Čemu pridavati toliko važnosti izjavama 87-godišnje pjevačice lakih nota?

Pjevačica lakih nota iz Konavla, dama u ozbiljnim godinama u kojima ljudi obično "podvlače crtu" i pokušavaju napraviti neku vrstu rezimea vlastitog životnog puta, nedavno je uzburkala političku i društvenu scenu svojim izjavama u emisiji "Ace nacionale" ("Nedjeljom u 2"). Naime, njezine neumjerene pohvale na račun zločinca i diktatora Josip Broz Tito i opijenost njegovim likom (pri čemu je prema svemu što je izjavila njihov odnos bio na korak do ljubavi, one iskrene, strasne i romantične - barem s njezine strane) izazvali su ovacije "antifašista" (tj. tzv. ljevičara i liberala) i ogorčenje onih koji se smatraju konzervativcima ili "desničarima".

Oni koji ne podliježu ovoj vrsti emocija vjerojatno se pitaju: Čemu tolika ujdurma? Odgovor na to pitanje vjerojatno ne znaju ni oni koji dižu graju.

Spomenuta bakica zašla duboko u deveto desetljeće života koja se očito ne može tek tako pomiriti s dubokom starošću, bolestima koje su ju stigle i vlastitom tjelesnom nemoći, izlaz pronalazi u maštanju o prošlosti, uz izraženu sklonost dramatiziranju i idealiziranju onih trenutaka za koje smatra da su joj bili važni. Vrijeme kad je bila "netko i nešto" tako joj se duboko urezalo u sjećanje, da onako emotivna i impulzivna (kakva je oduvijek bila) i danas u trećoj dobi s posebnim senzibilitetom reagira na svaki spomen likova i događaja koji je vezuju za dane mladosti.

I nije to ništa novo niti neobično. Posesivni žal za mladošću ili "sindrom Petra Pana" - što je pojam poznat u popularnoj psihologiji a označava osobe koje emocionalno i socijalno ne žele i ne mogu odrasti niti prihvatiti odgovornosti što ih donosi zreli život (odnosno nisu se u stanju suočiti sa starenjem) - u pravilu je praćen snažnom nostalgijom i tugom, pa je (podsvjesni) bijeg u prošlost i dane mladosti ("kad je sve bilo bolje i ljepše") u pravilu jedini izlaz.

Kako stare, kod većine osoba s tim sindromom (bili muškarci ili žene), "simptomi" su obično sve izraženiji, pa se oni koji su svjesni svoga problema podvrgavaju kognitivno-bihevioralnoj terapiji pod nadzorom stručnjaka (psihologa, psihoterapeuta i psihijatara), dok oni drugi ostaju izvan medicinskih tretmana i nose se s time sami, kako znaju.

Naravno, svi starimo i trebali bi biti svjesni toga kako ćemo se prije ili kasnije (preživimo li krizu srednjih godina) naći u trećoj životnoj dobi u kojoj nas uglavnom čekaju nemoć, bolesti, demencija, pa vjerojatno i "sindrom Petra Pana" i tko zna što sve još. Zato o ovoj temi ni u kojem slučaju ne treba govoriti zlurado i s predrasudama, ali ju je nužno uzeti u obzir pri tumačenju nekih oblika ponašanja ljudi koji su zašli u duboku starost, naročito ako su nekad u mladosti bili "netko i nešto".

Fenomen glorifikacije zločinaca

Ostavimo li po strani ovu psihološku dimenziju i poslužimo li se racionalnim argumentima, dolazimo do zaključka da među nama (neovisno o tomu koje smo nacionalnosti, boje kože, vjere, stupnja obrazovanja ili kakav svjetonazor zastupamo), postoji jedan broj individua koje su u stanju (iz razno-raznih razloga) amnestirati svaki zločin i glorificirati svakog zločinca.

