Anatomija jednog raspada - SFRJ je bila država osuđena na propast

Od financijskog bankrota SFRJ koji je bio očit već krajem 70-ih godina XX. stoljeća, krize u pokrajini Kosovo (1981. godine), Memoranduma SANU i buđenja ekstremnog srpskog nacionalizma, preko masovnih mitinga "ugroženih" Srba, pokretanja projekta "događanja naroda", protuustavnog i nasilnog ukidanja autonomije pokrajina, rušenja Ustava iz 1974. godine i stvaranja "jedinstvene Srbije", te pokušaja "izvoza" tzv. antibirokratske revolucije zapadno od Drine, do planskog razbijanja Saveza komunista Jugoslavije, naoružavanja srpske manjine u enklavama Republike Hrvatske i BIH u kojima su činili značajniji postotak u ukupnom stanovništvu i pokretanja krvavog oružanog sukoba s ciljem stvaranja "Velike Srbije" na ruševinama socijalističke Jugoslavije - sve to bilo je sastavnicom pomno osmišljenog i razrađenog plana u okviru kojeg su srpske političke, intelektualne i crkvene elite težile ostvarenju "nacionalne misije" najbrojnijeg naroda na štetu drugih. Stvaranje nacionalno homogene srpske države koja će u svoje granice okupiti "sve Srbe pod kapom nebeskom", a što se trebalo postići osvajanjem zemalja susjednih naroda i etničkim čišćenje svega što nije srpsko, promovirano je kao vrhunaravni "nacionalni cilj" i jedino što može "biološki očuvati srpski narod" i "spasiti ga od genocida". Danas je nemoguće objasniti fenomen nestanka SFRJ i ratove na njezinu tlu, ako se sve ove okolnosti ne uzmu u obzir. Najkraće rečeno: SFRJ je bila osuđena na krvavi raspad iz jednostavnog razloga - srpske elite su uz masovnu potporu naroda krenule u nasilno ostvarivanje svojih osvajačkih ciljeva na štetu susjeda zapadno od Drine i to je izazvalo sasvim razumljivu i prirodnu reakciju žrtava agresije koje su branile svoju zemlju i pravo na opstanak -

 Još za života Josipa Broza Tita, Jugoslavija je ušla u razdoblje teške i duboke krize koju su državni vrh i SKJ svjesno skrivali i prešućivali. Tako se, primjerice, na XI. kongresu SKJ (održan od 20. do 23. lipnja 1978. godine u Beogradu), još uvijek govorilo o Jugoslaviji kao "najprosperitetnijoj zemlji na svijetu", uz uobičajene hvalospjeve političkom vodstvu i sustavu "socijalističkog samoupravnog socijalizma", iako je stvarnost bila posve drugačija. Naravno, politička vrhuška je već dobro znala u kakvom su stanju državne financije i gospodarstvo, ali se to krilo od vlastitih građana i svjetske javnosti dok god je bilo moguće.

 Početkom 1979. godine (10. veljače), umire glavni teoretičar "jugoslavenskog samoupravnog socijalizma", Edvard Kardelj, a 4. svibnja 1980. i šef Partije, doživotni predsjednik države i vrhovni zapovjednik vojske, Josip Broz Tito. U manje od godinu i pol, SFRJ je ostala bez dvojice vodećih ljudi i najjačih političkih autoriteta, što je ukupno stanje činilo još složenijim.

Bankrot države - prva stepenica na putu urušavanja temelja SFRJ

  Efekti globalne ekonomske krize, ali i zaokret politike SAD-a u odnosu na Jugoslaviju, uzrokuju enormni rast nagomilanih inozemnih dugova, čemu bitno doprinosi i naglo jačanje američkog dolara, tako da zemlja nezaustavljivo klizi u bankrot. Godine 1980., Jugoslavija već ima vanjski dug od 18 milijardi dolara.

 U takvoj situaciji, sve dotadašnje slabosti gospodarstva i ekonomije dolaze do izražaja u još oštrijoj formi. Na djelu je hiperinflacija koju se više ne može kontrolirati, ionako veliki inozemni dug vrtoglavo raste, vlada nestašica svih uvoznih roba, sirovina i poluproizvoda (jer nema deviza budući da se troše na otplatu inozemnih kredita), produktivnost rada i dalje pada, nezadovoljstvo radnika i građana sve je veće a standard sve niži. Bio je to rezultat dotadašnjih promašaja na ekonomskom i političkom planu, a osnovni problem generiran je u okviru samog nedjelotvornog i neracionalnog sustava koji je kočio sam sebe.

 U ovom politički dirigiranom, autarkičnom gospodarstvu i začaranom krugu "dogovorne ekonomije", otegotnu je okolnost predstavljalo i to što se članice Federacije nikako nisu mogle dogovoriti oko otvorenih pitanja, pa ni onih temeljnih koja su se ticala smjera razvoja i promjena u ustroju zemlje do kojih je u novim okolnostima moralo doći. U takvom društvenom ozračju nije bilo moguće provođenje nikakvih reformi – a uzme li se u obzir da je cjelokupna državna i ekonomska politika vođena uglavnom stihijski, bez suvisle koncepcije razvoja i upravljanja, nije čudo da se tadašnja SFRJ našla u bezizlaznoj situaciji koju je pored urušavanja i kolapsa ekonomije karakteriziralo i teško breme nagomilanih i neriješenih političkih problema. Sustav u kojem su se formalno donosili (nerealni) kratkoročni, srednjoročni i dugoročni planovi a u konačnici sve prepuštalo inerciji uz tutorstvo politike nad ekonomijom dok se vladajuća vrhuška uvjerena u svoju svemoć ponašala kao da će se sve samo po sebi dovesti u red, jamčio je put u sigurnu propast.

 Tzv. Kraigherova komisija 1983. godine objavila je "Polazne osnove 'Dugoročnog programa ekonomske stabilizacije'", dokument u kojem se konačno službeno priznaje teško stanje gospodarstva i državnih financija. No, sve se svodi na retoričke floskule. Prešućuju se uzroci krize, kao i ona druga, jednako ozbiljna i još složenija pitanja – politička.

