Kontroverzni plan generala Martina Špegelja o općem napadu na vojarne, skladišta i baze "JNA" u ljeto 1991. godine

General Martin Špegelj, ministar obrane Republike Hrvatske (od 24. kolovoza 1990. do 2. srpnja 1991. godine) i potom zapovjednik ZNG-a, u ljeto 1991., zagovarao je opći napad na vojarne i baze "JNA" u Hrvatskoj. Bilo je to u vrijeme kratkotrajnog rata u Sloveniji, nakon kojeg se "JNA" povukla iz ove republike, budući da je ranije već postojao dogovor između Ljubljane i Beograda o tomu. Naime, Slovencima je prije oružanog sukoba već ponuđeno "napuštanje Jugoslavije" i to od Slobodana Miloševića i njegovih suradnika, uz obrazloženje kako Slovenija zbog malog broja Srba ne spada u njihovu zonu interesa.
Bivši predsjednik Predsjedništva SFRJ (na dužnosti od 15. svibnja 1990. do 15. svibnja 1991. godine) i najbliži suradnik Slobodana Miloševića u razdoblju kritičnom za budućnost Jugoslavije, Borisav Jović, u jednoj od svojih knjiga o odnosu Srbije prema Sloveniji piše: "Mi smo obećali da ćemo ih prvi priznati. Ubedili smo ih da je upravo u njihovom interesu da krenu tim putem (neovisnosti), jer njihovo odvajanje od Jugoslavije ne postavlja teritorijalne probleme. Bili smo iznenađeni što oni žele svoju sudbinu da vežu za sudbinu Hrvatske, mada su znali da je slučaj Hrvatske mnogo delikatniji, budući da je trebalo odvojiti oblasti sa srpskom većinom." (Borisav Jović, Komadanje Jugoslavije, Politika, Beograd, 1992., str. 13)
Stvar se počela "kuhati" već 1990. godine, kad je slovensko političko vodstvo odbilo ispuniti naloge tadašnjeg Generalštaba "JNA" i predati oružje Teritorijalne obrane u skladišta vojske. Nije bilo nikakvih ozbiljnih posljedica za Sloveniju, što također budi dodatnu sumnju u postojanje tajnog dogovora. Postoje izvori koji potvrđuju kako su u siječnju 1991. godine, predsjednik Srbije, Slobodan Milošević i predsjednik Slovenije, Milan Kučan postigli "povijesni sporazum" vezano upravo za izlazak Slovenije iz SFRJ. Srbija se nije protivila odvajanju Slovenije i proglašenju samostalnosti, a za uzvrat, Slovenija nije osporavala pravo srpskom narodu da nastavi živjeti u jednoj državi. Pragmatičnog Kučana nije zanimala sudbina Hrvatske i Bosne i Hercegovine, nego je prije svega vodio računa o svojim interesima.
Dakle, kratkotrajni oružani sukob između "JNA" i Teritorijalne obrane Slovenije (od 25. lipnja do 6. srpnja 1991. u kojem je poginulo ukupno 66 osoba), po svemu sudeći bio je predstava za javnost, čega, nažalost, izravni akteri ovog događaja nisu bili svjesni (vojnici "JNA" i pripadnici TO Slovenije). Srbijanski politički vrh i "JNA" davno prije toga opredijelili su se za rat za "srpske teritorije" s ciljem "zaštite ugroženih Srba", a budući da u Sloveniji nije postojala značajnija srpska manjina, ovaj ključni razlog za agresiju nije imao nikakvoga uporišta. Sve se svodilo na to da Srbija i "JNA" pronađu dovoljno "uvjerljive" razloge za odustajanje od obrane vanjskih granica SFRJ, budući da su se krili iza floskula o "očuvanju Jugoslavije". Tih 12-ak dana puškaranja imalo je ipak svoju cijenu u ljudskim životima, ali to one koji su se dogovarali iza kulisa ovih događaja očito nije zanimalo.
Upravo u to vrijeme (dok se u Sloveniji još uvijek pucalo), Martin Špegelj je razradio svoj plan napada na vojarne i baze "JNA". Sa strateškog motrišta, to je donekle imalo svoju logiku, jer postrojbe savezne vojske bile su u stanovitoj mjeri "razvučene" i zaokupljene operacijama u najzapadnijoj republici, ali s druge strane, takva je avantura uključivala i brojne ozbiljne rizike. U međuvremenu, nakon odlaska s dužnosti ministra obrane, Špegelj je imenovan zapovjednikom Zbora narodne garde, a njegov je plan bio i službeno predložen hrvatskom državnom vodstvu.
