16. RUJNA: Godišnjica smrti generala Ante Rose, jednog od ključnih hrvatskih vojnih zapovjednika

General Roso preminuo je u obiteljskom krugu u Francuskoj, u 74. godini života, u gradu Port-la-Nouvelle — gradu iz kojeg se svojedobno odazvao pozivu za obranu Hrvatske i u kojem se danas nalazi njegovo posljednje počivalište.

Rođen je 25. travnja 1952. godine u Vladislavcima nedaleko od Osijeka. Iako osobno nije volio regionalne podjele među Hrvatima, smatrao se Slavoncem i Osječaninom. U Osijeku je živio do svoje 22. godine, kada je napustio bivšu državu i otišao u emigraciju. Nakon boravka u Njemačkoj preselio se u Francusku, gdje je od 1974. godine služio u Francuskoj legiji stranaca.

Kada je započela srpsko-crnogorska agresija na Hrvatsku, Roso se vraća iz Legije stranaca i stavlja na raspolaganje Hrvatskoj. Postaje prvi zapovjednik bojne „Zrinski“, prve specijalne postrojbe Hrvatske vojske, a poslije i prvi general zbora Hrvatske vojske te zapovjednik Hrvatskog vijeća obrane.

Bio je i utemeljitelj bojne „Knez Branimir“, prve profesionalne postrojbe HVO-a, koja je poslije prerasla u 1. gardijsku brigadu „Ante Bruno Bušić“.

Svojim je vojnicima prenosio znanja i iskustva stečena tijekom služenja u Legiji stranaca. Ostalo je zapamćeno i njegovo prvo obraćanje budućim pripadnicima bojne Zrinski:

„Oni koji nisu spremni poginuti za Hrvatsku, umoljavam da napuste dvoranu!“

Tijekom Domovinskog rata zapovijedao je brojnim operacijama Hrvatske vojske i HVO-a. Zajedno s generalom Antom Gotovinom imao je važnu ulogu u obrani Livna u travnju 1992. godine. Na crti obrane Donji Rujani – Čelebić u Livanjskom polju hrvatske su snage zaustavile napredovanje srpskih snaga koje su prijetile prodorom prema Splitu i Makarskoj. U tim borbama snage pod zapovjedništvom generala Rose nanijele su težak poraz postrojbama tzv. JNA i srpskim paravojnim snagama kojima su zapovijedali Ratko Mladić i Slavko Lisica.

U siječnju 1993. godine Roso je sudjelovao i u Vojno-redarstvenoj operaciji Maslenica, jednoj od važnih operacija koja je označila prekretnicu u Domovinskom ratu. Kao izvršni zapovjednik operacije nije ostajao u pozadini, nego je odlazio na prve crte bojišnice.

Manje je poznato da je tijekom operacije, u vrijeme kada za to još nije bilo dovoljno osposobljenih ljudi, osobno rukovao protutenkovskim sustavom MILAN te njime uništio agresorski bunker u Babindubu. Prema njegovim kasnijim riječima, dva sustava MILAN uoči operacije dobio je od svojih francuskih kolega iz Legije stranaca.

Preuzimanje zapovjedništva nad HVO-om

Nakon pogoršanja stanja na bojištu u srednjoj Bosni, general Roso u studenome 1993. preuzima zapovjedništvo nad Glavnim stožerom HVO-a od generala Slobodana Praljka.

U zapovjednu strukturu uvodi strožu disciplinu i nastoji stabilizirati položaj HVO-a na bojištu. Uslijedili su vojni uspjesi koji su, prema tadašnjim okolnostima, pridonijeli stvaranju uvjeta za političke pregovore. U ožujku 1994. godine potpisan je Washingtonski sporazum, kojim je okončan hrvatsko-bošnjački oružani sukob i uspostavljena Federacija Bosne i Hercegovine.

Nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma predsjednik dr. Franjo Tuđman šalje generala Rosu u Sarajevo. Ondje je, zajedno s bošnjačkim generalom Fikretom Muslimovićem, trebao sudjelovati u radu Združenog stožera HVO-a i Armije RBiH, zamišljenog kao tijelo za koordinaciju zajedničkih vojnih operacija protiv srpskih snaga u BiH.

Međutim, zbog političkih i organizacijskih nesuglasica, kao i problema u odnosima između dviju strana, zamišljena suradnja nije ostvarena u opsegu u kojem je bila planirana. Prema svjedočenjima o kojima je Roso govorio, tijekom tog razdoblja bio je i meta pokušaja atentata.

Odlazak iz aktivne službe

Po povratku u Zagreb general Roso nije postao načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske, iako je, prema njegovim kasnijim svjedočenjima, predsjednik Tuđman tu mogućnost više puta najavljivao.

Kao razlog se navodila činjenica da Roso nije završio klasičnu vojnu akademiju. U listopadu 1996. godine imenovan je prvim ravnateljem Hrvatskog vojnog muzeja.

Na toj je dužnosti ostao do srpnja 1997. godine, kada je predsjedniku Tuđmanu osobno predao ostavku, napisanu nalivperom na papiru. Ostavka je uslijedila nakon njegovih upozorenja o nestajanju i neselektivnom spaljivanju dokumentacije povezane s Domovinskim ratom te o nepravilnostima u državnom sustavu.

Prema svjedočenjima o tom razdoblju, Tuđman ga je pokušavao odgovoriti od odluke, no Roso je ostao pri svojoj odluci. Predsjednik je potom potpisao njegovo umirovljenje. Roso je kasnije govorio da na njega Tuđman nikada nije podigao glas te da ga je iznimno cijenio.

Odlikovanja i nasljeđe

General zbora Ante Roso ostao je zapamćen kao jedan od istaknutih hrvatskih vojnih zapovjednika Domovinskog rata. Posebno mjesto u njegovu vojnom djelovanju zauzima odnos prema Hrvatima srednje Bosne, za koje se zauzimao tijekom najtežih godina rata, uključujući i pitanje opstanka hrvatskih područja i Vitezita.

Za osobite zasluge stečene u Domovinskom ratu predsjednik Franjo Tuđman odlikovao je generala zbora Antu Rosu Redom hrvatskog trolista, Redom Nikole Šubića Zrinskog, Redom bana Jelačića i Redom kneza Domagoja s ogrlicom, kao i Medaljom za iznimne pothvate.

Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović odlikovala ga je Redom kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom, dok ga je predsjednik Zoran Milanović posmrtno odlikovao Veleredom kralja Petra Krešimira IV. s lentom i Danicom.

Godinu dana poslije

Na prvu godišnjicu smrti generala Ante Rose u Francusku su otputovali pripadnici Specijalnih postrojbi Viribus Unitis, njegovi suradnici, suborci i prijatelji: Anđelko Đerek, Mara Rimac Jukić, Dalibor Čović, Vitomir Ćavar, Nediljko Kadija, Anđelko Gelo, Stipe Puđa, generalov brat Jure Roso, Pavle Marković i pater Ivan Ike Mandurić.

U Francuskoj će im se pridružiti i generalov brat Ivan Roso, Boris Barać iz nekadašnje emigrantske organizacije Ujedinjeni Hrvati Francuske te najbliži generalovi prijatelji iz vremena njegova služenja u Legiji stranaca.

Godinu dana nakon njegova odlaska, sjećanje na generala Antu Rosu ostaje vezano uz čovjeka koji se iz francuske Legije stranaca vratio u Hrvatsku kada joj je bilo najpotrebnije, preuzeo odgovornost na najtežim bojištima i svoje vojno znanje stavio u službu obrane zemlje.