 Rasprave oko (na političkim forumima) usvojenog "Programa dugoročne ekonomske stabilizacije" dovode do još dubljeg jaza između reformista i dogmata u SKJ, ali sve se odvija unutar partijskih tijela i foruma, bez otvaranja suštinskih pitanja vezano za nedjelotvornost samog sustava koji je bio glavni uzročnik i zamašnjak krize. Ovaj Program nije imao nikakvih pozitivnih učinaka, a političkoj eliti poslužio je kao "smokvin list" kojim se nastojalo samo prikriti i odložiti ono što je bilo neminovno, nakon desetljeća neracionalnog i neodgovornog upravljanja državom.

Nestašice nafte i naftnih derivata, deterdženta za pranje rublja, kave, jestivog ulja, lijekova i drugih vrsta robe široke potrošnje postaju svakodnevica i izazivaju opravdano nezadovoljstvo u širokim slojevima stanovništva; no, sve se još uvijek drži pod kontrolom, a narod zavarava pričama o mjerama što ih državni i politički vrh poduzimaju u cilju "stabilizacije stanja".

 Kriza se usložnjava: dinar je obezvrijeđen, inflacija uzima maha, raste nezaposlenost, a iz razvijenih republika (Slovenije i Hrvatske) i dalje se odljeva veliki dio dohotka u korist "nerazvijenih republika i pokrajina" gdje je stanje još gore, što dodatno iritira one kojima se uzima novac. "Nerazvijeni" (Bosna i Hercegovina, Kosovo, Crna Gora i Makedonija) su također nezadovoljni jer izdvajanja smatraju nedovoljnim. Tako dolazi do daljnjeg zatezanja u odnosima između republika koje jedna drugu optužuju za "iskorištavanje", što među ostalim dovodi i do cijepanja do tada (koliko-toliko) jedinstvenog jugoslavenskog tržišta.

Predsjednica Saveznog izvršnog vijeća (SIV-a), Milka Planinc (na to mjesto dolazi nakon Veselina Đuranovića koji je bio čelnik ove institucije od 1977. do 1982. godine), pokušava učiniti nešto zakašnjelim reformama, pri čemu nastoji reprogramirati enormne dugove prema inozemstvu i servisirati postojeće obveze dizanjem novih kredita, uvodi restrikcije u potrošnji s ciljem štednje (pa se građanima za pojedine vrste roba čak dijele bonovi) itd. No, prekasno je. Bankrot se ne može zaustaviti. Jugoslavija nije u stanju otplaćivati ni kamate na kredite.

 Reforme Milke Planinc opstruirane su i zaustavljene (jer državna oligarhija po svaku cijenu želi izbjeći socijalne nemire) i ona podnosi ostavku u svibnju 1986. godine, a na čelno mjesto SIV-a dolazi Branko Mikulić. Od njega se traži nastavak administrativne raspodjele dohotka uz očuvanje postojećeg stanja – pogotovu vezano za dotadašnji odnos između "razvijenih" i "nerazvijenih" članica Federacije. Ove potonje svoga "glasnogovornika" nalaze u Srbiji. Srbijanska politička elita uskoro se obrušava na Mikulića i njegovu vladu, osobito u vrijeme kad pokušava s liberalizacijom cijena, pa ova podnosi kolektivnu ostavku.

 Za predsjednika savezne vlade, potom je (16. ožujka 1989.) izabran Ante Marković. On od početka prilično samouvjereno i optimistično obećava korjenite reforme i izlazak iz krize, oslanjajući se na navodne aranžmane sa Zapadom, ali politička situacija se nakon "antibirokratske revolucije" u Vojvodini i rušenja političkog vodstva u Crnoj Gori i dalje komplicira, a ekonomska kriza produbljuje. Srbija koja je u fazi previranja i stanju nacionalističke euforije, naglo pogoršava odnose najprije sa Slovenijom a potom i Hrvatskom i u državi već tada nema konsenzusa niti oko jednog od temeljnih pitanja, pa čak ni uvjeta za bilo kakav produktivan dijalog.

 Nakon dugotrajnog razdoblja zavlačenja glava u pijesak, jugoslavenski komunisti konačno (barem retorički) priznaju slabosti vlastitog sustava, pa u SKJ započinje novi krug jalovih i beskonačnih, maratonskih rasprava o "krizi funkcionisanja političkog sistema". Retorički se zagovaraju "korjenite promjene", ali tako da sustav u svojim temeljima ostane netaknut – to bi bila najkraća i najtočnija ocjena ovog igrokaza čija je jedina svrha bila prikriti i opet na neko vrijeme odložiti ono što je postajalo sve izvjesnije: potpuni fijasko režima i bankrot države. Ovo produžavanje agonije i nepoduzimanje nužnih mjera, imali su također svoju cijenu, iako, objektivno promatrajući, u tim okolnostima nekog značajnijeg manevarskog prostora i nije bilo.

