovornost, povijesnu cjelovitost i poštovanje države u čijem zakonodavnom tijelu sjede.

Mogu li biti hrvatski državljani?

Mogu – i to pitanje ne treba postavljati na način koji bi državljanstvo vezao uz nacionalnost ili političko mišljenje.

Ustav izričito propisuje da hrvatskom državljaninu državljanstvo ne može biti oduzeto. Ustav Republike Hrvatske

Pravo pitanje nije smiju li biti hrvatski državljani, nego zaslužuju li političko povjerenje i jesu li njihove riječi dostojne saborske prisege.

Državljanstvo je ustavno pravo. Saborski mandat, politički autoritet i vjerodostojnost nisu. Njih birači smiju oduzeti na izborima, a javnost rušiti činjenicama.

Željka je iz pokorenog Vukovara ponijela traumu, Anja iz poražene Krajine politički kapital – dosta je laži o dvjema jednakim kolonama

I zato na kraju ostaje pitanje: gdje je danas Željka Jurić Mitrović, a gdje Anja Šimpraga – dvije nekadašnje djevojčice iz dviju kolona? Željka je ostala uz Vukovar, postala je supruga i majka, piše i kroz udrugu „Plavi kaputić“ čuva uspomenu na djecu ubijenu u Domovinskom ratu; od rata nije dobila položaj ni političku moć, nego razoreno djetinjstvo i prizore koje cijeli život nosi u sebi. Anja je danas saborska zastupnica i predsjednica Kluba zastupnika SDSS-a, a bila je i potpredsjednica hrvatske Vlade; upravo je priča o „djevojčici iz kolone“ postala jedan od temelja njezina javnog i političkog identiteta. Nije li stoga pošteno pitati: dok je Željki rat ostavio ranu koju pretvara u sjećanje i služenje drugima, nije li Anji ratna biografija – koliko god joj je kao djetetu donijela strah i odlazak – poslije donijela i mnogo dobra: političku prepoznatljivost, mandate, državne funkcije i moć? Jesu li to doista samo dvije jednake „djevojčice iz kolone“ ili dvije sudbine koje otkrivaju svu razliku između pokorenog Vukovara 1991. i poražene Krajine 1995. godine?

Pomirenje ne počinje izjednačavanjem

Pomirenje ne znači da Hrvati moraju zaboraviti tko je napao njihovu državu kako bi se netko drugi osjećao ugodnije.

Ono zahtijeva priznanje nekoliko neporecivih činjenica: Hrvatska je bila napadnuta. JNA je sudjelovala u agresiji. RSK je bila nezakonita paradržava. Hrvati i drugi nesrbi bili su protjerivani s okupiranih područja. Vukovar je razoren i okupiran. Ovčara je ratni zločin. Oluja je bila legitimna operacija oslobađanja hrvatskog teritorija. Zločini nad srpskim civilima također su zločini i moraju se procesuirati pojedinačno.

Tko prihvaća samo posljednju rečenicu, a prešućuje sve prethodne, ne gradi pomirenje. On uređuje povijest prema političkoj potrebi.

Željka Jurić u plavom kaputiću i Anja Šimpraga na traktoru bile su djeca i nijedno dijete nije krivo za rat.

Ali odrasli političari jesu odgovorni za istinu koju danas izgovaraju – i za onu koju uporno prešućuju.

Zato dvije kolone nikada neće biti iste.

Jedna je izlazila iz pokorenoga hrvatskog grada pod cijevima agresora.

Druga je napuštala teritorij nakon poraza vojske koja je četiri godine odbijala Hrvatsku.

Patnja se poštuje.

Žrtve se ne prebrojavaju prema nacionalnosti.

Ali agresor i žrtva, okupacija i oslobođenje, Vukovar i Knin – ne smiju se izjednačiti.