Važnost njegovanja sjećanja na Domovinski rat

Kolektivno sjećanje po definiciji je skup zajedničkih ideja, slika i osjećaja povezanih s prošlošću koji nastaje komunikacijskim međudjelovanjem članova zajednice, odnosno sociološki i psihološki koncept uvjetovan zajedničkim uspomenama, simbolima i predstavama o prošlosti koje dijeli jedna društvena skupina ili zajednica (narod). Ovo kolektivno sjećanje usko je vezano za izgradnju identiteta, prenošenje određenih društvenih i svjetonazorskih vrijednosti i društvenu koheziju.

 Izgradnja identiteta nužna je u procesu stvaranja osjećaja pripadnosti društvenoj skupini, zajednici ili narodu i ona definira jedno od važnih pitanja - "tko smo to mi" - a što se izgrađuje kroz zajedničku povijest, te sjećanje na pretke i važne događaje. Tako se kroz legende, priče, spomenike, blagdane i njegovanje tradicijskog i kulturnog naslijeđa i običaja, s naraštaja na naraštaj prenosi "kulturni kod" koji stvara osjećaj emocionalne povezanosti (kohezije) među pojedincima društva, zajednice (ili naroda) koji dijele iste uspomene i vrijednosti, pa čak ako se i ne poznaju međusobno.

 Sustavno proučavanje ovog sociološko-psihološkog fenomena potvrdilo je kako on ne postoji samo u teoriji i knjigama, nego i u svakodnevnom životu. Kod nas se najčešće govori o "kulturi sjećanja", pod čime se podrazumijeva njegovanje sjećanja na značajne događaje iz nacionalne povijesti i njihove aktere (pretke), uz više ili manje romantizirane prikaze koji ponekad mogu imati i mitske sastavnice - pogotovu kad je riječ o dalekoj prošlosti.

 Svaka zajednica i svaki narod ima svoju "kulturu sjećanja", odnosno predodžbu o zajedničkoj prošlosti i sudbini, što je sasvim normalno, prirodno i samorazumljivo. Prošlost ne možemo izbrisati, promijeniti, niti je se odreći (kakva god bila), ali zato možemo i moramo pokušati sagledati je koliko je god moguće realnije i objektivnije, dakako, na temelju činjenica i tragova što ih svako razdoblje za sobom neizostavno ostavlja.

 Hrvatski je narod kroz više od 1400 godina svoje poznate povijesti (koja govori kako na ovim prostorima živimo od prve polovice 7. stoljeća - točnije od 626 godine - kao autohtona i homogena narodnosna skupina) prolazio kroz brojna previranja, nedaće, ratove i stradanja, u grčevitoj borbi za vlastitu opstojnost i ne rijetko puko biološko preživljavanje. Uporno i hrabro je uz velike žrtve stoljećima branio svoje zemlje i način života, ostajući vjeran Kristu, Svetoj Stolici i katoličkoj vjeri. I uspio se održati do dana današnjeg, unatoč svemu. Brojni osvajači su nas pokušali pokoriti - nekima je to u pojedinim razdobljima donekle i polazilo za rukom, ali nitko od njih nije uspio trajno zagospodariti hrvatskim narodom, podrediti ga svojoj volji i učiniti robljem. I kad su naše zemlje bile svedene na ostatke ostataka, nastavljali smo istom stazom i ponijeli časni naslov Antemurale Christianitatis (hrv. Predziđe Kršćanstva) kojim nas je 1519. godine počastio papa Lav X. za stoljetnu žrtvu u obrani Europe od osmanlijskih osvajača.

 Utoliko prije, ne smijemo se odreći prava na sjećanje, jer ono je dio našega identiteta i govori nam tko smo, što smo i otkuda smo. "Narod koji zaboravlja svoju prošlost, slijep ide u budućnost", govorio je Otac Domovine, dr. Ante Starčević, a u tom smislu mogli bismo spomenuti i španjolsko-američkog filozofa, pjesnika i esejista Georgea Santayanu koji je zapisao kako su "oni koji ne pamte prošlost osuđeni ponavljati je". Naravno, od prošlosti i u prošlosti se ne živi, ona ne može biti putokaz za sadašnjost i budućnost, treba se kloniti mitova i nekritičkog odnosa prema činjenicama, ali svijest o tomu što nas je odredilo kao narod kroz sva ta stoljeća zajedničkog življenja, održalo na povijesnoj vjetrometini i sačuvalo od nestanka, moramo njegovati i ljubomorno čuvati.