Fenomen je to koji zaslužuje pomnije istraživanje, budući da je riječ o posebnom obliku socijalne patologije čiji su učinci na društvenu stvarnost (iako je još uvijek riječ o marginalnim pojavama) sasvim evidentni. Svjedočimo tomu na dnevnoj razini, jer internet stranice su prepune takvih primjera - i nažalost, ova destrukcija ne ostaje bez odjeka i doprinosi daljnjoj polarizaciji koja je kod nas ionako uzela maha.

U demokratskim društvima sloboda izražavanja morala bi biti neupitna - i ograničena jedino istupima koji pozivaju na nasilje, rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju. S te točke gledišta svaki pojedinac koji se svjesno ogriješi o ta načela morao bi snositi posljedice. I ti bi principi morali vrijediti jednako za sve članove društva, neovisno kojoj ideologiji ili svjetonazoru pripadali.

Dvostruka mjerila u Hrvatskoj

I sad tu dolazimo do jednog od ključnih pitanja, a tiče se dvostrukih mjerila koja su u Hrvatskoj toliko izražena da su već postala dijelom ustaljene prakse. Naime, kod nas je već sasvim uobičajeno i društveno posve prihvatljivo veličati komunističke, odnosno partizanske zločine i zločince i to pokrivati "antifašizmom", dok je svaki drugi pogled na svijet ili povijesnu istinu (izvan tog "antifašističkog" konteksta), pa čak i spomen bilo kakve potrebe utvrđivanja stvarnih činjenica o prošlosti ravan crimenu najgore vrste.

Spomenimo samo slučaj Nenad Stazić, koji je svojedobno kao potpredsjednik Hrvatskog Sabora, na svome FB profilu objavio komentar u kojem kaže: "Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika!"

Dakako, nikakvih reakcija, kako iz redova njegovog SDP-a, tako i iz vodećih medija i relevantnih intelektualnih krugova nije bilo.

Monstruoznost ove i sličnih izjava, može se sagledati samo u kontekstu krvavih događaja na području tadašnje Jugoslavije, kad su počevši od 9. svibnja 1945. godine nadalje (u roku od nekoliko tjedana) partizanski krvnici pod zapovjedništvom Josip Broz Tito i njegovih najbližih suradnika od Bleiburga do granice s Albanijom pobili gotovo pola milijuna ljudi - ne samo zarobljenih pripadnika poraženih vojski (ustaša, četnika, domobrana, slovenskih bjelogardejaca, nedićevaca, ljotićevaca i drugih), nego i civila (od žena, do staraca i djece).

Bili su to masovni, okrutni zločini bez suda. Žrtve su klane, strijeljane i bacane u zajedničke grobnice, krške jame i vrtače ili žive zazidane u rudarska okna i tako prepuštane višednevnoj agoniji polaganog i bolnog umiranja.

Potpredsjednik Hrvatskog Sabora, dakle, javno žali što ubijanja nisu bila "temeljitija" i što "posao" nije obavljen do kraja (jer za takve kao on, masovne egzekucije bez suda su "posao"!?) i proglašava to "šlampavošću pobjednika"!

Sramotna objava koja je prošla bez osude

Sramotna FB objava potpredsjednika Hrvatskog Sabora iz svibnja 2018., kojom izražava javno žaljenje što partizani nakon rata 1945. godine nisu pobili još više Hrvata.

(Adresa slike: https://www.tportal.hr/media/thumbnail/w600/776559.jpeg)

Ili jedan drugi slučaj - kad je aktivist SDP-a iz Zagreba poručio onima koji su zahtijevali uklanjanje ploče s nazivom "Trg Maršala Tita" da će "biti krvi do koljena…". I opet nije bilo reakcije, osim iz "desničarskih", tj. konzervativnih krugova koji su ovaj poziv na nasilje osudili.

Mediji, politika i ideološki sukobi

Mogli bismo nabrajati gotovo u nedogled slučajeve u kojima su "zaštitnici naših sloboda i demokracije" (iz lijevo-liberalnog političkog miljea i njihovi simpatizeri) neometani od bilo koga, primjerice, fizički napadali volontere Inicijative "U ime obitelji" u vrijeme prikupljanja potpisa za referendum o braku kao zajednici muškarca i žene (2013. godine), palili im štandove i cijepali popisne liste.

