"…i dok još Hrvati nisu imali niti jedne puške u svojim rukama, već su neodgovorni neprijatelji izvršili pokolje nad hrvatskim pučanstvom…"

Hrvatska nije slobodna zemlja. Ona je talac samozvanih "antifašista" - djece komunizma, lažnih "progresivista", "zaštitnika" demokracije, ljudskih prava i sloboda i "boraca" za socijalnu pravdu koji nam poput tutora određuju što je ispravno i istinito a što ne i gdje su granice slobode mišljenja i izražavanja. Skrojili su nam lažnu povijest uz pomoć koje truju mlade naraštaje komunističkim i velikosrpskim dogmama i mitovima, jednako kao što je to bio slučaj od 1945. do 1990. godine. Ta opskurna klika auto-šovinista, apatrida i beskrupuloznih likova bez savjesti i morala, ovladala je dobrim dijelom medija i javnim prostorom i nametnula svoje ideološke norme kao jedino prihvatljive i jedino moguća - ona siše krv ovom narodu i hrvatskom društvu poput nametnika i parazita, zahvaljujući povlaštenom položaju što ga desetljećima unatrag baštini od svojih ideoloških otaca. Jedino oruđe kojim raspolažu jest LAŽ. Onog trenutka kad se potpuno otvore svi arhivi i ne bude više zabranjenih tema, kad se kao jedino mjerilo za utvrđivanje istine o prošlosti (napose i razdoblja Drugoga svjetskog rata i poraća) uvaže dokazi i autentični dokumenti a ideologija makne svoje šape s povijesne znanosti, moći ćemo reći kako činimo prvi korak ka slobodi. Danas, na sramotu svih nas, intelektualci u Hrvatskoj još uvijek pišu peticije institucijama države i traže ono što se ni u jednoj normalnoj i demokratskoj zemlji ne mora tražiti: SLOBODU ISTRAŽIVANJA. Upitajmo se: Koliko se naših povjesničara danas, 36 godina nakon obnove državnosti i samostalnosti Republike Hrvatske, usuđuje javno izreći istinu o tomu tko i kako je započeo krvave sukobe na području NDH - i to prije nego je ona faktički uspostavljena (Pavelić dolazi u Zagreb u noći 14./15. travnja 1941.)? Zar i to ne svjedoči u kakvoj ne-slobodi živimo!? Postoje brojni vjerodostojni izvori (s detaljnom kronologijom, poimeničnim popisima žrtava s mjestima i opisima stradanja), koji govore kako su srpske snage (ostaci jugoslavenske vojske, žandari i četnici) ničim izazvane počele s krvavim zločinima nad nedužnim civilima (na području Bjelovara, Koprivnice, Virovitice, Požege, Đakova, Vinkovaca, Crikvenice, Donjih Vinjana, Čapljine, Ljubuškog, Dervente,  oko Mostara (sela Cim i Ilići), u Srijemu - Irig, Ruma, Stara Pazova, Srijemska Mitrovica itd., itd.). Do sredine travnja 1941., ubijeno je oko 300 Hrvata i spaljeno stotinjak hrvatskih kuća prije nego je pala ijedna srpska glava (prva ustaška odmazda uslijedila je 27. travnja u Gudovcu kod Bjelovara). Nakon više od 20 godina krvavog velikosrpskog terora u Kraljevini SHS/Jugoslavije, ovi su zločini bili su iskra koja je zapalila sukob između Hrvata i Srba. Dio Hrvata uključenih u Ustaški pokret prihvatio je iste metode obračuna i poslužio se odmazdom, uzvraćajući na nasilje istom mjerom, a ponekad i prelazeći nužnu obranu. I to je jedina prava istina. O njoj progovara i dokument o kojem je riječ u nastavku ovog teksta -

