Dani kada je Zadar gorio: Tenkovi su krenuli, branitelji su ih zaustavili i obranili grad i Hrvatsku

U listopadu 1991. Zadar je bio na rubu ponora. Grad bez vode i struje, odsječen od ostatka Hrvatske, pod neprekidnim udarima topništva, tenkova, zrakoplova i ratnih brodova. Ipak, dogodilo se ono što je neprijatelj najmanje očekivao – Zadar nije pao. Branili su ga ljudi koji su znali da iza njih nema uzmaka. Iza njih bio je njihov grad, njihove obitelji i Hrvatska.

Dani kada je Zadar gorio: pet dana pakla, herojska obrana i slom napada JNA

Danas, kada se prisjećamo tih dana, lako je zaboraviti koliko je malo nedostajalo da sudbina Zadra bude drukčija.

U ljeto i jesen 1991. godine grad se našao u iznimno teškom položaju. Srpske snage i JNA približavale su se Zadru s više strana, komunikacije su bile presječene, voda i struja postale su luksuz, a more više nije predstavljalo sigurnu vezu sa slobodnim dijelom Hrvatske.

Zadar je trebalo odsjeći.

Zadar je trebalo slomiti.

A onda i osvojiti.

Za agresora Zadar nije bio tek još jedan grad. Bio je strateški cilj od goleme važnosti. Njegovim zauzimanjem presjekla bi se Jadranska magistrala, dodatno izolirala južna Hrvatska i otvorio put prema stvaranju povezanog okupiranog područja.

O namjerama srpske politike govorilo se otvoreno. Milan Martić još je u kolovozu 1991. govorio o osvajanju Zadra i važnosti velike morske luke. Vojislav Šešelj kraj Zadra je govorio o srpskom moru i dolasku na Zeleni trg.

To nisu bile prazne riječi.

Iza njih su dolazili tenkovi.

Topovi.

Granate.

Avioni.

Ratni brodovi.

A s druge strane stajali su hrvatski policajci, pripadnici ZNG-a i dragovoljci, često sa strašnim nedostatkom oružja.

Grad bez vode i struje

Zadar je tijekom rujna 1991. sve više ostajao odsječen.

JNA je svoje snage raspoređivala u neposrednoj blizini grada, u Crnom, Babindubu i drugim položajima. Presijecanjem električnih vodova grad je ostajao bez struje, dok je zauzimanjem područja uz Zrmanju ugrožena vodoopskrba.

Neprijatelj je pokušavao zatvoriti obruč.

Sa sjevera.

S istoka.

S juga.

A s mora je prijetila Jugoslavenska ratna mornarica.

Zadar se našao u gotovo potpunom okruženju.

Ali nije bio sam.

U gradu su bili ljudi koji nisu imali kamo otići i ljudi koji nisu željeli otići.

Ljudi koji su odlučili ostati.

I braniti.

Turske kuće – oružje koje je spasilo grad

Jedan od najvažnijih trenutaka dogodio se 16. rujna 1991.

Hrvatske snage blokirale su vojarne JNA u Zadru. U okolnostima u kojima se čekalo odobrenje državnog vrha, zadarski su branitelji odlučili djelovati.

Cilj su bile Turske kuće.

U njima se nalazila golema količina oružja Teritorijalne obrane.

Zauzimanje vojarne izvedeno je brzo. Specijalna policija PU zadarske pod zapovjedništvom Đure Župana osvojila je objekt bez vlastitih gubitaka.

Ono što je tamo pronađeno bilo je od neprocjenjive važnosti za obranu Zadra.

Tisuće komada oružja izvlačene su iz objekta i prevožene prema Boriku. Veliki tegljači jedan su za drugim odnosili oružje koje je gotovo odmah distribuirano hrvatskim braniteljima.

Odjednom su ljudi koji su do tada branili grad s nedostatkom oružja dobili mogućnost uzvratiti.

Zato je akcija zauzimanja Turskih kuća bila mnogo više od osvajanja jednog vojnog objekta.

Bila je to borba za mogućnost obrane.

JNA je sljedećeg jutra bombardirala skladište i uništila dio preostalog naoružanja.

Ali bilo je prekasno.

Ono što je moglo biti spašeno već je bilo među braniteljima.

Dani obrane Zadra

Krajem rujna i početkom listopada obruč oko Zadra sve se više stezao.

Neprijatelj je napadao iz dva glavna smjera. Jedan je vodio od Murvice preko Briševa prema Bokanjcu, a drugi preko Babinduba i Crnog prema istočnim dijelovima grada.

Zadar i njegovu okolicu branili su pripadnici 4. brigade ZNG-a, 112. brigade ZNG-a i policije.

Nisu imali ono što je imao neprijatelj.

Nisu imali tisuće vojnika.

Nisu imali goleme količine topništva.

Nisu imali zrakoplovstvo.

Ali imali su nešto drugo.

Znali su za što se bore.

Za kuću.

Za ulicu.

Za obitelj.

Za Zadar.

Za Hrvatsku.

Prvog listopada grad je ponovno snažno granatiran. Drugog listopada započeo je veliki napad JNA.

Cilj je bio odbaciti hrvatske snage, presjeći komunikacije, deblokirati vojarne i izbiti prema zadarskoj luci.