 Nada što ju je pružao Zapad (ne bi li nekako održao Jugoslaviju), brzo se topila, a taj je proces bitno ubrzala Srbija rušenjem Ustava savezne države i nasilničkim ponašanjem. Svaki je dogovor podrazumijevao neki minimum konsenzusa unutar države, a toga u SFRJ nije bilo. Vrijeme u kojem se moglo nešto popraviti i dovesti u red nepovratno je prošlo, a uzme li se u obzir činjenica da je sam sustav sadržavao u sebi nepopravljivu sistemsku grešku (jer se temeljio na utopijskom modelu razvoja društveno-ekonomskih odnosa i voluntarizmu), ne čudi kako je ishod krize bio ne samo neizbježan, nego i predvidiv godinama prije sloma. Bila je to u pravom smislu riječi partijska država koja je od svojih podanika nasiljem i ispiranjem mozga stvarala partijsku vojsku. U takvom ozračju, samo slijepo poslušni i moralno podobni imali su prigodu ostvariti kakvu-takvu egzistenciju. Neistomišljenici i nepodobni progonjeni su, zatvarani i ubijani. Dovoljno je bilo izgovoriti pogrešnu riječ ili napisati nešto što se ne uklapa u nametnuti ideološki klišej, pa da se završi na robiji kao "neprijatelj države i naroda" ili "kontrarevolucionar". I sve je to Zapad tolerirao, jer Titov režim trebao mu je u tadašnjim uvjetima Hladnog rata kao tampon zona. Jugoslavenski lider je to dobro znao i debelo koristio ovu geostratešku prednost, balansirajući između Istoka i Zapada i u isto vrijeme se bavio utopijom "nesvrstanosti" kako bi sam ostao u središtu pozornosti. Hrvatski književnik Miroslav Krleža (ljevičar i Titov intimus), jednom je prigodom socijalističku Jugoslaviju slikovito usporedio s kuglicom koja svoju krhku i varljivu "ravnotežu" održava tako što poigrava na vrhovima dva vodena mlaza – od kojih je jedan Istočni, a drugi Zapadni blok, očito aludirajući na to kako je komunističko vodstvo kroz cijelo poratno razdoblje "sjedilo na dva stolca" i po potrebi se priklanjalo jednoj ili drugoj strani kako bi opstalo, neovisno o rizicima kojima je država bila izložena. U ovoj "ravnoteži straha" između Istoka i Zapada, Jugoslavija je zadržala model staljinizma, ali se jako trudila zapadnom svijetu pokazati svoje "demokratsko" i "uljuđeno" lice. Tito je to znao dobro naplatiti, pa je ubrzo nakon što su izbacili njega i KPJ iz Kominterne, postao miljenik Zapada. Već u kolovozu 1950. godine, SAD su Titu odobrile iznos od 77,5 milijuna dolara – što je za ono vrijeme bila golema suma – a do polovice pedesetih, Jugoslavija je od SAD-a dobila ukupno 500 milijuna dolara nepovratne pomoći. Sve to sasvim sigurno se nije moglo realizirati preko noći i bez prethodnih dogovora, pa je jasno kako su mjesecima prije morali postojati intenzivni tajni diplomatski kontakti između dviju strana.

 Država koja je svoj "razvoj" temeljila na inozemnim kreditima, neracionalnom trošenju dohotka (preko svih granica mogućnosti i uz stalno progresivno zaduživanje), pogrešnom usmjeravanju investicija, kupovini socijalnog mira, stvaranju glomazne birokracije i neproduktivnom zapošljavanju, odgajanju vlastite "crvene buržoazije", diktatu politike nad ekonomijom, multipliciranju zakonske regulative koja je sve više postajala samoj sebi svrha, nestručnom planiranju i vođenju gospodarstva i ukupne ekonomske politike i tvrdoglavom nastojanju realizacije jednog suštinski proturječnog, neprovedivog, utopijskog modela upravljanja s osloncem na "dogovornu ekonomiju" i (u praksi nepostojeće) "radničko samoupravljanje", nije imala budućnosti. Njezina se egzistencija zasnivala na trošenju nezarađenog i zaduživanju budućih naraštaja, pri čemu je bilo jedino važno da se komunistička klika što dulje održi na vlasti. I to je tako išlo dok je išlo. Kad su inozemni krediti (koji su se najčešće dizali s počekom vraćanja od 10, 15 ili više godina) došli na naplatu, "zlatno doba socijalizma" pretvorilo se u noćnu moru.

Sve to imalo je brojne i ozbiljne posljedice. Osim političkih sukoba na relaciji republike – Federacija i nesporazuma između samih republika (u prvom redu na jednoj strani Srbije i na drugoj Slovenije i Hrvatske) vezano za goruće probleme što ih je objektivno nametala zbilja, Jugoslavija je bila opterećena i teškim bremenom neriješenih nacionalnih pitanja.

Lažno "bratstvo-jedinstvo" i nepostojeća "ravnopravnost" naroda

 Narodi koji su živjeli u granicama SFRJ, imali su, doduše, formalnu, ustavom zajamčenu ravnopravnost, ali samo na papiru, dok je u praksi sve funkcioniralo potpuno drugačije. Sudjelovanje Srba i Crnogoraca u vlasti i državnom aparatu bilo je od 1945. godine nadalje u očitom nerazmjeru s njihovom zastupljenošću u stanovništvu (na štetu ostalih naroda), počevši od državne uprave, preko vojske, policije, univerziteta, vodećih poduzeća, do diplomacije i visokih državnih i političkih položaja. Kao primjer može se uzeti JNA, koja je sve do propasti SFRJ slovila kao nesporna "jugoslavenska" institucija i vodeći "integrativni čimbenik" države ("čuvar poretka, mira, slobode, bratstva-jedinstva, zemlje i naroda").

 Evo što o tomu kaže hrvatski povjesničar, Davor Marijan, sumirajući podatke o nacionalnom sastavu generalskog kora za 1985. godinu (dakle, u vrijeme dok još nije bilo ni naznaka sukoba među republikama):

"…1985. godine, generalski kor činilo je 0,29 % od ukupnog broja djelatnih vojnih osoba. Crnogoraca je bilo 11,1 %, Hrvata 19 %, Makedonaca 4,9 %, Slovenaca 10,4 %, Srba 46,5 %, Muslimana 2,8 %, Albanaca 1,4 % i Jugoslavena 4,9 %. (…) U odnosu na 1970. smanjen je broj generala iz Hrvatske i Crne Gore, povećan je udio Slovenaca, Makedonaca, Muslimana, Albanaca i Jugoslavena, dok su Srbi ostali na istoj razini. U teritorijalnom pogledu opao je broj generala iz Hrvatske, a povećao se broj generala iz Slovenije i Srbije s pokrajinama."

(Vidi: Davor Marijan, "Jugoslavenska narodna armija - važnija obilježja", 36.; autor kao izvor navodi: Branko Mamula, Slučaj Jugoslavija, CID Podgorica, Podgorica, 2000., 335-336.; https://hrcak.srce.hr/17159; stranica posjećena 18. 6. 2026.)

