30. rujna 1994. godine - Hrvatska izbjegla rusku zamku i zaprijetila otkazivanjem UNPROFOR-u

Na svojoj 3434. sjednici, 30. rujna 1994. godine, Vijeće sigurnosti UN-a jednoglasno je usvojilo Rezoluciju 947 kojom je produžen mandat UNPROFOR-a na području bivše SFRJ, s posebnim naglaskom na stanje u Republici Hrvatskoj.

 Rezolucija je obuhvaćala sljedeće ključne točke:

1.     Mandat međunarodnih mirovnih snaga (UNPROFOR) produljen je za daljnjih 6 mjeseci - do 31. ožujka 1995. godine;

2.     Potvrđen je teritorijalni integritet Republike Hrvatske unutar njezinih međunarodno priznatih granica, te su svi akti i postupci koji su provođeni pod prisilom (naročito ako se odnose na hrvatski državni teritorij) proglašeni pravno ništavnim;

3.     Vijeće sigurnosti UN-a izrazilo je žaljenje zbog toga što ključni segmenti ranije donesenih mirovnih planova (poput Rezolucije 871) još uvijek nisu provedeni u cijelosti;

4.     Posebno je naglašena važnost otvaranja prometnica (cesta i željeznice) prema UNPA zonama (od UN-a zaštićenim područjima), te ponovne i redovite uspostave opskrbe vodom, električnom energijom kao i otvaranja Jadranskog naftovoda;

5.     Potvrđeno je pravo svih prognanika i izbjeglica na siguran povratak u domove koje su uslijed ratnih okolnosti morali napustiti ili su pod prisilom iz njih protjerani;

6.     Sve sukobljene strane pozvane su na punu suradnju s UNPROFOR-om i osiguravanje neograničene slobode kretanja za sve žitelje na kriznim područjima. Posebno su pozvani bosanski Srbi na poštivanje teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske.

 Razdoblje uoči donošenja Rezolucije 947 bilo je obilježeno vrlo živim diplomatskim aktivnostima pa i oštrim sukobima na relaciji Republika Hrvatska - Ruska Federacija. Naime, Hrvatska je daljnji ostanak UNPROFOR-a uvjetovala radikalnim zaokretom u provođenju prijašnjih odluka i rezolucija UN-a, dok je Rusija nastojala ublažiti pritisak na agresora (Srbiju, Crnu Goru, "JNA" i srpske teroriste u Hrvatskoj i BiH). Moskva je, naime, inzistirala na takvom rješenju koje će "zadovoljiti sve strane" - iako se jako dobro znalo da je agresor svojim planovima, nasilnim djelovanjem i isključivošću uzrokovao rat i vodio ga protivno svim normama međunarodnog prava, Povelji UN-a i Ženevskim konvencijama, ne priznajući međunarodno-pravni subjektivitet napadnutih država (Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine) niti njihove granice. Bilo koje rješenje čiji je cilj relativizacija ovih normi i načela na kojima počiva pravni poredak demokratskog svijeta, išlo je u korist agresoru - a Rusi čije su se pojedine paravojne-dragovoljačke postrojbe borile na srpskoj strani u tom ratu i čija je država naoružavala i podupirala Srbiju u agresiji, zbog svojih su strateških interesa kao i obično podržavali onoga tko je bio suprotstavljen Zapadu. Srbija je kao i u cijeloj dosadašnjoj povijesti bila i ostala ruski pijun na Balkanu, ne shvaćajući da će iz toga na kraju imati više štete nego koristi.

 Podsjetimo kako je Hrvatski Sabor već u srpnju 1994. godine donio svoju rezoluciju kojom je jasno poručio Vijeću sigurnosti UN-a i cijeloj međunarodnoj javnosti kako će naša zemlja otkazati gostoprimstvo UNPROFOR-u ako se mirovne snage UN-a konačno ne počnu ponašati sukladno ranije donesenoj Rezoluciji 871. Spomenuta Rezolucija (usvojena od VS UN 4. listopada 1993. godine), izravno je povezivala nazočnost mirovnih snaga UN-a (UNPROFOR-a) u UNPA zonama, sa zaštitom suvereniteta i teritorijalnog integriteta Republike Hrvatske. Budući da je Hrvatska egzistirala već više od 2 godine kao suverena država i punopravna članica UN-a, tražila je žurno preuzimanje nadzora nad svojim međunarodno priznatim granicama, uz razoružavanje srpskih terorista i njihovih paravojnih postrojbi u UNPA zonama te omogućavanje povratka prognanika i izbjeglica. Neispunjavanje obveza proisteklih iz prethodnih rezolucija UN-a stvorilo je veliko nezadovoljstvo kod Hrvata i drugih građana u Republici Hrvatskoj koji su vršili pritisak na državnu vlast i zahtijevali otkazivanje mandata UNPROFOR-u - pa i prosvjednim okupljanjima i blokadama punktova mirovnih snaga što su ih poduzimali prognanici i izbjeglice zahtijevajući povratak u svoje domove. Hrvatska diplomacija i politički vrh razumjeli su poruku naroda i poduzeli sve što je bilo u njihovoj moći kako bi se taj gorući problem riješio mirnim putem i u skladu s rezolucijama UN-a.

