„Bila je to bitka mog života“: Svjedočanstvo hrvatskog branitelja o Sajmištu 5. rujna 1991.

Napomena uredništva: Tekst koji slijedi osobno je ratno svjedočanstvo hrvatskog branitelja i sudionika događaja na vukovarskom Sajmištu 5. rujna 1991. godine. Objavljujemo ga kao autorski zapis i osobno viđenje događaja iz perspektive čovjeka koji ih je proživio. Navodi, opisi i sjećanja izneseni u tekstu pripadaju autoru i ne predstavljaju uredničku rekonstrukciju događaja.

Približava se 35. obljetnica mog ranjavanja na Sajmištu.

Prije nekoliko dana sasvim slučajno naišao sam na tekst koji je Pero Perić napisao još 2021. godine o događajima od 5. rujna 1991. Pročitao sam ga i prepoznao velik dio onoga što se toga dana događalo, ali sam primijetio i neke detalje koji se ne podudaraju s onim što sam ja osobno vidio, učinio i doživio.

Zato sam odlučio zapisati svoje svjedočanstvo o toj bitci.

Ne želim nakon 35 godina nikome uzimati zasluge, niti sebi pripisivati nešto što nisam napravio. Nemam za tim nikakvu potrebu. Ali jednako tako ne želim da se događaji koji su se stvarno dogodili s vremenom spoje u drugačiji prikaz samo zato što ih je netko kasnije pokušavao rekonstruirati.

Na bojištu nitko ne vidi sve.

Ja mogu govoriti o onome što sam osobno vidio, napravio i preživio.

I još je jedna stvar važna da bi se razumjelo zašto sam toga dana toliko obilazio položaje i zašto se i danas dobro sjećam tog prostora.

Od mjesta na kojem sam ranjen do moje kuće bilo je svega oko 600 metara.

To nije bio nepoznat teren na koji sam došao s kartom u ruci.

To je bio moj teren.

Poznavao sam Petrovačku cestu, Branka Radičevića, Negoslavačku, raskrižja, kuće, dvorišta, prolaze i udoline. Znao sam gdje se nalazim i kamo idem. Nekoliko dana prije borbe obilazio sam i prostorije rezervnog sastava na Sajmištu, u garaži kod Ivice Fabijanića, koji je tamo bio zapovjednik.

Tamo sam svojim očima vidio devet Zolja.

Zato sam znao da protuoklopna sredstva postoje.

Kada su toga 5. rujna tenkovi krenuli prema nama, jedan pripadnik rezervnog sastava dovezao mi je tri Zolje i otišao.

Tko je taj čovjek bio, ni danas ne znam.

Nisam mu tada pitao ime, a poslije ga više nisam uspio povezati s tim događajem.

Ali pamtim da mi je dovezao tri Zolje.

I upravo su te tri Zolje završile na tri tenka.

Od drugog protuoklopa gotovo da nismo imali ništa. Zoran Bajan imao je onu željezariju od RB M57, tri projektila i nešto raketnog punjenja za njih.

Toga dana nismo odmah ni znali koliko je tenkova krenulo prema našim položajima.

Danas znam da su bila tri.

Ja nisam ostao na jednom mjestu. Kretao sam se po cijelom tom prostoru, od Petrovačke ceste prema Negoslavačkoj i ponovno natrag, pokušavajući vidjeti odakle tenkovi dolaze, kamo se kreću i gdje se po njima može djelovati.

Pritom smo bili u vrlo nepovoljnom položaju.

Ja sam bio dolje, u udolini, a oni su bili na uzvišenju.

To je važno kada se danas mirno pokušava analizirati što je tko trebao napraviti.

Tamo nije bilo mira. Bio je strah, panika, adrenalin, buka i eksplozije. I sekunde u kojima moraš odlučiti.

Zoran Bajan

Posebno želim razjasniti dio oko Zorana Bajana jer se iz nekih kasnijih opisa može steći dojam da smo nas dvojica djelovali zajedno ili da sam ja nakon njegova ranjavanja nastavio njegovo djelovanje.

To nije bilo tako.

Zoran je bio na svojoj poziciji i nije je napuštao.

Ja sam se za to vrijeme kretao po cijelom tom području.

On nije znao što ja radim, a ja nisam znao što on u tom trenutku radi.

Naše su se radnje odvijale neovisno jedna o drugoj.

Zorana sam nakon njegova pogotka osobno vidio.

Bio je okrznut po desnoj strani obraza.

Njegov RB M57 nije pogodio geler, kako se poslije negdje navodilo.

Pogodio ga je metak.

Metak je prošao praktički kroz sredinu nišanske sprave RB-a i okrznuo Zorana po obrazu.

Kad sam vidio gdje je metak prošao, bilo je jasno koliko je malo nedostajalo da Zoran tog trenutka pogine.

