31. obljetnica VRO Oluja, pobjede Hrvatske vojske i policije

Slika hrvatske zastave na Kninskoj tvrđavi ostala je najpoznatiji prizor VRO Oluja. Iza nje nalaze se četiri dana borbi od Dinare i Velebita preko Like i Korduna do Banovine i donjeg Pounja. Hrvatski vojnici i policajci probijali su utvrđene položaje, prelazili rijeke i planinske prijevoje te napredovali na bojišnici duljoj od 630 kilometara.

Oluja je bila završna velika oslobodilačka operacija Hrvatske vojske i policije protiv snaga samoproglašene i međunarodno nepriznate Republike Srpske Krajine. Njezin cilj bio je vratiti okupirana područja sjeverne Dalmacije, Like, Korduna i Banovine u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske, izići na međunarodno priznatu granicu prema Bosni i Hercegovini te pomoći opkoljenom bihaćkom području.

Operacijom je oslobođeno oko 10.400 četvornih kilometara, odnosno 18,4 posto hrvatskog teritorija. U samo nekoliko dana nestao je okupacijski sustav koji je godinama presijecao Hrvatsku, ugrožavao prometne veze i onemogućavao povratak prognanika.

Pregovori nisu vratili okupirana područja

Hrvatska je u kolovoz 1995. ušla nakon gotovo četiri godine okupacije. Pobunjeničke vlasti u Kninu nisu prihvaćale hrvatski suverenitet, a dotadašnji mirovni pregovori i međunarodne misije nisu vratili okupirani prostor.

Vodstvo krajinskih Srba početkom 1995. odbilo je Plan Z-4 čak i kao osnovu za razgovore, iako im je nudio široku autonomiju unutar Republike Hrvatske. Ni pregovori održani 3. kolovoza u Genthodu pokraj Ženeve nisu donijeli dogovor o mirnoj reintegraciji.

Vojni položaj Knina prethodno je oslabljen operacijama Zima ’94, Skok 1, Skok 2 i Ljeto ’95. Hrvatska vojska i Hrvatsko vijeće obrane ovladali su Bosanskim Grahovom i Glamočem, ugrozili komunikacije prema Kninu i smanjili pritisak na 5. korpus Armije Bosne i Hercegovine u Bihaću.

Oluja zato nije bila izdvojena četverodnevna akcija. Bila je završetak višemjesečnog niza operacija u kojima su hrvatske snage zauzimale povoljnije položaje i pripremale uvjete za oslobađanje okupiranog područja.

Zapovijed za spremnost napadnih snaga izdana je 3. kolovoza navečer. Operacija je počela 4. kolovoza u pet sati. Prema arhivskoj studiji povjesničara Davora Marijana, u njoj je bilo angažirano oko 127.000 pripadnika hrvatskih snaga. Srpska vojska Krajine raspolagala je s približno 40.000 ljudi raspoređenih u pet korpusa.

Hrvatskim snagama upravljao je Glavni stožer Hrvatske vojske na čelu s generalom Zvonimirom Červenkom. Napad je izveden kroz zborna područja Split, Gospić, Karlovac, Zagreb i Bjelovar te djelovanjem skupnih snaga Specijalne policije MUP-a.

Gardijske brigade na pravcu prema Kninu

Na južnom dijelu bojišta Zbornim područjem Split zapovijedao je general Ante Gotovina. Na pravcu Dinara – Knin napadale su 4. gardijska brigada „Pauci“ i 7. gardijska brigada „Pume“. Njihove položaje i bokove osiguravala je 81. gardijska bojna „Kumovi“, dok je 1. hrvatski gardijski zdrug bio operativna pričuva.

Zajednička zadaća 4. i 7. gardijske brigade bila je razbiti srpske snage na Dinari, ovladati prilazima Kninu i osloboditi grad. Sedma gardijska brigada ušla je 5. kolovoza u Knin, dok je 4. gardijska brigada ovladala prostorom Golubića, Kninskog polja i drugim prilazima gradu.

Oslobođenje Knina imalo je velik vojni učinak jer se ondje nalazilo političko i vojno središte pobunjenih Srba. Za hrvatsku javnost bio je to trenutak koji se čekao od okupacije grada 1991. godine.

Operativnu grupu Sinj činile su 6. domobranska pukovnija Split, 126. domobranska pukovnija Sinj i 144. brigada Hrvatske vojske. Napadale su prema Kijevu, Vrliki i planini Kozjak te štitile bok gardijskim brigadama koje su napredovale prema Kninu.