 Ovdje je vidljivo kako Srbi i Crnogorci čine 57,6 % u generalskom koru. Prema službenom popisu stanovništva, Srba je u SFRJ 1981. godine bilo 36,3 %, a Crnogoraca 2,6 %, što je ukupno 38,9 %. Dakle, ni izbliza nije poštivan "nacionalni ključ", jer Srba i Crnogoraca ima za 18,7 % više nego bi ih smjelo biti u generalskom koru. Sličan je odnos (ili još izraženiji u korist ova dva naroda) bio i na nižim razinama u vojnoj hijerarhiji.

 Kad je u pitanju Hrvatska, odstupanja u korist Srba u policiji, državnoj upravi, prosvjeti i drugim sektorima bila su slična kao i u JNA ili još nepovoljnija po pripadnike hrvatskog naroda. Jedno od temeljnih načela ravnopravnosti propisano tzv. nacionalnim ključem (po kojem se moralo poštivati nacionalnu strukturu, pogotovu kad je bila riječ o državnim institucijama i javnim dužnostima), u praksi se nije primjenjivalo, nego je kadrovska politika vođena po modelu "moralno-političke podobnosti", onako kako je to odgovaralo državno-partijskoj vrhuški u kojoj su Srbi i Crnogorci vodili glavnu riječ. Isto tako, činjenica je da su u odnosu na Hrvate, pripadnici ova dva naroda u neusporedivo većoj mjeri bili (formalno) vezani za KPJ/SKJ, pa im je time i put do povlaštenih pozicija u društvu bitno olakšan.

 Zanimljivo je, također, da je na području Jugoslavije u samo 70 godina (1921-1991.), unatoč vrlo skromnoj ili čak negativnoj demografskoj stopi prirasta stanovništva, broj onih koji su se nacionalno izjašnjavali kao Srbi, povećan za 86,17%, usprkos tvrdnjama o "milion i više Srba pobijenih u NDH" i pričama o sustavnom "zatiranju i potiskivanju srpstva", te o tobožnjoj "asimilaciji", pa čak i "genocidu" nad ovim narodom, ne samo u Drugom svjetskom ratu, nego i u cijelom razdoblju postojanja FNRJ/SFRJ (kako se to na više mjesta tvrdilo i u Memorandumu SANU iz 1986. godine). I to je rezultat povlaštenosti Srba u obje Jugoslavije.

 Brojnim suptilnim metodama nametan je srpski jezik pod inačicom "srpsko-hrvatskog" ili "hrvatsko-srpskog", rađeni su jednostrani i pristrani školski programi u kojima je dominirala srpska (mitologizirana) povijest, masovno se tiskala i distribuirala literatura i publicistika istog usmjerenja, uvodili su se obrasci i stereotipi u kojima su srpska kultura i umjetnost  prikazivane kao "starije", "nadmoćnije" i "vrednije" nego one drugih naroda. Uzmemo li uz sve to u obzir, pa i političke manipulacije i pritiske državnog aparata na ne-srpske narode u smislu odnarođivanja i potiskivanja njihova identiteta, tek tada dobivamo približnu sliku "nacionalne ravnopravnosti" i "bratstva-jedinstva" koje je u toj zemlji vladalo.

Velika većina Srba nikad nije prihvatila "jugoslavenstvo" kao značajku identiteta - a tvrdili su kako su oni "stvorili Jugoslaviju"

 U konačnici, dolazilo je do procesa "pretapanja"ali u srpstvo, a ne u jugoslavenstvo (koje nikad u značajnijoj mjeri nisu prihvatili ni sami Srbi). Dok je jugoslavenski prosjek 1981. godine, primjerice, bio 5,4 %, samo se 4,8 % stanovnika u "užoj" Srbiji izjašnjavalo Jugoslavenima, dok je ovaj postotak u Vojvodini bio 8,2 %, kao i u Hrvatskoj. Upravo taj paradoks, da jugoslavenstvo nikad nije bilo prihvaćeno u značajnijoj mjeri prije svega i ponajprije od srpskog naroda ("tvorca", "zaštitnika" i "kičme"Jugoslavije), govori bolje i rječitije o njegovom pravom i stvarnom odnosu prema Jugoslaviji i ideji "ujedinjenja", nego bilo što drugo. Kako u Prvoj, tako i u Drugoj (Titovoj) Jugoslaviji, Srbi su nastojali krijući se iza "jugoslovenstva" i "bratstva-jedinstva" stvoriti "Veliku Srbiju" i bili su na najboljem putu da to uspiju. Iako ih je prema službenom popisu stanovništva 1991. godine bilo tek nešto više od jedne trećine (36,3 %) u odnosu na ukupno stanovništvo, oni su se ponašali kao "vlasnici" države, uz tvrdnje kako upravo njima pripadaju najveće zasluge za njezino stvaranje, jer su "prolili najviše krvi" i "svojom besprimjernom žrtvom oslobodili sve narode fašističkog jarma". Naravno, to nema nikakve veze s istinom, jer pogledamo li što se tijekom Drugoga svjetskog rata događalo u Srbiji, lako dolazimo do zaključka kako tamo nije bilo nikakvog otpora okupatoru pune tri godine (od studenoga 1941. do studenoga 1944. godine), te da je Srbija u potpunosti bila lojalna Hitlerovoj Njemačkoj.  

 Pokušaj"pretapanja" naroda koji su živjeli u granicama tadašnje socijalističke Jugoslavije u "jugoslavenstvo" (u prvoj fazi - od 1945. do sredine 60-ih godina) završio je kao jedan u nizu neuspjelih eksperimenata koji je samo dodatno pokvario i zakomplicirao odnose među narodima. Umjesto slobode i nacionalne ravnopravnosti – što je KPJ obećavala prije i tijekom rata (sve do svibnja 1943. godine), po uzoru na SSSR nametnula je diktaturu i zagovarala stvaranje nove, umjetne "nad-nacije", posve zanemarujući činjenicu da su narodi koji spletom okolnosti žive u Jugoslaviji, formirane i svjesne nacionalne zajednice s dubokim povijesnim korijenima i identitetom kojeg se ne žele odreći – pogotovu ne u ime nekog imaginarnog "jugoslavenstva" i na vlastitu štetu, u uvjetima ne-slobode i negacije svojih temeljnih prava.