 Uoči zasjedanja VS UN vezano za Rezoluciju 947 (krajem rujna 1994. godine), Ruska Federacija (odnosno njezina diplomacija pod vodstvom ministra vanjskih poslova Andreja Kozireva) koja je blisko surađivala s Beogradom, izašla je s vlastitim prijedlogom i nacrtom teksta rezolucije. Ovaj ruski nacrt svodio se na to da se po svaku cijenu nastojalo izbjeći eksplicitno vezivanje mandata UNPROFOR-a s teritorijalnim suverenitetom i integritetom Republike Hrvatske, čime bi UN odustao od jamstva nepovredivosti međunarodno priznatih državnih granica naše zemlje, a što je dalje značilo kako se i reintegracija okupiranih hrvatskih područja stavlja pod upitnik i odlaže u nedogled. Moskva je zagovarala dugotrajne političke pregovore između Zagreba i Knina i lobirala za izjednačavanje statusa "zaraćenih strana" kao ravnopravnih partnera u oružanom sukobu i pregovorima, čime se paradržavnoj, terorističkoj tvorbi dijela srpske manjine koja je nasiljem i masovnim zločinima (uz pomoć Srbije, Crne Gore i "JNA") etnički očistila gotovo četvrtinu hrvatskog državnog područja davala neka vrsta legitimiteta. Hrvatska diplomacija i državni vrh bili su itekako svjesni ovih okolnosti i tu popuštanja nije smjelo biti. No, da bi se ostvario cilj, hrvatska država je morala pridobiti na svoju stranu ključne zemlje Zapada, što je na kraju i uspjela.

 SAD i druge (zapadne) članice Vijeća sigurnosti odbile su nacrt Ruske Federacije i ustrajale na tomu da se Rezolucijom 947 mora opetovano i jasno potvrditi teritorijalna cjelovitost Republike Hrvatske, kako je to već i bilo donošeno ranije u nekim drugim rezolucijama UN-a. Uostalom, takav je stav bio potpuno sukladan Povelji UN-a koja je štitila to legalno i legitimno pravo Hrvatske kao njezine punopravne članice (od 22. svibnja 1992. godine). Ne treba zaboraviti kako se prvi hrvatski predsjednik, dr. Franjo Tuđman, u danima prije donošenja Rezolucije 947 u New Yorku sastao s brojnim važnim državnicima, a 26. rujna i s predsjednikom SAD-a, Billom Clintonom, što je svakako imalo utjecaja i na stavove ovih zemalja. Dan poslije (27. rujna 1994. godine), hrvatski predsjednik je na neformalnoj sjednici Vijeća sigurnosti UN-a u svome govoru jasno upozorio kako Republika Hrvatska neće dalje trpjeti odugovlačenje procesa mirne reintegracije okupiranih područja, niti će stajati sa strane i dopustiti da se na brzinu donesu odluke koje bi mogle dodatno potpaliti strasti u regiji. Dr. Franjo Tuđman je detaljno govorio o svim gorućim problemima pozivajući se na dotadašnje rezolucije UN-a koje nisu u cijelosti provedene i podsjetio kako se Hrvatska ne će i dalje miriti s takvim stanjem. Pored ostaloga, spomenuo je odluke Sabora i Vlade vezano za mandat UNPROFOR-a koji može trajati najviše 100 dana, naglasio gorući problem otvaranja komunikacija (ceste, pruge), ostvarivanje aktivnog mandata promatrača UN-a uz nadzor državnih granica, problem prognanika i izbjeglica, te uputio upozorenje Beogradu koji je nastavljao agresivno se miješati u unutarnje stvari Republike Hrvatske, pozivajući Srbiju i Crnu Goru na priznavanje hrvatskih državnih granica kao prvog koraka u normalizaciji odnosa. Od UN-a je također zatražio da se ustraje na sankcijama prema "SRJ", budući da je Beograd glavna smetnja u integraciji hrvatskih okupiranih područja.

