Zabrana u glavnom gradu: zašto smeta pjesma iz Domovinskog rata, a ne agresija

Ove godine navršava se trideset i pet godina od početka Domovinskog rata, rata u kojem je Hrvatska obranila vlastiti opstanak pred oružanom agresijom, ali se danas, paradoksalno, u političkom i javnom prostoru stvara atmosfera u kojoj se upravo taj rat, njegovi sudionici i njegovi simboli moraju neprestano opravdavati, ispričavati i braniti od optužbi da su navodno bili ideološki pogrešni, povijesno sumnjivi i moralno problematični, dok se istodobno agresija, masovna stradanja i razaranje zemlje guraju u stranu ili se tretiraju kao sporedna okolnost.

Govori nam se da smo “zarobljeni u prošlosti”, da je vrijeme za zaborav i oprost, ali se pritom uporno izbjegava odgovor na elementarno pitanje – kome bismo točno trebali oprostiti rat koji nismo započeli, razaranje gradova koje nismo napali, masovne grobnice koje nismo iskopali i logore u koje nismo slali tuđe civile i branitelje.

U Vukovaru su ubijeni ranjenici iz bolnice.
U Škabrnji su ubijani civili u vlastitim kućama.
Postojali su logori u Srbiji za hrvatske zarobljenike.
Postojala su masovna protjerivanja i etnička čišćenja.
Postojala su silovanja, palež i rušenje vjerskih objekata.

Hrvatski branitelji nisu išli u Srbiju paliti sela.
Nisu išli osvajati tuđe gradove.
Nisu otvarali logore.
Nisu provodili ideološke projekte.

Branili su vlastite domove i vlastitu državu.

To je temeljna povijesna činjenica, ali se danas sve češće pokušava zamijeniti ideološkom konstrukcijom po kojoj se obrambeni rat mora promatrati kroz leću Drugog svjetskog rata, kao da je Hrvatska 1991. ponovno stvarala NDH, a ne vlastitu međunarodno priznatu republiku.

U Domovinskom ratu nije postojao totalitarni režim.
Nisu postojali rasni zakoni.
Nije postojala politika istrebljenja.
Nije postojao koncentracijski logorski sustav.

Postojala je obrana teritorija i naroda.

Izjednačavanje Domovinskog rata s ustaškim režimom NDH nije povijesna analiza nego politička manipulacija, jer se dvije potpuno različite povijesne situacije nasilno guraju u isti ideološki kalup kako bi se stvorio dojam da je suvremena Hrvatska nastala na fašističkim temeljima, a ne kao rezultat borbe protiv agresije.

U Domovinskom ratu koristio se poklič “Za dom spremni”, ali ne u funkciji obnove NDH niti kao izraz ustaške državne ideologije, nego kao ratni poklič otpora protiv JNA i četničkih postrojbi koje su činile zločine na okupiranom području Hrvatske, i taj se kontekst danas namjerno briše kako bi se svaka uporaba tog izraza automatski proglasila fašističkom, bez obzira na vrijeme, okolnosti i sadržaj borbe u kojoj je nastao.

Kada se jednom dragovoljcu Domovinskog rata zabrani nastup u glavnom gradu države zbog pjesme izvedene u Domovinskom ratu, to više nije kulturna odluka niti tehničko pitanje organizacije javnog događaja, nego otvorena politička poruka koja se šalje iz institucija Grada Zagreba, poruka kojom se ne poručuje samo tom čovjeku da je nepoželjan, nego se cijeloj braniteljskoj populaciji poručuje da su njihovi simboli, njihova glazba i njihova povijest ideološki sumnjivi i društveno nepoželjni.

To nije udar na jednog pjevača.
To je udar na cijelu braniteljsku generaciju.

Jer kada se zabrani pjesma iz Domovinskog rata u Zagrebu, glavnom gradu svih građana Republike Hrvatske, tada se implicitno poručuje da obrana države može biti priznata formalno, ali ne i prihvaćena simbolički, da se žrtva može spomenuti protokolarno, ali ne i otpjevati, te da je dopušten samo onaj oblik sjećanja koji je prethodno ideološki filtriran.