 Razmislimo ponekad o tomu koliko znamo o sebi, ili još bolje: koliko nam je uopće stalo do istine o prošlosti i spoznaje o nekim važnim događajima i razdobljima iz vlastite povijesti? Naša zapadna civilizacija koja je uvelike podlegla materijalizmu i potrošačkom mentalitetu, sve više se okreće hedonističkom modelu egzistencije. Svijet je to u kojem je sve "roba", sve se može kupiti i prodati, a ljudska vrijednost mjeri se količinom novca ili kakvog drugog materijalnog dobra.

 U takvom svijetu, pojedincu koji ne prihvaća opći trend sve je teže ne samo opstati nego i stvoriti normalnu obitelj, odgojiti djecu i izgraditi vlastiti habitus i sustav vrijednosti izvan nametnutih normi. Ide se tako daleko, da nam tzv. progresivisti (koji uvijek bolje znaju što je za nas dobro a što ne), u ime tobožnjeg "napretka" i "zaštite ljudskih prava i sloboda" beskrupulozno i bez ikakvih obzira nameću svoj ideološki oblikovan pogled na svijet. U njemu nema mjesta za tradiciju, nacionalnu povijest, vjeru, niti bilo što drugo što bi se moglo prepoznati kao "konzervativizam". "Suvremeno" je biti anacionalan, glumiti "kozmopolita", biti nedefiniranog roda ili spola, upražnjavati seksualne slobode na način koji odudara od hetero-odnosa, koristiti pornografiju i zagovarati neograničene seksualne slobode (ne uzimajući u obzir kako to utječe na djecu izloženu ovim utjecajima), dok se kao vrhunac "slobode", "demokracije" i "zaštite ljudskih prava" zagovara pravo LGBTIQ osoba da nametnu golemoj većini društva svoje shvaćanje svijeta i ljudske seksualnosti. Ide se čak tako daleko, da se negiraju antropološke datosti i prirodne razlike između spolova, što je ravno apsurdu. Jednako tako, apsurdno je kako su oslonac ovim bolesnim i protu-naravnim tendencijama upravo "antifašisti" (čitaj: djeca komunizma), baštinici komunističke ideologije koja je sve do svoga sloma imala krajnje negativan stav prema homoseksualnosti ili bilo kojem drugom obliku seksualnih sklonosti izvan uobičajenih hetero-odnosa. Tako su Titovi komunisti javno (preko medija) difamirali homoseksualce, javno ih vrijeđali, otkrivali njihov identitet, osuđivali ih na višegodišnje robije i progonili. No, nakon 1989. godine i sloma komunizma, odjednom su postali njihovi "zaštitnici". I nije to jedino u čemu se ogledalo nakazno lice ove ideologije. U svojih 45 godina vlasti, oni su temeljito revidirali cjelokupnu recentnu povijest - pogotovu povijest Drugoga svjetskog rata - i sve važnije događaje i procese prikazali onako kako im je to ideološki odgovaralo. Tako su na jednoj strani bili oni i njihov "savršeni" svijet - a na drugoj svi ostali koji su mahom promatrani kao negativci i društvene štetočine.

 Imajući sve to u vidu, doista se ne trebamo čuditi, da ista ta klika neokomunista uz pomoć tobožnjih "liberala" danas Hrvatskoj nameće istinu o prošlosti koja to nije, po istom receptu koji su rabili njihovi ideološki prethodnici. Onako kako su lažima prekrili sve što se događalo tijekom Drugoga svjetskog rata i u poraću, čine to i s Domovinskim ratom. Nema sredstva koje nisu upotrijebili kako bi ocrnili hrvatsku borbu za slobodu devedesetih godina prošlog stoljeća - klevećući najistaknutije osobe zaslužne za stvaranje suvremene Republike Hrvatske (od predsjednik dr. Tuđmana i njegovih najbližih suradnika do vodećih generala) ili izričući lažne i ničim potkrijepljene tvrdnje o našoj krivnji za "podjelu Bosne", o "dogovorenom ratu", o "izdaji Vukovara", o "200 bogatih obitelji" koje su trebale "vladati Hrvatskom" itd., pa su čak montirali lažne "dokumentarce" uz pomoć kojih su pokušavali dokazati neke od tih neodrživih, zlonamjernih tvrdnji. Sjetimo se samo one euforije u vrijeme kad su Hrvatsku pred MKSJ optužili za "udruženi zločinački pothvat", "etničko čišćenje Srba" u "Oluji", za "prekomjerno granatiranje Knina". S koliko su zluradosti čekali osuđujuće presude našim generalima (Gotovini, Markaču i drugima), slali u Den Haag svoje lažne svjedoke kako bi pomogli Tužiteljstvu u optuživanju vlastite države kao "zločinačke tvorevine". Još i danas šire propagandu o tomu kako bi "Tuđman završio u haaškom zatvoru kao ratni zločinac da je poživio još koju godinu. I cijelu svoju strategiju o "zločinačkoj Tuđmanovoj vlasti" u vrijeme Domovinskog rata grade na "slučaju Zec" bezočno zlorabeći tragediju jedne obitelji radi postizanja političkih ciljeva. I sve spomenuto samo je djelić prljavština što su ih do sada u okviru svoga specijalnog rata protiv Hrvatske uz pomoć sklonih im medija proturili u javnost ne bi li prikrili činjenice i dokazali kako je Titova Jugoslavija bila ideal pravednosti, gospodarskog napretka i ljudskih sloboda, a ne država s totalitarnim sustavom i režimom koji je progonio, zatvarao i ubijao političke oponente. Komunistička Jugoslavija bila je zemlja u kojoj se nije smjelo slobodno niti misliti, a kamo li govoriti i pisati - da ne spominjemo planske masovne partizanske zločine u prvim mjesecima poraća i likvidacije naših emigranata sve do kraja lipnja 1989. godine. Danas sljedbenici ove propale ideologije, u nešto blažoj formi ali vođeni istim porivima, nastoje pod egidom "progresa" nametnuti novo jednoumlje ponašajući se kao da imaju monopol na istinu.