 Unatoč svim manevrima ruske diplomacije i zakulisnim igrama koje su poduzeli, u konačni je tekst Rezolucije 947 ugrađena odredba o nužnosti međusobnog poštivanja međunarodnih granica što se odnosilo na sve zemlje bivše SFRJ. Važno je istaknuti kako je spomenuti dokument donesen pod Poglavljem VII Povelje UN-a, što je značilo kako UN ima pravo i na primjenu sile u provedbi Rezolucije u slučaju da u praksi UNPROFOR i dalje bude neučinkovit, a agresorska strana nastavi opstruirati proces.

 Mandat UNPROFOR-a je Rezolucijom 947 produljen za idućih šest mjeseci (do 31. ožujka 1995.). Uskoro se pokazalo kako su odluke iz ovog dokumenta ostale uglavnom mrtvo slovo na papiru. Srpski teroristi - kako oni u Hrvatskoj, tako i njihova subraća u BiH - uz izdašnu pomoć Beograda i Podgorice nastavili su svoju osvajačku koncepciju "Velike Srbije". U Knin su uskoro (u rano proljeće 1995. godine) počeli "hodočastiti" najekstremniji srpski fašisti - od Vojislava Šešelja, Aleksandra Vučića, Željka Ražnatovića Arkana i Biljane Plavšić do patrijarha SPC Pavla, te vojnih zapovjednika Ratka Mladića, Milana Mrkšića i drugih. koji su nastojali podići tenzije u "krajini" i tamošnje Srbe potaknuti na borbu do kraja, na totalni rat protiv "ustaške Hrvatske" uz odbijanje svih mirovnih sporazuma i inicijativa s planom ostvarenja ideje ujedinjenja srpskih paradržava u Hrvatskoj i BiH ("republike srpske krajine" i "republike srpske") te njihovoj zajedničkoj obrani.

 Dana 20. svibnja 1994. godine, tzv. Narodna Skupština "Republike Srpska Krajina" donijela je odluku o ujedinjenu s "Republikom Srpskom" u tzv. Zapadnu Srpsku Federaciju ili "Republiku Zapadnu Srbiju". Formiran je i "Zajednički štab" oružanih snaga, a krajem svibnja i početkom lipnja iste godine trebala se održati zajednička sjednica tijela vlasti dvije paradržavne tvorbe na kojoj se planiralo formalizirati ovaj projekt. Nakon pritisaka iz međunarodnih krugova, srpski teroristi su odustali od tog plana i odložili planirane odluke.

 Hrvatska je početkom 1995. godine zatražila redefiniranje mandata UNPROFOR-a i njegovu zamjenu novom misijom (UNCRO) - sa snagama vezanim striktno za Republiku Hrvatsku - čime je praktično otpočelo razdoblje pripreme za konačno oslobađanje zemlje, mirnim ili vojnim putem, ovisno o okolnostima. Vrijeme je, nažalost, pokazalo, da se s drugom stranom koja je tvrdoglavo i fanatično nastavljala svoju samoubilačku strategiju - ili "Velika Srbija" ili propast - nije moglo drugačije, nego silom. U brojnim hrvatskim oružanim operacijama, zaključno s "Bljeskom" i "Olujom", agresor je potučen do nogu i teško poražen, čime su na kraju stvoreni i preduvjeti za mirnu reintegraciju Hrvatskog Podunavlja.

 Evo jednog zanimljivog priloga tadašnje srpske televizije, u kojem o stanju na okupiranim hrvatskim područjima, na tiskovnoj konferenciji u Kninu, 4 dana prije VRO "Oluja" (30. srpnja 1995. godine), govori ratni zločinac i zapovjednik "VRS", Ratko Mladić. On poziva "srpski narod u krajini" na jedinstvo, ne sumnjajući u konačnu pobjedu i ostvarenje cilja jedinstvene srpske države, pravdajući poraze u Grahovu i Glamoču i obećavajući skoro "vraćanje teritorija okupiranih od ustaša". Upravo tih dana u Kninu je zločinac Mladić dogovarao strategiju zajedničke "odbrane" tzv. RSK i "RS" sa zapovjednikom "SVK" Milanom Čeleketićem.

 Oni koji govore o "etničkom čišćenju srpskog naroda" u "Oluji" i "progonu 250 hiljada Srba" iz Hrvatske, zatvaraju oči pred činjenicama i svoj narod pokušavaju i danas dovesti u stanje nacionalne euforije jednako kao što su to činili i krajem 80-ih godina prošlog stoljeća. Očito ne shvaćaju kako ovom vrste propagande nanose najveću štetu narodu u čije ime govore.

(Video): General Ratko Mladic in Knin 30 July 1995;

Autor: Zlatko Pinter / PHB