Antifašizam se u Zagrebu ne dovodi u pitanje.
On se financira iz gradskog proračuna.
On se slavi kroz manifestacije, obljetnice i projekte.
On ima institucionalnu potporu.

Istodobno se prema Domovinskom ratu uvodi rezerviranost, nelagoda i politička distanca, kao da je riječ o nečemu što treba držati pod kontrolom, umjesto o temelju suvremene države.

Za antifašističke obljetnice postoje gradska sredstva.
Za antifašističke udruge postoje gradske potpore.
Za antifašističke manifestacije postoji gradski protokol.

Ali kada se pojavi pjesma iz Domovinskog rata, onda se govori o “neprimjerenosti”, “kontroverzi” i “potrebi da se izbjegnu podjele”.

To je dvostruki kriterij.

U hrvatskim školama nova se povijest podučava oprezno, fragmentirano i često bez jasnog naglaska na karakter agresije, pa djeca izlaze iz obrazovnog sustava s mnogo pojmova o fašizmu i Drugom svjetskom ratu, ali s vrlo malo konkretnih znanja o tome kako je nastajala suvremena hrvatska država, tko je napao Hrvatsku, gdje su se dogodili najveći zločini i zašto je obrana bila nužna. Uče se opći pojmovi, ali ne i imena mjesta stradanja; poznaju se ideologije, ali ne i sudbine ljudi; govori se o povijesnim krivnjama, ali ne i o povijesnoj obrani. Tako se stvara generacija koja zna analizirati simbole prošlog stoljeća, ali ne razumije kontekst rata u kojem je nastala država u kojoj živi, što dugoročno proizvodi sliku po kojoj je najveći problem hrvatske povijesti ono što se dogodilo 1941., a ne ono što se dogodilo 1991.

Posebno pogubna je šutnja vladajućih, jer HDZ formalno poziva na Domovinski rat kao temelj moderne Hrvatske, ali u praksi dopušta da se u Zagrebu simboli tog rata proglašavaju neprihvatljivima, da se zabrane opravdavaju administrativnim formulacijama i da se branitelje prepušta ideološkim pritiscima, umjesto da se jasno i politički stane u obranu karaktera Domovinskog rata.

Time se stvara prostor da se u međunarodnoj javnosti Hrvatska prikaže kao država koja ima “problem s fašizmom”, iako je nastala kao rezultat borbe protiv agresije, a ne kao projekt bilo kakve totalitarne ideologije.

Domovinski rat nije bio fašistički rat.
Bio je rat obrane.

Zabrana pjesme iz tog rata u Zagrebu nije borba protiv ekstremizma nego političko prekrajanje povijesti.

Antifašizam se ne dovodi u pitanje.
On se njeguje i financira.

Ali se Domovinski rat stavlja pod ideološku sumnju, njegovi simboli se kriminaliziraju, a njegovi sudionici se pretvaraju u problem koji treba kontrolirati.

Tako dolazimo do apsurda u kojem država nastala obranom od agresije mora stalno dokazivati da nije ideološki kriva, dok se istodobno jedna politička interpretacija povijesti nameće kao jedina dopuštena.

I zato se ovdje ne radi o jednoj pjesmi.
Radi se o tome hoće li Domovinski rat ostati temelj moderne Hrvatske ili će postati trajna optužnica.

Zagreb nije glavni grad jedne ideologije nego svih hrvatskih državljana, i svaka vlast koja ga pretvara u isključivu pozornicu antifašističkog narativa, a istodobno guši ili problematizira simboliku Domovinskog rata, ne upravlja glavnim gradom nego provodi ideološku selekciju. Glavni grad koji odlučuje koje je sjećanje dopušteno, a koje sumnjivo, prestaje biti zajednički prostor države i postaje politički instrument jedne doktrine.

Jer poruka koja se danas šalje iz Zagreba glasi:

Antifašizam – DA.
Domovinski rat – STOJ.

A to nije pomirenje.
To je politička presuda nad poviješću.