Odnos prema Domovinskom ratu - od stjecanja državne samostalnosti do danas

Promatrajući mijene kroz koje smo prolazili u posljednjih 36 godina (od 1990. do danas), može se reći da kao društvo nismo bili pošteđeni svih onih trauma i pošasti što ih sobom nosi tranzicija, uz jednu bitnu, otegotnu okolnost: za razliku od svih drugih europskih zemalja s komunističkim sustavom, mi smo imali krvavi četverogodišnji rat u kojem smo se morali izboriti za svoje mjesto pod suncem i pravo na samostalnu državu.

 Iz te pozicije, može se reći kako se i odnos prema temeljnim vrijednostima Lijepe naše, pa i Domovinskom ratu, mijenjao u pojedinim razdobljima. Tako smo od 1990. do kraja 1995. godine u društvu imali široki i gotovo općeprihvaćeni konsenzus o potrebi osamostaljenja i neovisnosti. Bilo je to vrijeme jedinstva i sloge, razdoblje u kojem su zanemarene sve ideološke i svjetonazorske razlike (uz izuzetak djelovanja nekih marginalnih skupina na političkoj sceni), čemu je svakako doprinijela i koncepcija "pomirbe" što ju je zastupao i nastojao ostvariti prvi hrvatski predsjednik, dr. Franjo Tuđman.

 No, poslije svršetka rata - i pogotovu nakon smrti prvog predsjednika - s dolaskom na vlast "šestorke" (predvođene Račanovim SDP-om, Budišinim HSLS-om i Tomčićevim HSS-om) započinje radikalni proces "detuđmanizacije", odnosno razaranja svih vrijednosti što su ih do tada zastupali dr. Franjo Tuđman i domoljubna javnost.

 Ono što se do tada pojavljivalo samo u marginalnim žutim tiskovinama (poput ST-a, Feral Tribuna, Arkzina, Imperijala itd.), nakon siječnja 2000. godine postaje mainstream, a ova "žuta" propaganda (pod egidom "satire" ili "anarho-liberalnog pogleda na svijet"), oslonac je takvim nastojanjima aktualne (šestosiječanjske) vlasti. Metode su prepoznatljive i ne razlikuju se od onih što su ih primjenjivali Agitprop i komunističke tajne službe u svojoj strategiji specijalnog rata.

 Generalni cilj bio je srušiti (ili barem relativizirati) sve one temeljne vrijednosti na kojima je počivala Hrvatska, u čemu su prednjačili spomenuti lideri "hrvatskih" stranaka, frustrirani desetogodišnjim statusom oporbenjaka. Račan, Budiša i Tomčić (kao i njihovi brojni epigoni) nikako nisu mogli oprostiti Tuđmanu uvjerljive izborne pobjede i uspjeh što ga je polučio u borbi za samostalnost i neovisnost države, a nadasve se nisu mirili s karizmom koja je uvelike nadilazila njih - kao beznačajne političke figure čije su zasluge za hrvatsku državu bile ravne nuli.

 I ta netrpeljivost prema dr. Tuđmanu, zloba i zavist političkih oponenata, urodili su pravom harangom koja se na sve strane počela širiti, poput plimnog vala, od lokalnih i regionalnih do medija na nacionalnoj razini. Dakako, tomu je u bitnoj mjeri doprinio i ogorčeni disident HDZ-a, Stjepan Mesić, koji je (nažalost) postao predsjednik Hrvatske (iako je usred izborne kampanje imao 1,5% potpore u javnosti). Naime, posrijedi je bila velika prijevara u režiji Račana i SDP-a koji nisu dali glasove kandidatu svoje koalicije (Draženu Budiši), nego Mesiću.

 Do jučer slavljeni dr. Tuđman, doslovno "preko noći" postaje najomraženiji medijski lik. Ističu se njegova "namrštena faca", "kriva usta", "diktatorske sklonosti", "politička isključivost", zadire se u privatni život obitelji, izvrgava se ruglu sve što je činio i kako se ponašao, a nešto kasnije počinje se čak spominjati i kao "ratni zločinac" koji je "trebao završiti pred MKSJ u Den Haagu". Namjera je bila očita: udarom na Tuđmana, rušilo se njegovo djelo - sve ono za što je živio u posljednjem desetljeću svoga života.

 U takvom ozračju, harange nije pošteđen ni Domovinski rat, pa ni branitelji-veterani koji su u njemu sudjelovali. Istaknuti invalidi Domovinskog rata koji pružaju otpor "detuđmanizaciji" i optužbama na račun naših generala za ratne zločine, izloženi su medijskoj hajci u kojoj se sredstva ne biraju i klatno se polako kreće u smjeru dokazivanja kako je "Hrvatska stvorena na zločinu" ili je u najmanju ruku "projekt Udbe" ili "dogovorenog rata". Pod uplivom propagande, ove se bolesne teze šire u javnom prostoru i truju lakovjerne i neobaviještene, sklone teorijama urote, što u krajnjoj instanci dovodi do krajnje negativne slike o Domovinskom ratu u pretežnom dijelu (medijske) javnosti. Taj se odnos odražava i na Hrvatsku vojsku čiji razvoj stagnira, a ulaganja u naoružanje, opremu i kadrove se drastično smanjuju, što za posljedicu ima i srozavanje njezina ugleda.