Tu su i primjeri u kojima su ministri iz SDP-ove Vlade - poput Milanka Opačić, Vesna Pusić i Željka Antunović - vodili huškačku medijsku kampanju (dakle, s pozicija vlasti!) uz potporu premijera Zoran Milanović i predsjednika države Ivo Josipović protiv Prvog općenarodnog referenduma o braku i svih koji su se zalagali za ovaj demokratski oblik izražavanja volje građana.

Ali malo je koristi od toga. Mi još uvijek živimo u crno-bijelom svijetu koji su nam po svojoj volji skrojili očevi današnje djece komunizma koja pod krinkom "antifašizma" održavaju i čuvaju to naslijeđe isključivo radi vlastitih probitaka i privilegija koje još uvijek uživaju u ovom društvu.

Komunistički mitovi i pitanje povijesne istine

Ne svjedočimo li svake godine manje ili više masovnim okupljanjima onih koji bez srama slave partizanski zločin i ističu zločinačku petokraku - od Kumrovec, preko Petrova gora do Brezovica i drugih mjesta?

Napamet im ne pada priznati povijesne činjenice i uporno vrijeđaju žrtve i njihove potomke glorificiranjem genocida što su ga nakon službenog okončanja Drugoga svjetskog rata nad hrvatskim i drugim narodima provodili partizani uz pomoć aboliranih četnika (koji su im se zahvaljujući odlukama AVNOJ-a priključili u razdoblju od studenoga 1944. do proljeća 1945. godine uz oprost svih dotadašnjih zločina).

Hrvatska je i danas, 36 godina poslije uspostave državne samostalnosti jednako okovana komunističkim i velikosrpskim ideološkim matricama i mitovima.

Naša djeca u školama uče lažnu povijest, povijest koja je već u vrijeme Drugog svjetskog rata, a naročito nakon njega sustavno revidirana i usklađena s tadašnjom vladajućom ideologijom. I to nikomu među našim najistaknutijim intelektualcima, političarima i u vodećim znanstvenim institucijama čini se, ne smeta!?

Nitko od njih nema petlje javno zatražiti utvrđivanje konačne istine o broju žrtava u Jasenovac, tom zaglavnom kamenu srpsko-komunističke mitomanije iz koje se iznjedrila bolesna, rasistička teza o Hrvatima kao "genocidnom narodu" - što je i pokrenulo rat za "Veliku Srbiju" 1991. godine.

Treba li komu dokazivati tko su kreatori te blasfemične, zloćudne teorije po kojoj je svaki pripadnik hrvatskog naroda zločinac već prije rođenja (jer riječ je o "genetski urođenoj genocidnosti") i čemu ona služi!?

Kakav smo mi to narod ako sve to benevolentno i ravnodušno promatramo, kao da se ne radi o nama!?

Imajući sve to u vidu, smiješno je uzimati za ozbiljno trabunjanje jedne 87-godišnje pjevačice lakih nota, koja se nikad nije uspjela odmaknuti od scene, svijetla reflektora i "veličina" koje su joj imponirale - jer krećući se u društvu takvih likova i sama se osjećala "većom" i "važnijom".

Od takvih ne treba očekivati nikakav pijetet niti obzir prema bilo komu, pa i žrtvama Josip Broz Tito koji se nalazi među prvih 10 krvnika na svakoj listi koja rangira najveće svjetske zločince XX. stoljeća.

I na kraju, po čemu je ona relevantan sugovornik kad se govori o bilo kojem društvenom pitanju (osim možda o estradi - i to onoj od prije 40 ili 50 godina)?

Imamo li mi važnija posla od bavljenja tako trivijalnim temama?

U spomen na sve nevine žrtve zločinačkog partizanskog pokreta i Josip Broz Tito:

(Video): HUDA JAMA - STROGO ČUVANA TAJNA