Na šibenskom pravcu djelovale su 142. i 15. domobranska pukovnija te 113. brigada. Njihove su zadaće bile oslobađanje područja Promine, Kistanja, Bribira i zaleđa Šibenika.

U Operativnoj grupi Zadar bile su 112. brigada, 7. i 134. domobranska pukovnija te 2. bojna 9. gardijske brigade „Vukovi“. Te su snage napredovale prema Benkovcu, Obrovcu, Karinu, Smilčiću, Muškovcima i Kaštelu Žegarskom.

Topničku potporu na području Zbornog područja Split davale su skupine sastavljene od 10. topničko-raketnog puka HVO-a, 14. topničkog divizijuna, 20. haubičkog divizijuna, dijela topništva 5. gardijske brigade i haubica 112. brigade. Za protuzračnu zaštitu bila je zadužena 204. topničko-raketna brigada PZO-a.

Specijalna policija preko Velebita

Između zbornih područja Split i Gospić djelovale su skupne snage Specijalne policije MUP-a pod zapovjedništvom generala Mladena Markača. Bile su izravno podređene Glavnom stožeru Hrvatske vojske.

Marijanova studija u ukupnom pregledu navodi 2.500 pripadnika Specijalne policije, dok se u poglavlju utemeljenom na podacima Željka Sačića navodi približno 3.100 specijalaca.

Njihova zadaća bila je krenuti s velebitskih položaja, ovladati Malim Alanom i Ćelavcem te presjeći prometnice koje su Knin i Obrovac povezivale s Gračacem. Nakon proboja nastavili su prema Otriću, Donjem Lapcu i državnoj granici.

Pripadnici Specijalne policije prešli su više od 150 kilometara u teškim planinskim uvjetima. Sve što im je bilo potrebno za borbu, kretanje i preživljavanje nosili su sa sobom. U operaciji je poginulo šest specijalaca, a oko 60 ih je ranjeno ili ozlijeđeno.

Njihov prodor presjekao je protivničke komunikacije i onemogućio povezivanje srpskih snaga iz sjeverne Dalmacije i Like. Time su hrvatskim postrojbama na susjednim pravcima olakšani prodori prema Gračacu, Udbini i Kninu.

Borbe za Liku, Kordun i Banovinu

Zbornim područjem Gospić zapovijedao je stožerni brigadir Mirko Norac. Na ličkim pravcima djelovale su 9. gardijska brigada „Vukovi“, dijelovi 1. gardijske brigade „Tigrovi“, 111., 119., 128. i 150. brigada te 8., 118., 133., 138. i 154. domobranska pukovnija.

Deveta gardijska brigada ovladala je Ljubovom i nastavila prema Buniću i Udbini. Prva gardijska brigada uvedena je prema Saborskom, Drežnik Gradu i Plitvicama. Zadaća Zbornog područja Gospić bila je presjeći Lički korpus, osloboditi Liku i spojiti se s 5. korpusom Armije Bosne i Hercegovine.

Na karlovačkom području, pod zapovjedništvom generala Miljenka Crnjca, početnu grupaciju činile su 104. i 99. brigada te 110., 137., 14. i 143. domobranska pukovnija, uz bojnu 148. brigade u pričuvi. Poslije je uvedena i glavnina 1. gardijske brigade.

Hrvatske su snage prelazile Kupu, Koranu i Mrežnicu te napredovale prema Plaškom, Slunju i Vojniću. Zadaća im je bila razbiti Kordunaški korpus, zaštititi bok snagama koje su napadale kroz Liku i izbiti prema državnoj granici.

Na banovinskom pravcu Zbornim područjem Zagreb na početku operacije zapovijedao je general Ivan Basarac. Prema Hrvatskoj Kostajnici bile su usmjerene 17. domobranska pukovnija te 103. i 151. brigada.

Za oslobađanje Petrinje angažirane su 2. gardijska brigada „Gromovi“, 57. brigada te 12. i 20. domobranska pukovnija. Prema Glini djelovale su 153. brigada i 20. domobranska pukovnija. U drugom rasporedu nalazile su se 101., 102., 148. i 149. brigada te 1. i 140. domobranska pukovnija.