 Takvo stanje traje više od 15 godina - sve do dolaska Kolinde Grabar-Kitarović na mjesto predsjednice. U međuvremenu (od smrti predsjednika Tuđmana do 2016. godine) izmijenile su se dvije vlade u kojima je glavnu riječ vodio SDP (2000. - 2003. i 2012. - 2015.).

 Nakon tog razdoblja, bilo je posve jasno kako je propao projekt "detuđmanizacije". Već u lipnju 2015. godine, visoki dužnosnik SDP-a i ministar u tadašnjoj Vladi Zorana Milanovića izjavio je za Dnevnik Nove TV: "Zračna luka Zagreb zvat će se po predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, to nije upitno". Takvo što, koji mjesec prije, bilo je nezamislivo. Ovom obratu u stavovima glavnih aktera političke scene na lijevo-liberalnom spektru (prema "krivoustom i namrštenom diktatoru i zločincu Franji Tuđmanu"), svakako je doprinijelo i oslobađanje hrvatskih generala u Den Haagu, studenoga 2012. godine, čime je i formalno dokazano kako Hrvatska nije stvorena na zločinu i da su priče o "etničkom čišćenju Srba" i "udruženom zločinačkom pothvatu" najobičnije konstrukcije i zlonamjerne objede. Teško je i zamisliti što bi se sve događalo da je odluka Suda bila drugačija.

 Veličanstveni svečani mimohod Hrvatske vojske u povodu 20. obljetnice VRO Oluje, Dana pobjede i hrvatskih branitelja (održan 4. kolovoza 2015. godine u Zagrebu) pozdravljen od desetaka tisuća razdraganih građana, kao da je bio i simbolički uvod u pobjedu svih onih koji nisu izgubili vjeru u Hrvatsku i njezine istinske vrijednosti.

 Od 2016. godine nadalje, stanje vezano za valorizaciju recentne prošlosti - pa i razdoblja Domovinskog rata - polako ali sigurno se mijenja i to u pozitivnom smislu, kao i odnos prema Hrvatskoj vojsci. Sve ankete provedene posljednjih godina pokazuju kako građani imaju najviše povjerenja upravo u vojsku, što je ohrabrujuće.

 Brojne institucije (Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Hrvatski institut za povijest, Hrvatski povijesni muzej, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar i druge), slobodno istražuju, arhiviraju gradivo, izdaju publikacije i knjige, organiziraju stručne i znanstvene skupove, izložbe i javne rasprave i tako čuvaju istinu o prošlosti.

 A temeljne istine o Domovinskom ratu su sljedeće:

1.     Hrvatska i njezini građani bili su žrtve agresije Srbije, Crne Gore, "JNA" i dijela srpske manjine koji je terorističkim sredstvima nastojao spriječiti proces državnog osamostaljenja i neovisnosti;

2.     U nametnutom i neobjavljenom ratu, Hrvati i svi drugi građani koji su Lijepu našu smatrali svojom domovinom, branili su vrijednosti slobode i demokracije i u toj borbi podnijeli velike žrtve;

3.     Na hrvatskoj strani poginulo je preko 14.000 osoba (muškaraca, žena i djece), od čega 51% civila;

4.     Ranjeno je preko 37.000 osoba, a oko 30.000 branitelja i civila prošlo je kroz srpske koncentracijske logore (u Hrvatskoj, BiH i Srbiji);

5.     Više od polovice državnog teritorija (54%) bilo je zahvaćeno ratnim razaranjima ili okupacijom, što je teško oštetilo hrvatsko gospodarstvo. Uništeno je ili oštećeno oko 180.000 do 200.000 stambenih objekata. Teško su stradali infrastruktura, tvornice, ceste, mostovi, bolnice, civilne kuće i zgrade, te sakralna, kulturna i povijesna baština. Ukupna materijalna šteta procijenjena je na više od 38 milijardi eura;

6.     Na vrhuncu krize i ratnih stradanja (krajem 1991. godine) u Hrvatsko je bilo oko 550.000 prognanika, uz još 150.000 izbjeglica u inozemstvu;

7.     Depopulacija i stradanja stanovništva u ratom zahvaćenim područjima, izrazito je negativno utjecala na ukupna demografska kretanja, pogotovu u Banovini, Kordun, Lici i Slavoniji;

8.     Tijekom Domovinskog rata (1991. - 1995.) u Hrvatskoj je ubijeno 402 djece bez oba roditelja je ostalo njih 74, a bez jednog roditelja 5.497;

9.     Hrvatska i danas (29. srpnja 2026. godine) još uvijek ima 1725 neriješenih slučajeva iz Domovinskog rata (vezano za nestale osobe).

10.  Tek ove (2026. godine) završili smo dugotrajan i mukotrpan proces razminiravanja, pri čemu je, nažalost kroz protekle godine stradalo ukupno 612 osoba (208 smrtno i 404 ranjeno), među kojima su i pirotehničari - 41 poginuli i 95 ranjenih;

11.  Hrvatska i danas (više od 35 godina nakon svršetka rata) nosi duboke ožiljke i bori se s posljedicama te nacionalne katastrofe, a neriješene sudbine nestalih, otvorena su rana koja još uvijek krvari.

 Ne treba posebno napominjati od kakve je važnosti za našu budućnost i naraštaje koji dolaze nakon nas, znati istinu, čuvati ju i sjećati se.

Zlatko Pinter / PHB