 Hrvatski katolički episkopat pod predsjedanjem zagrebačkoga nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca, 20. rujna 1945. godine, sastavio je Poslanicu o aktualnom položaju Crkve u ratnim okolnostima i uputio je svojim vjernicima, svećenstvu i cijelom hrvatskom narodu. Ona se trebala pročitati u svim katoličkim crkvama 30. rujna. Vlasti su za to doznale, ali u posljednji čas, tako da nije bilo moguće ugušiti ovaj glas istine. U prepunoj Prvostolnici, zagrebački nadbiskup je uzbuđenom i oduševljenom mnoštvu okupljenih vjernika pročitao riječi koje su mnogi dočekali sa suzama u očima. Ovaj dokument bio je iznuđena reakcija Crkve na krvavi teror i divljačku represiju što su je izazivali partizani i komunisti masovno kršeći temeljna ljudska prava i slobode ljudi, poglavito civila i katoličkog svećenstva - ubijanjem, mučenjem, progonom, zatvaranjem u logore i na druge načine, ali i odgovor na lažne i neutemeljene optužbe na račun čitavoga hrvatskog naroda kojeg se nakon krvavoga terora što ga je proživljavao u Prvoj Jugoslaviji, ponovno nastojalo dovesti u ropski položaj i proglasiti glavnim krivcem za sva zla počinjena u Drugom svjetskom ratu. U Poslanici (koja je u to vrijeme bila glas istine u moru laži i objeda), među ostalim, kaže se:

"U ovim teškim ratnim prilikama nije nam bilo moguće dolaziti u dodir sa svojim vjernicima, da svagdje, u svakoj župi, na licu mjesta vidamo teške rane, od kojih krvare naši vjernici širom hrvatskih biskupija.

 Budući da se boli naših vjernika, ili bolje čitavoga hrvatskog naroda, povećavaju iz dana u dan, i njihove brige za budućnost bivaju sve veće u moru neistina, laži i kleveta, što se sa svih strana smišljeno i proračunato siplju protiv našeg naroda, Poslovni odbor Biskupskih konferencija kao zastupnik čitavog Hrvatskog katoličkog episkopata smatrao je za svoju dužnost, da vama, svojim dragim vjernicima, upravi nekoliko riječi i da već sada raskrinka neke smišljene klevete i podvale, uperene protiv najsvetijih interesa Katoličke Crkve i Hrvatskoga naroda, u kojemu ona djeluje.

 Duboko osjećajući važnost vremena, u kojemu živimo, i svjesni teške odgovornosti, koju nosimo pred sadašnjošću i budućnošću, pozivamo prije svega svoje vjernike, da se još više ujedine s nama u ispovijedanju prave vjere u Boga, kao začetnika, zakonodavca i svrhodavca života, misleći u svim svojim djelima na besmrtnost i neprocjenjivo dostojanstvo svakoga čovjeka, koje je danas gotovo potpuno prezreno…

 Pojavili su se lažni svjedoci, koji nas optužuju, da su hrvatski katolički poglavari zajedno sa svojim svećenstvom i najboljim svojim vjernicima krivi sadašnjem krvavom obračunavanju u Hrvatskoj Domovini. Ali ima svjedok, koji bolje vidi, a to je Bog, koji znade, što smo mi hrvatski katolički biskupi sa svojim svećenstvom i sa svojim vjernicima učinili i kakve smo žrtve samo posljednjih dvadesetak godina doprinosili, da u Hrvatskom narodu sačuvamo mir i djelotvornu kršćansku ljubav.

A to znade i cijela svjetska javnost. Miroljubivost je bila osnovna crta hrvatske duše, koju su osobito od godine 1918. uz najveće poteškoće i s najvećom pomnjom uzgajali i naglašavali svjetovni vođe kao i hrvatski duhovni poglavari.

 Ali naše su nastojanje lišavali potpunih plodova oni, koji su političkim umorstvima hrvatskih narodnih prvaka i oduzimanjem hrvatske rođene grude onemogućivali hrvatski pacifizam i tjerali Hrvatski narod u sve veći nemir i nezadovoljstvo. Hrvatska nedužna krv prolijevala se u mnogim hrvatskim gradovima i selima, dapače i u samoj beogradskoj skupštini u vrijeme između dva rata.

 Tamo je na sramotan način pogažen najsvečaniji međunarodni ugovor, Konkordat, sklopljen između Svete Apostolske Stolice i bivše Jugoslavije, pa su tako hrvatski katolici u svojim pravima ostavljeni na milost i nemilost vlastodržaca, a da ne govorimo o svim isto tako sramotno pogaženim nagodbama, koje su bile sklopljene s predstavnicima Hrvatskoga naroda…

 Kada je pak i drugi svjetski rat pohodio naše krajeve, a koji rat na ovom području nije izazvao Hrvatski narod, jer nije imao nikakve političke vlasti, nego netko drugi, i dok još Hrvati nisu imali niti jedne puške u svojim rukama, već su neodgovorni neprijatelji izvršili pokolje nad hrvatskim pučanstvom u nekim mjestima naviještajući zator i istrebljenje našemu narodu. Poslije toga našli su se nažalost i među Hrvatima ljudi, koji su prihvatili borbu istim načinom. Hrvatski su biskupi uvijek to odlučno pobijali i osuđivali, ne pazeći na zamjere i pogrde bilo s koje strane.