Na tom dijelu bojišta hrvatske snage susrele su se s čvrstim otporom, posebno na prilazima Petrinji. General Petar Stipetić dobio je operativnu ulogu u vođenju sjevernog dijela bojišta. Petrinja je oslobođena 6. kolovoza, a dva dana poslije Stipetić je kod Topuskog prihvatio predaju 21. kordunskog korpusa Srpske vojske Krajine.

Zborno područje Bjelovar, pod zapovjedništvom generala Luke Džanka, dobilo je zadaću manje od dva dana prije početka napada. Na pravcu Jasenovac – Hrvatska Dubica djelovale su 125. i 52. domobranska pukovnija, borbena skupina 24. pukovnije te poslije dijelovi 121. domobranske pukovnije.

Pripadnici 125. pukovnije forsirali su Savu kod Krapja i Klenovog Boka uz potporu 34. inženjerijske bojne. Topničku potporu pružali su 18. topnički divizijun i haubička bitnica 121. pukovnije. Hrvatska Dubica oslobođena je 5., a Hrvatska Kostajnica 6. kolovoza.

Knin je oslobođen drugoga dana

Prvog dana Oluje hrvatske su snage probile više dijelova srpske obrane, ovladale Malim Alanom i Tulovim gredama te oslobodile Sveti Rok, Uništa, Dabar i niz manjih mjesta. Hrvatsko ratno zrakoplovstvo napalo je protivnička komunikacijska središta na Ćelavcu, Petrovoj i Zrinskoj gori.

Knin, Drniš, Obrovac, Benkovac, Gračac, Ljubovo, Vrlika, Kijevo, Škabrnja, Saborsko i Plaški oslobođeni su 5. kolovoza. Ulaskom gardijskih brigada u Knin nestalo je glavno zapovjedno i političko središte samoproglašene krajinske vlasti.

Dan poslije hrvatske su snage oslobodile Petrinju, Glinu, Hrvatsku Kostajnicu, Kistanje, Udbinu, Korenicu, Slunj i druga mjesta. Kod Rakovice i Tržačke Raštele došlo je do spajanja Hrvatske vojske i 5. korpusa Armije Bosne i Hercegovine. Time je uklonjena opasnost koja je mjesecima prijetila Bihaću.

Sedmoga kolovoza oslobođeni su Donji i Gornji Lapac, Cetingrad, Vojnić i preostali veći dijelovi operativnog prostora. Ministar obrane Gojko Šušak istoga je dana u 18 sati objavio završetak Oluje.

Posljednji veći organizirani sastav Srpske vojske Krajine predao se 8. kolovoza. Zapovjednik 21. kordunskog korpusa pukovnik Čedomir Bulat kod Topuskog je potpisao predaju generalu Petru Stipetiću. Ulazak hrvatskih snaga u Srb, Vrginmost i Dvor te osiguravanje oslobođenog područja nastavili su se sljedećih dana.

Zračne, pomorske i obrambene snage

Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i PZO djelovali su avionima MiG-21 te helikopterima Mi-24 i Mi-8. Napadana su protivnička zapovjedna mjesta, skladišta, komunikacijska središta i drugi vojni ciljevi, a kopnenim postrojbama pružana je zračna potpora.

Jedanaest transportnih helikoptera Mi-8 izvelo je 111 letova i prevezlo 485 ljudi te gotovo 85 tona tereta. Helikopteri su prevozili vojnike, opremu i ranjenike, često između teško dostupnih položaja.

Dijelovi Hrvatske ratne mornarice prevozili su postrojbe i provodili obrambene zadaće na Jadranu. Zborno područje Osijek i Južno bojište nisu sudjelovali u glavnom kopnenom napadu. Njihove su postrojbe ostale u obrambenoj spremnosti zbog mogućeg uključivanja Vojske Jugoslavije i Vojske Republike Srpske.

Na bosanskohercegovačkom dijelu operativnog prostora djelovale su 2. i 3. gardijska brigada HVO-a te snage Zbornog područja Tomislavgrad. Njihova zadaća bila je zaštititi bok hrvatskim snagama i nastaviti pritisak prema planini Vitorog i Mliništima.

Vodstvo RSK naredilo je evakuaciju

Dokumenti tadašnjih krajinskih vlasti pokazuju da je vodstvo RSK organiziralo odlazak stanovništva. Vrhovni savjet obrane RSK donio je 4. kolovoza 1995. u 16.45 sati odluku o planskoj evakuaciji stanovništva iz Knina, Benkovca, Obrovca, Drniša i Gračaca.