 Nakon smrti Josipa Broza Tita,koji je u velikom dijelu građanstva shvaćan kao glavni jamac mira i stabilnosti, Jugoslavijom je zavladala posvemašnja neizvjesnost, budući da se objektivno postavljalo pitanje kako dalje i u kojem smjeru će se država razvijati u novim okolnostima, osobito u svjetlu teške i složene krize u kojoj se nalazila.

 Društvo je bilo u značajnoj mjeri polarizirano (što je svoje korijene vuklo iz proteklih desetljeća), a čemu su u značajnoj mjeri doprinosile tendencije oštrog zaokreta Srbije prema tvrdom nacionalističkom kursu – što je u prvim godinama posttitovskog razdoblja (1981 –  1986.) dolazilo do izražaja uglavnom kroz literaturu, publicistiku, kulturne manifestacije i javne istupe komunističkih disidenata pro-srpskog usmjerenja, ali i ukupno djelovanje Udruženja književnika Srbije, SANU, dužnosnika SPC i brojnih uglednih intelektualaca i akademika koji "na svjetlo dana" iznose "dugo skrivanu istinu o ponižavajućem položaju srpskog naroda" u vrijeme "komunističke diktature", ali i u ranijim povijesnim razdobljima.

Svesrpska "ugroženost" i "vekovni genocid nad Srbima" kao detonator

 Posvemašnja "uskraćenost" Srbije u svemu, njezina "ugroženost" od susjeda i "nepravde" koje "vekovima šibaju srpski narod", ishodište su, temelj i uporište ove novokomponirane nacionalne povijesti. Otklon od komunističkog jednoumlja ne koristi se za otvaranje prostora stvarnoj slobodi, demokraciji i pluralizmu mišljenja, posebice ne objektivnom valoriziranju prošlosti i postavljanju zdravih temelja društva, nego najvećim dijelom za protežiranje velikosrpskih ekstremnih ideja i oživljavanje starih,uvriježenih nacionalnih mitova.

 Do jučer slavljeni i obožavani Tito, odjednom postaje "srbožder" i "najveći krvnik srpskog naroda u istoriji", a Jugoslavija "tamnica" u kojoj su od početka bili potlačeni i obespravljeni jedino Srbi. Takve su teze gorljivo zastupali oni koji su se naglo "nacionalno osvijestili", ali tek nakon što je doživotni predsjednik SFRJ umro. Svi ti novopečeni "ljuti nacionalisti" (bez izuzetka), izašli su ispod njegova šinjela i iz inkubatora KPJ/SKJ (Dobrica Ćosić, Vladimir Dedijer, Vuk Drašković, Vojislav Šešelj, Antonije Isaković, Veselin Đuretić, Milutin Šušović, Velimir Terzić, Antun Miletić i drugi), što ih nije spriječilo da se od partijskih poslušnika i slugana preko noći pretvore u perjanice borbe za "nacionalni interes", a mnogi od njih postanu i predvodnici huškačke, šovinističke kampanje tijekom 80-ih i 90-ih godina.

 Mada komunizam i Jugoslaviju osuđuju kao "najgore i najpogubnije razdoblje u novijoj srpskoj istoriji" u kojem je "carevala laž", srpski nacionalisti iz tog naslijeđa preuzimaju sve prokušane propagandne obrasce Agitpropa i mitove i dogme koje mogu iskoristiti za vođenje velikosrpske kampanje i čak ih dalje nadograđuju i radikaliziraju. Teče proces agresivne i temeljite inverzije prošlosti s naglaskom na rušenju kulta Josipa Broza Tita i generalnoj osudi komunističkog sustava kao antisrpskog, uz negiranje terora u Kraljevini SHS/Jugoslaviji, dok se u isto vrijeme rehabilitiraju nositelji velikosrpskih ideja iz prošlosti i srpski kvislinzi iz razdoblja Drugoga svjetskog rata (nedićevci, ljotićevci i osobito četnici), koji se proglašavaju "antifašistima" i "zaštitnicima Srba", a njihovi se zločini u cijelosti prešućuju i negiraju.

 Ove teme zauzimaju ključno mjesto u javnom prostoru i predmet su detaljnih elaboracija, kako na literarnom i umjetničkom tako i na znanstveno-historijskom, publicističkom i političkom polju, uz vrlo žive javne rasprave u medijima i među nacionalno opredijeljenim piscima, intelektualcima, akademicima, političarima i crkvenim ljudima. I sve je usmjereno ka veličanju srpske nacije i (najblaže rečeno) omalovažavanju drugih. Crkveni tisak oslonac je velikosrpskim propagandnim aktivnostima, osobito u onom prijelaznom razdoblju (od 1981. do 1986/87. godine), nužnom za "prilagođavanje" vodećih medija koji su još uvijek (nominalno) u rukama komunističkih vlasti. Usporedo s generalnom tendencijom brisanja tamnih mrlja iz nacionalne povijesti i stalnim, opsesivnim nastojanjem da se Srbe prikaže trajno i vitalno "ugroženim" i "obespravljenim", otvaraju se i brojna traumatična pitanja međusobnih odnosa između njih i drugih naroda, pogotovu onih iz okruženja– s težištem na "genocidu" što ga nad srpskim narodom"vekovima" provode "tradicionalni neprijatelji" (Hrvati, Albanci, Muslimani, Mađari, Nijemci, Bugari i drugi). Najkraće rečeno, promotori takvog pogleda na svijet, nastoje se grčevito izboriti za što bolju prošlost vlastite nacije (pa usput i svojih očeva i djedova) i prikazati ju isključivo u pozitivnom svjetlu (čak i u onim vremenima koja joj nikako ne mogu služiti na ponos), uz istodobno ocrnjivanje gotovo svih naroda iz okruženja čije je samo postojanje predstavljalo "opasnost za srpske interese".