Četvrtog listopada počeo je najžešći dio napada.

Povijesna jezgra bila je pod udarima.

Granate su padale po gradu.

Ljudi su tražili zaklon.

A branitelji su ostajali na položajima.

5. listopada – neprijatelj prodire, branitelji uzvraćaju

Petog listopada JNA je zauzela Crno i prodrla prema Dračevcu.

Situacija je bila dramatična.

Ali hrvatske snage nisu dopustile prodor.

Izveden je protunapad i neprijatelj je izbačen iz Dračevca.

U toj borbi poginulo je pet hrvatskih branitelja.

Pet života.

Pet obitelji.

Pet ljudi koji su tog dana dali ono najvrjednije što su imali – vlastiti život.

A onda je osvanuo 6. listopada.

Dan koji će Zadar pamtiti dok god postoji.

6. listopada 1991. – dan kada je Zadar gorio

Bila je nedjelja. 6. listopada 1991. godine.

Grad je gorio.

Na Zadar su padale tisuće granata i kasetne bombe.

Pogođeno je više od 120 objekata.

Poginule su 23 civilne osobe.

Granate nisu birale.

Nisu pitale tko je vojnik, a tko dijete.

Padale su po kućama, ulicama i ljudima.

Istodobno je JNA pokrenula napad na položaje 3. bataljuna 4. brigade ZNG-a na Bokanjcu.

Ali branitelji nisu odstupili.

Napad je odbijen.

Uništen je tenk T-55.

Uništen je transporter.

Još jedan tenk je oštećen.

Pet hrvatskih branitelja poginulo je, a 30 ih je ranjeno.

Na Sokinom Brigu jedan je hrvatski branitelj uništio kamion pun vojnika.

Na Bilom Brigu hrvatske su snage uništile još četiri neprijateljska tenka.

A onda se dogodilo nešto što je pokazalo da Zadar nije branjen samo na kopnu.

Iz Arbanasa hrvatske su snage teško oštetile brod Koper i prisilile razarač JRM-a na povlačenje iz zadarskog kanala.

Napad je počeo pucati po šavovima.

Neprijateljske snage doživjele su poraz.

A Zadar je ostao hrvatski.

Nisu ga obranili zidovi. Obradili su ga ljudi.

Zadar tih dana nisu spasili zidovi.

Nisu ga spasili političari.

Nisu ga spasili veliki vojni sustavi.

Spasili su ga ljudi.

Ljudi koji su stali tamo gdje je bilo najteže.

Ljudi koji su znali da iza njihovih leđa nema sigurnosti.

Ljudi koji su gledali kako im granate ruše grad, a ipak ostajali na položajima.

Ljudi koji su znali da možda neće dočekati sutra.

I upravo zato danas, kada govorimo o Zadru 1991., ne smijemo govoriti samo o vojnim operacijama i datumima.

Moramo govoriti o ljudima.

O njihovoj hrabrosti.

O njihovoj žrtvi.

O njihovim obiteljima.

O civilima koji su poginuli.

O ranjenima.

O onima koji su se vratili kućama s ranama koje se vide i onima čije rane nikada nisu bile vidljive.

Zadar nije pao

Sedmog listopada borbe su prestale i potpisano je primirje.

Devetog listopada postignut je sporazum o izvlačenju ljudstva i tehnike JNA iz zadarskih vojarni. Izvlačenje je počelo 11. listopada, a završilo 21. listopada 1991.

Ali rat nije završio.

Zadar je i dalje bio izložen napadima.

Bojišnica je ostala gotovo nepromijenjena sve do operacije Maslenica 1993., kojom je položaj grada bitno poboljšan.

A onda je došla Oluja.

U kolovozu 1995. oslobođeno je zadarsko zaleđe i sjeverna Dalmacija.

Ono što su branitelji Zadra čuvali 1991. više nije bilo ugroženo.

Da se ne zaboravi

Cijena obrane Zadra bila je strašna.

Od 1. do 8. listopada 1991. na prvoj crti poginula su 43 hrvatska vojnika i civila, dok su 202 osobe ranjene.

Iza tih brojki nisu samo statistike.

Iza svake brojke nalazi se čovjek.

Ime.

Prezime.

Majka.

Otac.

Supruga.

Dijete.

Prijatelj.

Netko kome se netko tog dana nadao vratiti kući.

Zato se tih dana moramo prisjećati s poštovanjem, ali i s odgovornošću.

Jer sloboda nije došla sama.

Netko ju je platio.

Netko je 1991. stao na cestu kojom su dolazili tenkovi.

Netko je ostao u rovu dok su oko njega padale granate.

Netko je uzeo pušku kada ih je bilo premalo.

Netko je posljednji put zagrlio svoje najbliže i otišao braniti grad.

I zato Zadar danas stoji.

Stoji kao grad slobodne Hrvatske.

Stoji kao spomen na one koji nisu dočekali slobodu.

Stoji kao trajna opomena da se njihova žrtva nikada ne smije pretvoriti samo u broj u nekom ratnom izvještaju.

Jer Zadar je 1991. gorio.

Ali nije pokleknuo.

I dok god se budemo sjećali onih koji su ga branili, živjet će i istina o danima kada se odlučivalo hoće li taj grad ostati hrvatski.

Ostao je.

Zauvijek hrvatski Zadar!