 Kako u takvom ozračju njegovati kulturu sjećanja na noviju hrvatsku povijest, pa u konačnici i na Domovinski rat? Samo na jedan način: mora se pisati i govoriti istina - ni više ni manje od toga. Nama ne trebaju nikakvi mitovi, glorifikacije, neodmjereni i na stvarnosti neutemeljeni prikazi onoga što se događalo u Hrvatskoj u razdoblju od 1991. do 1995. godine. Imamo sasvim dovoljno dokumenata, svjedočanstava živih ljudi - žrtava agresije i njihovih srodnika, brojne video materijale i dokumentarce, a posljednjih dvadesetak godina tiskan je i znatan broj monografija i literarnih zapisa s tematikom Domovinskog rata. Brojne braniteljske - veteranske udruge, Hrvatsko žrtvoslovno društvo, Ministarstvo hrvatskih branitelja, udruga "Žene u Domovinskom ratu", Zajednica udruga hrvatskih civilnih stradalnika iz Domovinskog rata, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Hrvatski institut za povijest, Matica hrvatska i mnoge druge institucije i građanska udruženja okupljaju one koji njeguju sjećanje na nedavnu prošlost. Ali, jednako tako je važno da o svemu govore i pišu pojedinci, pogotovu žrtve i svjedoci zločina i ratnih događanja.  

 Glas je to koji se, na sreću, više ne može utišati. I dobro da je tako. Nikad više ne smijemo dopustiti da nam drugi pišu povijest, pogotovu oni čiji je cilj sakriti istinu o Domovinskom ratu onako kako su to učinili s Drugim svjetskim ratom - krivotvorinama i zloćudnim konstrukcijama.

 Nemamo se čega sramiti. Naš rat za samostalnu i slobodnu Hrvatsku bio je obrambeni i u tom nametnutom ratu u kojem nam je agresor namijenio istrebljenje, odnijeli smo pobjedu. I u samoj Srbiji ima razumnih ljudi koji progovaraju istinu bez dlake na jeziku. Za kraj, podsjetimo, što o uzrocima rata devedesetih godina XX. stoljeća na tlu tadašnje SFRJ kaže jedan od njih:

"(…) To je bio rat za teritorije koji je povela srpska nacionalistička elita, a tih nacionalista u Srbiji ima i komunističke provenijencije i četničke i popovske i monarhističke i ljotićevske i svake druge. Po mom mišljenju, glavni razlog zašto ne može da se stavi tačka na taj rat, da se zna o čemu se radi, je taj što nije utvrđen uzrok i karakter rata.

(…) Ako bi se to utvrdilo, tačno reklo šta je bilo – da je Srbija ratovala za teritorije, onda bi Srbija imala posledice. A Srbija je najveća zemlja na ovom prostoru, vezana je za Ruse, ima geostrateški položaj, pa verovatno zbog toga Zapad neće da insistira na tome."

(Citati iz teksta objavljenog u beogradskom tjedniku Vreme, 20. svibnja 2015., u povodu smrti odvjetnika Dragoljuba Todorovića; https://www.slobodnaevropa.org/a/plp-nazvati-to-ratom/25011373.html; stranica posjećena 11. 6. 2026.)

 Moramo biti otvoreni za istinu, s koje god ona strane dolazila. A istina je samo jedna i kad-tad izađe na vidjelo.