Ne mogu danas Zoranovo djelovanje kronološki gurati ispred svoga ili svoje iza njegova, jer mi tada jedan za drugoga nismo ni znali što radimo.

Mogu samo reći ono što znam: djelovali smo odvojeno.

Prvi tenk

Na prvi tenk djelovao sam iz rova na raskrižju Petrovačke ceste i Branka Radičevića.

Bio sam dolje, u nepovoljnom položaju, a tenkovi su bili na uzvišenju.

Uzeo sam prvu Zolju i pogodio tenk u gusjenicu.

Nisam imao čepiće za uši niti bilo kakvu zaštitu sluha.

Nakon opaljenja meni je u glavi zvonilo.

A nemaš vremena stati, sjesti i čekati da prestane.

Gledao sam taj pogođeni tenk i meni je u tom trenutku izgledalo kao da čovjek zna voziti tenk i bez jedne gusjenice.

Tek sam kasnije saznao što se zapravo dogodilo.

Drugi tenk ga je odvukao.

To tada iz svog položaja nisam mogao znati.

Vidim pogodak, vidim što se događa ispred mene i pokušavam shvatiti situaciju, ali nemam pregled cijelog bojišta.

Drugi tenk

Nakon toga djelovao sam po drugom tenku.

I njega sam pogodio.

Do tada mi je još uvijek zvonilo u glavi od prvog opaljenja.

A oko mene sve ono što je teško prenijeti riječima nekome tko to nikada nije doživio - buka, strah, panika, adrenalin, eksplozije, tenkovi iznad mene, ja u udolini.

To nije gađanje na strelištu.

Nemaš miran cilj.

Nemaš nekoga iza sebe tko će ti reći da ponoviš.

Imaš ono što imaš i nekoliko sekundi.

Drugom Zoljom pogodio sam drugi tenk.

Nakon ta dva djelovanja ostala mi je još jedna, posljednja Zolja.

Ali tada još nisam znao koliko tenkova ima niti što će još krenuti prema nama.

Zato sam otišao prema položaju Jure Bumbara.

Mislio sam da oni možda imaju još protuoklopnih sredstava.

Nisu imali.

I krenuo sam natrag.

Treći tenk

I upravo se tada dogodilo ono što mi je ostalo duboko urezano u pamćenje.

U povratku mi je, na udaljenosti od otprilike 40 do 50 metara, jednostavno izronio treći tenk.

Nije to bila situacija u kojoj ga promatraš kako ti se približava nekoliko minuta i pripremaš se.

Odjednom je bio ispred mene.

Na toj udaljenosti nisam imao vremena razmišljati.

Imao sam još jednu Zolju.

Tenk je bio toliko blizu da nije imalo nikakvog smisla stavljati Zolju na rame i zauzimati klasičan položaj za gađanje.

Imao sam čist cilj.

Na toj udaljenosti nisam mogao promašiti.

Pucao sam Zoljom s kuka.

I pogodio ga.

To nije nešto što danas zaključujem iz tuđih svjedočenja.

Znam da sam pucao s kuka.

Jure Bumbar poslije je govorio da me vidio kako tako pucam, a osim njega moje djelovanje vidjela su i dvojica pripadnika 4. bojne, braća Lučić, koji su se nalazili negdje iza mojih leđa.

To je bila moja treća i posljednja Zolja.

Dakle, one tri Zolje koje mi je prije dolaska tenkova dovezao meni i danas nepoznati pripadnik rezervnog sastava završile su na tri tenka - po jedna na svaki.

Sva tri sam pogodio.

I sva tri sam oštetio.

Namjerno kažem oštetio, a ne uništio.

Nisam uništio tri tenka.

Nemam nikakvu potrebu nakon 35 godina od oštećenog tenka praviti uništeni samo zato što bolje zvuči. Ali isto tako nemam razloga umanjivati ono što jesam napravio.

Djelovao sam po sva tri, pogodio sva tri i oštetio sva tri.

Treći tenk je, što tada nisam znao, i nakon mog pogotka ostao sposoban djelovati.

Meni je izgledalo kao da je posada nakon toga počela u panici pucati u krug oko sebe.

Ne mogu znati što se događalo unutar tog tenka niti što su oni vidjeli.

Mogu reći samo kako je to meni izvana izgledalo.

U toj pucnjavi je kroz zid teško ranjen moj bratić, pokojni Vlado Jularić, koji je prethodno bacio Molotovljev koktel. Pogođen je u prsa vatrom iz strojnice kalibra 12,7 mm, nakon čega je prevezen u osječku bolnicu.

Ne želim da se ni njegovo djelovanje ni njegovo ranjavanje izgube u ovom zapisu.

Kasnije mi je pokojni Drago Kolak potvrdio još jedan detalj koji u trenutku borbe nisam mogao znati.