 "Ugroženost" Srba svih i svugdje i njihova (tobožnja) "trajna izloženost genocidu kroz vekove", postaju oslonac srpskom nacionalnom programu i razlog za vođenje "preventivnih ratova". Opravdanje za ostvarenje projekta "Velike Srbije", odnosno nacionalno homogene srpske države "u čijim će se granicama naći svi Srbi pod kapom nebeskom" upravo jest ta "opasnost od novog genocida" čijim se glavnim inspiratorima smatraju "tradicionalni neprijatelji srpstva" (koje se ne rijetko naziva i "krvnim neprijateljima" - ili čak "prirodnim neprijateljima"), Albanci, Hrvati i Muslimani. Upravo nužnost "zaštite srpstva i pravoslavlja od istrebljenja" uvjetuje borbu za "svesrpsku državu", jer "biološki opstanak Srba" može jamčiti samo jaka, nacionalno homogena i dovoljno velika država. I u Memorandumu SANU (iz 1986. godine), ova je ideja jasno izražena u konstataciji kako (jedino Srbi i samo Srbi!?) "imaju pravo nacionalne integracije na području cijele Jugoslavije, bez obzira koliko ih gdje živi" - naravno, ne u smislu kulturnog, jezičnog ili duhovnog jedinstva i povezivanja, nego na "integraciju" koja podrazumijeva pripajanje svih teritorija koje se po bilo kojem osnovu smatraju "srpskim", budućoj, jedinstvenoj srpskoj državi.

Pobuna Albanaca na Kosovu bila je otpor predstojećoj centralizaciji SFRJ pod srpskom dominacijom

  Posttitovsko razdoblje obilježila je i pobuna Albanaca na Kosovu. Započela je 11. ožujka 1981. godine prosvjedima studenata Univerziteta u Prištini. Cilj bunta bio je sadržan u zahtjevu za priznavanjem konstitutivnosti albanskog naroda u Jugoslaviji, pri čemu bi Kosovo dobilo status republike, što je u najvećoj mjeri potencirano nepovjerenjem ovog naroda prema Srbiji za koju se dobro znalo kako je još za života Josipa Broza Tita težila poništavanju važećeg Ustava SFRJ, ukidanju autonomije pokrajina i novoj centralizaciji države. Tako je ponovno otvorena Pandorina kutija srpsko-albanskih sukoba čija povijest seže desetljećima unatrag.

 Iskoristivši svoj utjecaj u državnom vrhu, Srbija traži uvođenje izvanrednog stanja u južnoj pokrajini. Na ulice Kosova već 2. travnja 1981. godine izlaze tenkovi JNA, što je označilo vrhunac krvavog gušenja masovnih prosvjeda albanskih studenata kojima su se u međuvremenu počeli priključivati i mnogi građani. Predsjedništvo SFRJ i partijsko vodstvo u isto vrijeme donose odluku o uvođenju izvanrednog stanja i vojno-policijska represija iz dana u dan jača.

 Umjesto dogovora s kosovskim Albancima, započinje se s primjenom sile i kampanjom širenja mržnje i netrpeljivost prema ovom narodu. Istina, među Albancima je također bilo onih koji su zagovarali radikalna rješenja – na liniji velikoalbanske ideologije, ali su u ovim prosvjedima bili na margini i to se najbolje vidjelo po tomu što su deseci tisuća njih nosili Titove slike i klicali Jugoslaviji i Ustavu SFRJ, dok se "Velika Albanija" nije ni spominjala.

 Gibanja u Srbiji u cjelini promatrano idu u smjeru antikomunističke histerije i povratka tvrde nacionalne ideologije na javnu scenu. Već sredinom 1985. godine u njoj prevladava uvjerenje kako mora napraviti odmak od Jugoslavije i okrenuti se k sebi. Vrijeme je to kad je (kako slikovito kaže profesorica Filozofskog fakulteta u Beogradu, dr. sc. Dubravka Stojanović) u Srbiji "javno mnijenje potpuno prešlo na četničku stranu".

Antialbansko raspoloženje raste, tvrdnje o "genocidu" nad Srbima i Crnogorcima na Kosovu sve su učestalije, a Srbija od drugih republika, pokrajine Vojvodine pa i kosovskog političkog vodstva, ultimativno traži potporu u rješavanju pitanja Kosova primjenom još radikalnijih mjera. Nakon što ova vrsta solidarnosti izostaje, Beograd Sloveniju, Hrvatsku i Vojvodinu optužuje za "podršku albanskom separatizmu".

Od Memoranduma SANU i "jedinstvene Srbije" do "genocidnosti Hrvata" i rata za "Veliku Srbiju"

  Memorandum SANU (koji je smišljeno i tajno proturen u javnost već u ljeto 1986. godine – a u beogradskim Večernjim novostima objavljen tek 24. i 25. rujna iste godine), jasno je formulirao stajalište utemeljeno na "pravu" Srba na nacionalnu integraciju na cijelom prostoru Jugoslavije (neovisno o tomu gdje koliko pripadnika ovog naroda živi i bez obzira na granice republika i prava drugih naroda). Iz takvog ekskluzivnog "prava" (koje vrijedi isključivo za Srbe, ni za jedan drugi narod), proizlaze i nelogični, protuustavni zahtjevi da se pitanje sudbine SFRJ odluči referendumom na razini Jugoslavije po načelu "jedan čovjek– jedan glas". Koncept bilo kakvog konfederalnog uređenja ili "asimetrične federacije" oštro se odbacuje i o tomu Srbija ne želi niti razgovarati. Čak ni najviđeniji srbijanski opozicionari ("demokrati") nisu uzimali u obzir ništa osim federacije, a maksimum na koji su bili spremni pristati u slučaju Slovenije bila je (navodno) kulturna autonomija.