 Oni su pojedinačno i skupno, na primjer na biskupskim konferencijama god. 1941. digli svoj glas protiv prekoračivanja nužne samoobrane i protiv nasilnika, nalazili se oni gdje mu drago, zauzimajući se za nedužne žrtve bez razlike narodnosti i vjeroispovijesti. Osuđivali smo sve struje, doktrine, bilo sa krajnje ljevice ili desnice, sugestije, kao i pojedince, koji su polazili sa stajališta, da smiju kršiti Božje zapovijedi i lišavati bližnjega njegovih ljudskih prava, jer je možda druge narodnosti, rase ili staleža. I danas tražimo jednaku zakonitost za sve…

 Svoj poziv šaljemo i onima, koji su u posljednje vrijeme počeli sustavnom promidžbom razdraživati neodgovorne i zlu sklone pojedince i skupine, da pod izlikom suđenja 'ratnim zločincima' smaknu što veći broj Hrvata, osobito svećenika i intelektualaca dobrih katolika, lišavajući ih ne samo života nego i njihova dobra glasa.

Svi zločinci s bilo koje strane neka budu potegnuti na odgovornost i kažnjeni prema njihovoj krivnji. Ali jasno je već unaprijed svim istinoljubivim i pravdoljubivim ljudima, da mržnja ne može tu krivnju prosuđivati ni svestrano ni pravedno."

("Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi", knjiga 3., priredio dr. Juraj Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 109.-111.; preuzeto iz: https://www.glas-koncila.hr/poslanica-hrvatskoga-katolickoga-episkopata-od-24-ozujka-1945/; dijelove teksta istaknuo: Z. P.).

 Crkva u Hrvata, dosljedna svojoj misiji i Evanđelju i ovoga je puta osudila svako zlo i svaki zločin, neovisno o tomu tko je počinitelj a tko žrtva. Istina, ljubav prema bližnjem i zaštita dostojanstva svake osobe bili su i ostali njezino trajno opredjeljenje. Nije li to bezbroj puta svojim djelovanjem, postupcima pa i propovijedima kroz cijelo ratno razdoblje potvrdio i nadbiskup Stepinac sa svojim biskupima i svećenicima, zalažući se za slobodu i dostojanstvo svakog ljudskog bića i nastojeći umanjiti ljudsku patnju, posebice onih najranjivijih - žena, djece i staraca, koje god vjere i nacije bili? Jednako tako, u vrijeme kad to nijedna druga vjerska konfesija u Europi nije učinila, Katolička Crkva je u svojim enciklikama izrekla jasnu i oštru osudu nacizma i fašizma i odbacila ih kao ideologije zla usmjerene i protiv Boga i protiv čovjeka, kao što je osudila i komunizam koji se suštinski ni u čemu nije razlikovao od njih.

 Poslanica Hrvatskog katoličkog episkopata iz rujna 1945. godine upravo je zbog istine što ju je iznijela na svjetlo dana, od komunističke vrhuške dočekana kao "neprijateljski čin" i protiv Katoličke Crkve je pokrenuta još žešća haranga čija su glavna meta bili nadbiskup Stepinac i njegovi najbliži suradnici. Biskupi su od režima i njegovih slugu optuženi da su se "stavili u službu fašizma", a dnevni tisak je tvrdio kako "u zemlji vlada apsolutna sloboda", te da crkveni prvaci nemaju nikakvoga razloga prozivati "narodnu vlast". Sveta Stolica je Titovu represiju osudila riječima: "Nikada u povijesti Balkana nije bilo takve mržnje protiv Katoličke Crkve". I doista, Staljinovi sljedbenici bili su nemilosrdni prema onima koji nisu pripadali njihovom taboru. Na vrhu komunističke piramide zla bio je "Hrvat", J. B. Tito koji se trudio ne zaostajati za svojim gospodarom i uzorom, liderom "velikog i bratskog SSSR-a".