Rekao mi je da su iz jednog od pogođenih tenkova izvlačili ranjene članove posade.

To mi je samo potvrdilo da pogodci nisu bili nekakvi tragovi po oklopu.

Ali ponovno kažem: pogoditi i oštetiti tenk nije isto što i uništiti ga.

I zato koristim upravo riječi iza kojih mogu stajati.

Gdje je za to vrijeme bio Pero Perić

Još jedna stvar koju želim jasno zapisati.

Pero Perić cijelo je vrijeme bio u podrumu.

To znam.

Zbog toga nije mogao osobno izvana gledati moje kretanje od Petrovačke prema Negoslavačkoj, moja djelovanja po prva dva tenka niti ono što se dogodilo s trećim.

To ne znači da njegov tekst iz 2021. nema vrijednost.

Ali postoji velika razlika između onoga što je čovjek osobno vidio i onoga što je poslije doznao od drugih sudionika i pokušao spojiti u jednu cjelinu.

U ratu je to normalno.

Jedan čovjek je na jednom položaju, drugi na drugom, treći u podrumu, četvrti se kreće.

Nitko od nas nije imao pogled odozgo na cijelo bojište.

Zato ja ni danas ne govorim da moje svjedočanstvo obuhvaća sve što se 5. rujna događalo.

Ovo je ono što sam ja vidio i napravio.

Moje ranjavanje

Nakon svega toga preko Motorole sam čuo da neprijateljska pješadija ide kroz kukuruze prema našim položajima.

Trebala mi je municija i trebala mi je moja strojnica M53.

Zamolio sam pokojnog Harija Garvanovića da mi pomogne donijeti municiju i moju strojnicu.

Otišli smo po njih.

Očito je da je još jedan od tenkova i dalje bio u funkciji.

Pustio nas je da prođemo.

U povratku smo nosili sanduk municije.

Tada je tenk opalio.

I tu sam imao sreću kakvu čovjek možda dobije jednom u životu.

Između mene i mjesta udara nalazila se hrpa od otprilike pet kubika šljunka.

Ta hrpa šljunka me, uvjeren sam, spasila od sigurne smrti.

Detonacija me podigla u zrak.

Pao sam svom težinom na leđa, a sanduk s municijom pao je preko mene.

Geleri su me pogodili na sve strane.

Tri gelera u lijevu nogu. Jedan u desnu nogu. Dva u prsa. Jedan u rame. Jedan kroz vrat. Jedan u glavu. Krvario sam na sve strane.

Iz usta mi je izlazila krvava pjena.

U ramenu mi je bio ogroman komad gelera, oblikom nalik na svrdlo.

U prsima sam imao rupu iz koje je također izlazila krvava pjena.

Nisam se mogao ustati.

Hari je kroz oblak prašine, dima i svega što je eksplozija podigla dotrčao do mene.

Pridigao me - zapravo me praktički odvukao do podruma.

I tek tada me vidio Pero Perić.

U tom podrumu bila je i neka ekipa iz Starih Jankovaca. U tom trenutku nisam znao tko su. Tek sam kasnije čuo da su ih zvali "Labudovi".

Preko Motorole je tada netko rekao: "Karaula je gotov."

Ne znam ni danas odakle sam u tom stanju izvukao snagu, ali uspio sam im reći: "Ne govorite imena preko veze. Govorite šifre."

Moja šifra do tada bila je: "Ševa 3".

Hitna pomoć stigla je vrlo brzo.

Čovjeka koji je toga dana došao po mene ja mogu nazvati samo jednim imenom: heroj.

Bio je to Zlatko Krajinović, dečko iz Sotina, visok gotovo dva metra.

Zlatko mi je kasnije rekao da je vozilom Hitne išao prema meni dok je tenk imao cijev uperenu u njegovo vozilo.

On je svejedno nastavio voziti prema nama.

Tenk nije opalio.

Zlatko je došao po mene.

Ubacili su me u Hitnu i tek tada je Pero Perić ušao u vozilo i odvezao se sa mnom prema vukovarskoj bolnici.

Zato i danas mogu vrlo precizno reći gdje je Pero bio tijekom prethodnog dijela borbe.

Bio je u podrumu.

Mene je ranjenoga vidio tek kada me Hari dovukao do njega.

Vukovarska bolnica

Ja sam završio u vukovarskoj bolnici, a moj teško ranjeni bratić Vlado Jularić prevezen je u osječku bolnicu.

U Vukovaru sam imao još jednu veliku sreću.

Došao sam u trenutku kada je bolnica još imala dovoljno lijekova i materijala da me mogu zbrinuti. Posebno želim zahvaliti Zoranu Aleksijeviću i Juraju Njavri.

Oni su me tada, najjednostavnije rečeno, ukrpali.