 Osim spomenute teze, Memorandum SANU sadrži i brojne druge kojima se nastoji dokazati kako je položaj Srba u tadašnjoj Jugoslaviji "neodrživ" i "ponižavajući", dok su u pokrajini Kosovo od albanske "iredente" već desetljećima "izvrgnuti revanšizmu do genocida". Također se skreće pozornost kako "granice Srbije ne odgovaraju etničkom sastavu i da se moraju mijenjati", prije svega zbog postojanja pokrajina (Vojvodina i Kosovo), što posljedično dovodi do "razvodnjavanja federacije". Poseban naglasak stavljen je na "ugroženost" srpskog naroda i njegovu posvemašnju neravnopravnost na razini cijele Jugoslavije (uz tvrdnje kako je "izložen asimilaciji", "ekonomski iskorištavan", "izvrgnut marginalizaciji" - u ekonomskoj, kulturnoj, znanstvenoj i političkoj sferi itd. No, ipak, jedna od središnjih teza ostaje ona po kojoj je "srpski narod po treći put u ovom veku izložen genocidu" - i ta besramna tvrdnja o vječno ugroženom narodu koji je ponovno pred istrebljenjem (iako je u samo 70 godina - od 1921. do 1991. - povećao svoju brojnost na razini Jugoslavije za 86,17 %!), poslužila je za optužbe na račun prije svega Hrvata koji su etiketirani kao "po prirodi genocidni"; naime, posrijedi je jedna zloćudna, rasistička teorija o "urođenoj genocidnosti Hrvata", po kojoj je svaki pripadnik ovog naroda zločinac prije rođenja - jer ide se tako daleko, da se to povezuje s "genetskim naslijeđem" i "genetskom sklonošću činjenju zločina" (dakako, samo prema Srbima!?). Čak i neki od vodećih srpskih intelektualaca demokratskog usmjerenja, smatraju da su upravo te optužbe za "genocidnost" bile jedan od pokretača agresije na Hrvatsku i rata za "Veliku Srbiju".

 Memorandum SANU opominje kako unutar Jugoslavije "jačaju protusrpske snage" predvođene Albancima i Hrvatima, te da je potrebna "hitna i brza akcija kako bi se spriječilo propadanje Srbije i srpskog naroda". Koliko su povlaštenici Srbi bili "ugroženi" od svojih susjeda, govore i sljedeći podaci: od 1878. godine i priznanja Kneževine Srbije, do 1945. (dakle, u razdoblju od samo 67 godina) svoj su državni teritorij povećali za 83 % (sa 48.303 km2 na 88.361 km2). Komunisti koji su ih prije Drugog svjetskog rata na svojim kongresima oštro osuđivali kao "hegemoniste", već 1944. godine radikalno mijenjaju stav, dajući među ostalim u tri navrata oprost četničkim koljačima Draže Mihailovića (u rujnu i studenome 1944. i u siječnju 1945.) i puštajući ih nekažnjene u svoje (partizanske) redove. Uz to, oni 1945. godine pripajaju Vojvodinu Srbiji (iako nikad nije bila srpska - 1918. godine ušla je u sastav Kraljevini SHS) i omogućuju joj da u pokrajini Kosovo uvede teror, odnosno vojnu upravu.

 Zahtjevi za "jedinstvenom Srbijom" i rušenjem važećeg Ustava SFRJ, u Srbiji su u drugoj polovici 80-ih godina postajali sve učestaliji. Nakon što je na čelo CK SKS instaliran Slobodan Milošević, kreće se u konkretno ostvarivanje velikosrpskog nacionalnog programa, čime je sudbina SFRJ zapečaćena. Njegovo koketiranje s nacionalističkom desnicom ubrzo se pretvorilo u jedinstvenu frontu uperenu protiv svih demokratskih snaga u Srbiji i tadašnjoj Jugoslaviji. Već od 24. travnja 1987. godine i velikog srpsko-crnogorskog mitinga u Kosovu Polju, kada Milošević tobože ustaje u "zaštitu" svojih "ugroženih" sunarodnjaka (koji tuku policiju a u isto vrijeme glume žrtve), jasno je kako su najrigidniji nacionalisti dobili potporu s najvišeg mjesta političke moći - vrha tadašnjeg CK SKS. Od tada nadalje, Milošević je njihov idol, "Vožd", "najveći Srbin u istoriji" kojeg mnogi stavljaju čak i ispred mitskog Cara Lazara. Ovjenčan karizmom "spasitelja Srbije", on preuzima ulogu ideološkog vođe i kreće u okupljanje mase (pod krinkom "događanja naroda").

 Najprije se (nasilno, metodama uličnih mitinga) ukida autonomija pokrajinama i ruši političko vodstvo Crne Gore, a potom kreće u "izvoz" tzv. antibirokratske revolucije. Serija mitinga velikosrpskih ekstremista u Hrvatskoj započinje već 28. veljače 1989. godine masovnim okupljanjem u Kninu i potom se širi i na sve druge krajeve u kojima Srbi imaju značajniju zastupljenost u ukupnom stanovništvu. Godinu i pol poslije (od 17. kolovoza 1990.), već je na djelu "balvan revolucija" u vrijeme koje se zakrčuju ceste, pruge, mostovi i nadvožnjaci, uz stalne oružane provokacije "ugroženih" Srba koje već krajem zime 1991. godine prerastaju u otvorene napade na policijske postaje (najprije u Pakracu), uz prešutnu potporu JNA. Usporedo s "balvan revolucijom" teče i plansko naoružavanje ekstremnog dijela Srba i njihova homogenizacija na području Like, sjeverne Dalmacije, Banovine, Korduna, Slavonije, a nešto kasnije i u BiH, što je bilo jasno definirano tajnim planom "RAM" (izrađenim od visokih oficira i KOS-a JNA tijekom 1990./91. godine), koji je u javnost iznio predsjednik SIV-a Ante Marković rujna 1991. godine. Postoje audio-zapisi telefonskih razgovora između Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića (od 08. 07. 1991. godine), u kojima se dogovara raspodjela oružja Srbima i okupacija BiH - uz suradnju s JNA i Srbijom, iza čega staje osobno Milošević; on među ostalim spominje i plan "RAM". (Vidi:
"8/7/1991 Radovan Karadžić i Slobodan Milošević-Radovan i Uzelac-Radovan i Duvnjak audio"; https://youtu.be/hUQSNZDhDLE; stranica posjećena 19. 6. 2026.)