Partizanski stroj smrti nije se zaustavljao ni nakon rata - dapače, u prvim mjesecima mira, okrutno je pobijeno, pobacano u masovne grobnice, kraške jame ili zazidano u rudarska okna stotine tisuća civila i zarobljenika poraženih vojski diljem Jugoslavije, a naročito su na udaru bili Hrvati-katolici i njihovo svećenstvo. Kako bi sakrili krvave tragove vlastitih masovnih zločina, krivnju za sve prebacili su na ustaše, pripisujući im ubojstva stotina tisuća, pa čak i nekoliko milijuna Srba, tako da su ne rijetko te "srpske žrtve" bile veće i od ukupnih ratnih gubitaka na području cijele okupirane Jugoslavije! Činilo se to s nakanom kolektivne optužbe na račun hrvatskoga naroda kojeg se proglašavalo "genetski predodređenim za zločin!?" Ta sotonska, zloćudna, rasistička optužba koju su mogli smisliti samo bolesni mozgovi otrovani razarajućom mržnjom, trebala je opravdati sve egzekucije i rijeke prolivene krvi. Pita li se tko, zašto ni u jednom jedinom slučaju, na mitskim mjestima "masovnih srpskih stradanja" (od Jasenovca, Jadovna, Paga i glinske crkve nadalje), niti danas, poslije više od 80 godina od svršetka Drugoga svjetskog rata, nije čak ni okvirno utvrđen broj žrtava, a otkrivanju stvarne istine i ekshumacijama se opiru upravo čuvari tih crnih legendi. Zamutili su vodu kako bi sakrili istinu i kriju je još uvijek kao zmija noge.

 Na kraju, pošto je odbio zahtjev J. B. Tita da odvoji Katoličku crkvu u Hrvata od Svete Stolice, upriličeno i sramotno montirano suđenje zagrebačkom nadbiskupu i još trinaestorici suoptuženika (1946. godine), u ozračju mržnje i histerije, pri čemu su presude donesene i prije nego su pročitane optužnice. Nepravedna presuda žrtvi komunističkog režima, kardinalu i blaženiku Alojziju Stepincu, u cijelosti je poništena od Zagrebačkog županijskog suda 2016. godine, gotovo 70 godina nakon što ju je izrekao Titov partijski sud.

 Što se početka samoga hrvatsko-srpskog oružanog sukoba u Drugom svjetskom ratu tiče, za razliku od Srba koji su bili do zuba naoružani (jer imali su svoju državu, žandarmeriju i vojsku od 1918. do 1941. godine), goloruki Hrvati nisu mogli bilo koga napasti i da su htjeli. Onih 250-300 ustaša (koliko ih je početkom travnja 1941. došlo iz Italije) uz nešto dragovoljaca koji su im se priključili, nije predstavljalo nikakvu ozbiljnu snagu i oni mjesecima nisu mogli ništa drugo nego upadati u pojedina četnička uporišta (uglavnom tamo gdje su bila sjedišta predratnih četničkih odbora ili pododbora) ili žarišta u kojima su četnici i komunisti skupa činili zločine nad hrvatskim civilima i palili sela. To su, nažalost, bile operacije koje su ponekad prelazile granice nužne obrane, što je za svaku osudu, ali laž je kako su Hrvati započeli s klanjima Srba i da je to uzrokovalo nastavak daljnjih sukoba i krvoprolića. Postoje vjerodostojni dokumenti i zapisi koji potvrđuju kako su protiv pojedinih ustaša vođeni i vojno-stegovni postupci uz drastične kazne, upravo zbog prekoračenja ovlasti i nužne obrane - što se kod partizana i njihovih saveznika četnika nije moglo dogoditi. Naravno, to ne može i ne smije biti razlogom  relativizacije zločina amnestiranja zločinaca na bilo kojoj strani - pa ni ustaškoj - ali se o svakom pojedinom slučaju može govoriti samo na temelju činjenica i dokaza, a ne paušalno i s ideoloških polazišta. U Drugom svjetskom ratu nije bilo nevinih ni na jednoj strani; ubijali su svi: nacisti, fašisti, ustaše, četnici, partizani, domobrani, nedićevci, ljotićevci, bjelogardejci, pripadnici Ruskog korpusa itd., itd., ali bez ikakvih činjenica i stvarnih argumenata okrivljavati samo ustaše i potom to prenositi na cijeli hrvatski narod s nakanom nametanja kolektivne stigme "zločinačke nacije", ne samo da je netočno i povijesno neutemeljeno, nego je u potpunom neskladu s istinom i odraz jedne zloćudne, beskrupulozne propagande čiji je krajnji cilj te lažne objede koristiti kao ideološki malj i natjerati hrvatski narod na trajno stanje pokornosti. Hrvati su od postojanja Prve Jugoslavije (1918. godine) bili i ostali najveća smetnja velikosrpskoj teritorijalnoj ekspanziji na prostorima zapadno od rijeke Drine i nikad nisu pristali biti robljem - i to je jedina njihova "krivnja".

