Trideset pet godina čekali su pravdu. I dočekali su je – na sudu u Srbiji!

Trideset pet godina nakon što su hrvatski branitelji i civili odvođeni u srpske logore, jedan od preživjelih napokon je dočekao da mu sud u Srbiji prizna pravo na naknadu za pretrpljenu patnju. Ministarstvu obrane Srbije naloženo je da Mikuliću isplati 1,5 milijuna dinara, odnosno približno 12.500 eura, zbog zatočeništva u logorima Stajićevo i Begejci tijekom 1991. i 1992. godine.

I koliko god ova presuda bila važna, teško se oteti pitanju: zašto je trebalo čekati 35 godina? Zašto su ljudi koji su prošli kroz torture, poniženja, batinanja, glad i strah morali gotovo cijeli jedan život potrošiti na dokazivanje onoga što je odavno trebalo biti priznato?

Posebnu težinu ovom slučaju daje činjenica da je presuda donesena upravo u Srbiji, državi na čijem su se teritoriju nalazili logori u kojima su zatočeni hrvatski branitelji i civili. Godinama se ondje izbjegavalo govoriti o logorima, a mjesta zatočenja predstavljala su se kao nekakvi „sabirni” ili „prihvatni centri”. Kao da promjena naziva može promijeniti ono što se događalo iza njihovih zidova. Kao da se patnja može administrativno preimenovati i tako nestati.

Ova presuda zato nije samo financijska naknada jednom čovjeku. Ona je važna i zbog simboličke poruke: čak je i unutar srbijanskog pravosudnog sustava moguće utvrditi odgovornost i priznati da su hrvatski građani bili žrtve nezakonitog zatočenja i zlostavljanja. To je činjenica koju bi trebalo pozdraviti, ali i iskoristiti kao poticaj da se otvore vrata pravdi za sve ostale koji još čekaju.

Nažalost, hrvatska država nije uspjela osigurati sustavno rješenje. Zbog nemogućnosti postizanja međudržavnog sporazuma, hrvatske su institucije prije nekoliko godina prešutno podržale strategiju udruga da logoraši pravdu traže individualno, pred srbijanskim sudovima, uz pomoć tamošnjih nevladinih organizacija. Drugim riječima, ljudi koji su već jednom bili žrtve ratnog nasilja ponovno su prepušteni dugotrajnim i iscrpljujućim postupcima, ovoga puta kako bi dokazali pravo na obeštećenje.

Ne mislim da se pravda može mjeriti samo novcem. Ne postoji iznos koji može nadoknaditi dane provedene u logoru, strah za vlastiti život, poniženja ili posljedice koje mnogi nose do danas. Ali postoji nešto što se ne smije relativizirati: pravo žrtve na priznanje, istinu i dostojanstvo.

Zato Mikulićeva presuda mora biti više od pojedinačne pobjede. Mora postati putokaz i obveza. Za hrvatske institucije – da konačno učine sve kako bi pomogle ostalim logorašima. Za Srbiju – da prestane bježati od vlastite odgovornosti. I za sve nas – da ne zaboravimo kako su ljudi koji su preživjeli srpske logore desetljećima čekali ono što im je od prvoga dana pripadalo.

Trideset pet godina poslije, jedan je čovjek dobio sudsku potvrdu svoje patnje. Pravda je, doduše, stigla kasno. Ali za tisuće onih koji još čekaju, ona ne smije stati na ovoj presudi.