S tolikim brojem gelera, ranama na obje noge, prsima, ramenu, vratu i glavi, s krvavom pjenom iz usta i prsne rane, ja sam toga dana mogao završiti potpuno drukčije.

Nisam.

Preživio sam.

Kasnije je za Vukovar sve postajalo sve gore.

Ranjenika je bilo sve više.

Grad je bio sve više razaran.

Bolnica je radila u uvjetima koje je danas teško objasniti čovjeku koji to nije vidio.

Lijekova, materijala i mogućnosti bilo je sve manje.

A ono što je meni toga 5. rujna 1991. izgledalo kao pakao, pokazalo se samo kao početak.

Pravi pakao za sve nas Vukovarce tek je dolazio.

35 godina poslije

Danas, 35 godina poslije, nemam potrebu od sebe praviti legendu.

Ne želim uzeti ni centimetar tuđe zasluge.

Ali ne želim ni da nestane ono što sam osobno napravio i što znam da se dogodilo.

Znam gdje sam bio.

Znam taj teren jer sam na njemu živio.

Od mjesta mog ranjavanja do moje kuće bilo je svega oko 600 metara.

Znam da sam nekoliko dana prije u garaži kod Ivice Fabijanića vidio devet Zolja.

Znam da mi je toga dana meni nepoznati pripadnik rezervnog sastava dovezao tri Zolje i otišao.

Ni danas ne znam njegovo ime.

Znam da sam prvom Zoljom iz rova na raskrižju Petrovačke i Branka Radičevića pogodio prvi tenk u gusjenicu.

Znam da mi je nakon opaljenja, bez ikakve zaštite za uši, zvonilo u glavi.

Znam da sam u prvi trenutak mislio da taj tenk nekako nastavlja voziti bez jedne gusjenice, a tek kasnije saznao da ga je odvukao drugi tenk.

Znam da sam pogodio i drugi tenk, u situaciji straha, panike, buke i adrenalina, dok sam bio u udolini, a oni na uzvišenju.

Znam da sam nakon toga, s još samo jednom Zoljom, otišao prema Juri Bumbaru jer sam mislio da kod njih postoji još protuoklopnih sredstava.

Nisu ih imali.

Znam da mi je u povratku na samo 40 do 50 metara izronio treći tenk.

Znam da tada nisam imao vremena ni za kakvo razmišljanje.

Znam da je bio toliko blizu da nije imalo smisla stavljati Zolju na rame.

Znam da sam pucao s kuka.

Znam da sam ga pogodio.

I znam da su to, osim mene, vidjeli Jure Bumbar i braća Lučić.

Znam da je taj tenk i nakon pogotka ostao sposoban djelovati.

Znam da je moj bratić Vlado Jularić, nakon što je bacio Molotovljev koktel, kroz zid teško ranjen u prsa vatrom iz strojnice kalibra 12,7 mm.

Znam što mi je kasnije pokojni Drago Kolak rekao o ranjenim članovima posade koje su izvlačili iz jednog od pogođenih tenkova.

Znam da Zoran Bajan i ja nismo djelovali zajedno, nego svatko sa svog mjesta i bez znanja što onaj drugi u tom trenutku radi.

Znam kako je izgledao njegov RB M57 nakon što je metak prošao kroz sredinu nišanske sprave.

Znam da je Zoran bio okrznut po desnoj strani obraza.

Znam da je Pero Perić cijelo vrijeme bio u podrumu i da me je ranjenoga vidio tek kada me Hari odvukao unutra.

Znam da je Hari Garvanović prošao kroz oblak nakon eksplozije i došao po mene kada se sam nisam mogao pomaknuti.

Znam da je preko Motorole netko rekao "Karaula je gotov", a da sam ja još imao dovoljno snage upozoriti ih da ne koriste imena nego šifre.

Ševa 3.

Znam da je Zlatko Krajinović svojim vozilom Hitne krenuo po mene iako je, prema onome što mi je kasnije rekao, prema njemu bila uperena tenkovska cijev.

Znam da su me Zoran Aleksijević i Juraj Njavro u Vukovarskoj bolnici sastavili i dali mi priliku da danas, 35 godina poslije, ovo mogu napisati.

I znam još nešto.

Na sva tri tenka sam djelovao. Sva tri sam pogodio. Sva tri sam oštetio. Nijedan neću nazvati uništenim ako nije bio uništen.

Ne treba mi legenda.

Dovoljno mi je ono što sam vidio, učinio i preživio.

Ovo nije cjelovita slika svega što se 5. rujna 1991. događalo na Sajmištu. Nitko od nas pojedinačno nije mogao vidjeti cijelu bitku.

Ovo je moje svjedočanstvo o danu koji je za mene bio bitka mog života.

5. rujna 1991. - Sajmište

Bila je to bitka mog života.

Vukovarski branitelj Marko Karaula