 Nakon što je buknula velikosrpska pobuna i proglašena "SAO Krajina", JNA koja je do tada izvršila tihu okupaciju najvećeg dijela Hrvatske i BiH, otvoreno se uključuje u agresiju na Hrvatsku s područja Srbije 3. srpnja 1991. godine, okupacijom Baranje. potom slijede napadi na istočnu Slavoniju. Za kratko vrijeme cijela Baranja i najveći dio istočne Slavonije etnički su očišćeni, gradovi i sela se okružuju, napadaju i razaraju, civili ubijaju i progone, žene siluju, a kuće pljačkaju i pale. Do kraja 1991. godine srpsko-crnogorski agresor okupirao je gotovo četvrtinu Hrvatske (13.913 četvornih kilometara), uz nastavak udara po Vukovaru, Osijeku, Slavonskom Brodu, Karlovcu, Gospiću, Zadru, Šibeniku, Dubrovniku i drugim gradovima, uz sustavni progon i masovne likvidacije civila po selima. Uz JNA koja je sa svojom ratnom tehnikom i zapovjednim kadrom bila udarna snaga agresije, angažirane su svi raspoloživi resursi i ljudski potencijali Srbije i Crne Gore. Za "Veliku Srbiju", rame uz rame su se borili oficiri s petokrakama, vojni rezervisti, vojvode s kokardama i svojim četnicima, srpska policija, dobrovoljačke skupine, pripadnici tzv. srpske TO, stranački odredi, specijalne jedinice formirane od SDB-a i KOS-a i domaća peta kolona iz redova autohtonih Srba.

Rezime

  Socijalistička Jugoslavija bila je eksperiment koji je pokušao spojiti nespojivo: jednopartijski sustav i decentralizaciju, plansku ekonomiju i elemente tržišta, te duboko podijeljene narode bez istinskog demokratskog konsenzusa "pretopiti" u jednu "novu" naciju. Kroz desetljeća svoga postojanja, ona se sve više pretvarala u državu u kojoj su Srbi (kao i u prethodnoj Kraljevini SHS/Jugoslaviji) bili povlašteni narod u svakom pogledu.

 Ona nije propala zato što su njezini građani odjednom postali zli, već zato što su njezini temelji bili neodrživi. Kada su nestali Tito i Kardelj, potrošili se strani krediti i propao hladnoratovski kontekst, jugoslavenska kula od karata se ekonomski urušila što je u još većoj mjeri na svjetlo dana iznijelo sva druga, pa i neriješena politička pitanja koja su desetljećima gurana pod tepih. Međutim, tragedija Jugoslavije nije u tomu što se raspala – jer s takvom anatomijom i nije mogla opstati – već u činjenici da je njezina elita izabrala da taj svršetak bude obilježen rijekama krvi i patnjama milijuna nedužnih. I da nije bilo teških političkih prijepora, zemlja u kojoj su carevali gospodarski kriminal, mito, korupcija, nepotizam i politička podobnost, dok je povlaštena oligarhija lagodno, parazitski živjela na grbači obespravljenog i osiromašenog radnika i seljaka, nije imala niti je mogla imati budućnosti.

 Srbija je u godinama prije rata i de iure i de facto razbila Jugoslaviju, a to je započela početkom listopada 1988. godine nasilnim rušenjem političkog vodstva AP Vojvodine, nastavila ukidanjem pokrajina i svrgavanjem političkog vrha Crne Gore. Bilo je to flagrantno kršenje postojećeg Ustava. Srbija je potom (ožujka 1989. godine) donijela amandmane na svoj (republički Ustav) kojima preuzima ingerencije savezne države (novi Ustav SR Srbije usvojen je rujna 1990. godine). U međuvremenu Slobodan Milošević i njegova klika ostvaruju protuustavan i nezakonit utjecaj na saveznu vojsku (JNA) koju podređuju svojim ciljevima "odbrane Srba u prekodrinskim krajevima", odnosno stvaranja jedinstvene, svesrpske države (ili "Velike Srbije") sa zapadnim granicama na liniji: Virovitica - Karlovac - Ogulin . Karlobag. Nije to bio nikakav građanski rat, nego klasična agresija s ciljem otimanja teritorija Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

 I još nešto vrlo važno: nikad ne treba zaboraviti kako je socijalistička Jugoslavija bila nespojiva s demokracijom. Uvjet za demokraciju i slobodu naroda koji su živjeli u njezinim granicama bio je njezin raspad. Krvavo finale, u kojem su komunistički dogmati, Titova vojska (JNA) i savezni državni establishment na kraju sklopili prešutni savez s najrigidnijim srpskim nacionalistima (sljedbenicima četnika, ljotićevcima, nedićevcima, ekstremnim klericima Srpske pravoslavne crkve i njihovom subraćom iz Srpske akademije nauka i umetnosti, Udruženja književnika Srbije i disidentskog kruga okupljenog oko Dobrice Ćosića) i ujedinili se s njima na projektu stvaranja "Velike Srbije" strategijom spaljene zemlje, etničkim čišćenjem, genocidom i progonom civila u Hrvatskoj, BiH i u pokrajini Kosovo, bilo je samo logičan slijed svega onoga što se ispod žita događalo kroz više od 40 godina nakon Drugoga svjetskog rata.

 Prva i Druga Jugoslavija nastale su u krvi i u krvi su nestale. Bilo bi vrijeme da narodi na ovim prostorima jugoistočne Europe toj istini pogledaju u oči i poučeni iskustvom iz prošlosti shvate kako su puste tlapnje o "jednokrvnoj južnoslovenskoj braći" ništa drugo do bulažnjenja neodgovornih pojedinaca koji zatvaraju oči pred činjenicom da su narodi s ovih prostora tu zabludu preskupo platili.

Zlatko Pinter/PDN