 Uostalom, četnici, žandari i vojska, ubijali su i okrutno tlačili hrvatsko seljaštvo, mladež, građanstvo i političare godinama prije uspostave Banovine Hrvatske, o čemu svjedoči i "Memorandum" što ga je nadbiskup zagrebački Antun Bauer pročitao i kao pisani dokument predao knezu Pavlu Karađorđeviću u Beogradu 25. svibnja 1935. godine. Bio je to kronološki popis koji je sadržavao oko 200 najnovijih i najtežih zločina, što su ih nad Hrvatima počinili pripadnici vojske, žandarmerije i četničke skupine diljem Kraljevine Jugoslavije. Veliki broj tih slučajeva vezan je za izbore koji su se održali početkom svibnja iste (1935. godine) i bili su praćeni nesmiljenim terorom i progonom hrvatskih seljaka i radništva, kako bi ih se spriječilo u izražavanju slobodne biračke volje. Ničim izazvana, bezrazložna ubojstva, a svaki od tih događaja posebno je obrađen, s navedenim vremenom i mjestom događaja, te imenima žrtava i počinitelja. U tekstu "Memoranduma" dr. Bauer piše kako izvješćuje predstavnike državne vlasti o strahovitim patnjama kojima su izloženi njegovi vjernici, te da u ime čovječnosti mora podići glas protiv surovih mučenja i ubijanja nevinih ljudi, što je nazvao "zvjerstvima" i "divljaštvom". U tekstu dokumenta, zapisao je i ovo:

"Ne mogu dopustiti da se sije sjeme koje može u budućnosti uroditi jedino mržnjom, osvetom i priklanjanjem onoj struji koja nestrpljivo samo čeka zgodu da uništi kršćansku kulturu i civilizaciju."

 Vapaj dr. Bauera ostao je bez odjeka. Oni koji su mogli zaustaviti krvoproliće i držali u rukama oružje bili su opijeni mržnjom i imali su na umu jedino "Veliku Srbiju". To je, nažalost, izazvalo mržnju i poriv za osvetom i na drugoj strani, u jednom dijelu našeg naroda. Baš onako kako je to nadbiskup napisao i izrekao u Beogradu, šest godina prije.

 Naraštajima koji dolaze poslije nas dugujemo istinu i mi smo je dužni zastupati i ponavljati - hrabro i otvoreno, bez straha i kompleksa, onako kako je to činio blagopokojni kardinal i blaženik, Alojzije Stepinac, pred čijim je odrom 3. listopada 1998. godine klečao i molio u Zagrebačkoj katedrali (tadašnji Papa a danas svetac), Ivan Pavao Drugi; istoga dana u homiliji povodom beatifikacije ovog mučenika naše Crkve, u Mariji Bistrici izrekao je i ovo: 

 "U osobi se novoga blaženika spaja, da se tako izrazim, cjelokupna tragedija koja je pogodila hrvatsko pučanstvo i Europu tijekom ovoga stoljeća obilježena trima velikim zlima: fašizmom, nacizmom i komunizmom. On je sada u nebeskoj slavi okružen svima onima koji su, kao i on, dobar boj bili, kaleći svoju vjeru u kušnjama i nevoljama. U njega danas s pouzdanjem upiremo svoj pogled ištući njegov zagovor."

(Izvor: "Homilija sv. Ivana Pavla II. na beatifikaciji kardinala Alojzija Stepinca"; IKA - Zagreb, 26. 09., 2023.; https://ika.hkm.hr/novosti/homilija-sv-ivana-pavla-ii-na-beatifikaciji-kardinala-alojzija-stepinca/; stranica posjećena 3. 7. 2026.; istaknuo: Z. P.)

 Imamo čvrst temelj i putokaz. Pitanje je samo jesmo li pripravni nastaviti stazom naših duhovnih i moralnih uzora, hrabro, čvrsto i bez kolebanja onako kako su to činili oni, ili ćemo i dalje šutke trpjeti i podnositi laž i nepravdu.

(Video): TV Kalendar, Biskupska poslanica;

Zlatko Pinter / PDN