Odluku je potpisao Milan Martić. U njoj je navedeno da se stanovništvo koje nije sposobno za borbu treba evakuirati prema Kninu, a zatim preko Otrića prema Srbu i Lapcu. Odluka je donesena prije ulaska hrvatskih snaga u Knin i većinu navedenih gradova.

Taj dokument potvrđuje odgovornost političkog i vojnog vodstva pobunjenih Srba za organiziranje evakuacije. Stanovništvo je godinama bilo izloženo porukama prema kojima nakon povratka hrvatske vlasti ne može ostati u Hrvatskoj. Takva politika pridonijela je odlasku velikog broja ljudi zajedno s vojskom i krajinskim institucijama.

Hrvatsko državno vodstvo istodobno je javno pozivalo građane srpske nacionalnosti da ostanu u svojim domovima i jamčilo im građanska prava. Oluja je bila usmjerena protiv okupacijskog vojnog sustava i snaga koje su držale hrvatski teritorij, a ne protiv stanovništva zbog njegove nacionalnosti.

Pobjeda koja je promijenila tijek rata

Olujom je oslobođen najveći dio okupirane Hrvatske. Povratak Knina, Benkovca, Obrovca, Drniša, Gračaca, Korenice, Udbine, Slunja, Petrinje, Gline i drugih mjesta omogućio je postupni povratak hrvatskih prognanika koji su svoje domove morali napustiti 1991. godine.

Pobjeda je promijenila vojni odnos u Bosni i Hercegovini i omogućila nastavak hrvatskih i bošnjačkih operacija prema zapadnoj Bosni. Nakon hrvatskih uspjeha u Oluji i kasnijim operacijama stvoreni su uvjeti u kojima srpsko vodstvo više nije moglo računati na zadržavanje okupiranih područja vojnom silom.

Istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem nisu oslobođeni vojnom operacijom. Nakon iskustva Oluje i promijenjenog odnosa snaga otvoren je put Erdutskom sporazumu i mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja, završenoj 15. siječnja 1998. godine.

Cijena pobjede bila je velika. Prema programu Ministarstva obrane za obilježavanje 31. obljetnice, Hrvatska se prisjeća 245 poginulih i nestalih branitelja u VRO Oluja. Njihova imena dio su središnjeg programa u Kninu, a njihove obitelji prve su kojima pripada mjesto u obilježavanju pobjede.

Proslava 31. obljetnice u Kninu

Središnja proslava Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, Dana hrvatskih branitelja i 31. obljetnice VRO Oluja održat će se 5. kolovoza 2026. u Kninu.

Program počinje budnicom gradskim ulicama, nakon koje slijedi misa u Crkvi Gospe Velikoga Hrvatskog Krsnog Zavjeta. Odavanje počasti poginulim, nestalim i umrlim hrvatskim braniteljima predviđeno je kod Spomenika hrvatske pobjede Oluja ’95 na Trgu dr. Ante Starčevića.

Središnja svečanost održat će se na stadionu NK Dinara i Kninskoj tvrđavi. Predviđeni su podizanje hrvatske zastave, čitanje imena poginulih i nestalih branitelja, počasni plotuni te prikaz sposobnosti Hrvatske vojske i policije. U programu će sudjelovati 245 kadeta Hrvatske vojske i polaznika Policijske akademije.

Peti kolovoza zakonom je Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja. Datum oslobođenja Knina postao je dan sjećanja na zajednički uspjeh postrojbi koje su napadale na velikom prostoru i pod različitim uvjetima, od velebitskih vrhova i Dinare do rijeka Korduna i Banovine.

Trideset i jednu godinu poslije, Oluja ostaje dokaz sposobnosti Hrvatske vojske i policije da provedu veliku i složenu operaciju. Hrvatski branitelji oslobodili su najveći dio okupirane zemlje, vratili Knin u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske i omogućili povratak prognanika.

Zbog toga se Oluja obilježava kao pobjeda hrvatskih branitelja i države koju su obranili.

Izvori:

·       Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Davor Marijan, Oluja

·       Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.–1995., Dokumenti, knjiga 17.

·       Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Domovinski rat – kronologija.

·       Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, Program proslave 31. obljetnice VRO Oluja u Kninu.

·       Narodne novine, Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj.

AUTOR: Kristijan Fereža/PDN