Dana 2. kolovoza 1991. godine, Predsjedništvo Republike Hrvatske utvrdilo je Prijedlog odluke o prekidu vatre na cijelom teritoriju, čime se kupovalo vrijeme i taktiziralo, budući da je agresor bio neusporedivo nadmoćniji, pogotovu u naoružanju i tehnici - pa i ljudstvu - u odnosu na malobrojnije i slabo opremljene hrvatske obrambene snage. Istoga dana, predsjednik dr. Franjo Tuđman sazvao je sjednicu Vrhovnog državnog vijeća na kojoj je razmatrano cjelokupno stanje na ugroženim područjima i odlučeno koje se mjere moraju poduzeti kako bi se kriza ublažila (u to vrijeme već je okupirana Baranja i zauzet dio istočne Slavonije, uključujući Dalj, Erdut i Aljmaš), agresor je napadao Banovinu, Liku, sjevernu Dalmaciju. Na toj sjednici nije prihvaćen prijedlog zapovjednika ZNG-a o općem napadu na vojarne i baze "JNA", uz zaključak da bi to moglo imati nesagledive posljedice po Hrvatsku i njezino stanovništvo, pa i po ugled same zemlje koja je tek započela svoj trnoviti put ka samostalnosti.
Pet dana poslije (7. kolovoza 1991.), general Špegelj je razriješen dužnosti zapovjednika ZNG-a, ali je ostao u sustavu obrane kao član Kriznog štaba RH - tijela koje je de facto upravljalo obranom zemlje.
Zašto se odustalo od općeg napada na resurse jugo-vojske?
Vojarne, garnizoni i baze jugo-vojske bili su u većini smješteni u gradovima, selima ili neposrednoj blizini naseljenih mjesta, pa bi u slučaju otvorenog napada i okruženja tih objekata postojala realna mogućnost masovnih razaranja i žrtava - budući da bi se neprijateljske postrojbe zasigurno branile svim sredstvima. Drugi argument u prilog tvrdnji kako takva operacija realno nije izvediva, sadržan je u činjenici da Hrvatska policija i tek formirani Zbor narodne garde nisu bili spremni niti opremljeni za tako složene i rizične operacije. Žrtve bi bile zacijelo velike, a uspjeh takve operacije krajnje neizvjestan.

Umjesto toga, hrvatsko državno vodstvo odlučilo se za dugotrajne blokade vojnih objekata (vojarni, garnizona, skladišta i baza) koje su započele u rujnu 1991. godine. Pod psihozom neizvjesnosti, uskoro su mnogi vojnici (ročnici), podoficiri i niži oficiri počeli napuštati objekte i odlaziti svojim kućama, dok su se najodgovorniji zapovjednici u većini odlučivali za pregovore s kriznim štabovima Republike Hrvatske. Izuzetak je bio major "JNA", Milan Tepić, koji je 29. rujna 1991. aktivirao veliku količinu eksploziva u skladištu "Barutana" u Bjelovaru i u smrt odveo 11 hrvatskih branitelja (Vladimira Makara, Sinišu Paunovića, Dražena Pervana, Ivana Cvrtilu, Eduarda Kukala, Stjepana Legčevića, Nikolu Petrića, Marija Šimića, Ivana Trogrlića, Marka Tukerića i Milana Vukovića).
Doista, što bi se dogodilo da smo u ljeto 1991. godine, praktično goloruki krenuli u opći napad na vojarne, garnizone, skladišta i baze "JNA" diljem Hrvatske (u Zagrebu, Varaždinu, Puli, Karlovcu, Splitu, Zadru, Osijeku, Petrinji, Jastrebarskom, Dugom Selu, Sesvetama, Prečecu, Zemuniku itd.) i okružili ih? Tko je mogao predvidjeti kako bi reagirali najodgovorniji u objektima koji su napadnuti, svjesni kako nema drugoga izlaza nego pružiti otpor, biti ubijen ili izvrgnut poniženju zarobljavanja? Koliko bi tada bilo potencijalnih zločinaca poput suludog majora Tepića u bjelovarskoj Barutani i mogućih žrtava među civilima i hrvatskim braniteljima i kako bi se sve to odrazilo na sliku naše zemlje u svijetu? Ne bi li se (objektivno - gledano iz perspektive demokratskog svijeta) naša pravedna borba za samostalnost i slobodu poistovjetila s terorizmom, a mi izjednačili s agresorom?
U jesen 1991. godine, Hrvatska je na kraju ipak došla do znatnih količina naoružanja, borbenih sredstava i streljiva uz žrtve koje su u svakom slučaju bile znatno manje od onih koje su mogle nastati u izravnim napadima na resurse "JNA". Postrojbe "JNA" u studenome su napustile Hrvatsku, što je bila potvrda ispravnosti procjene dr. Tuđmana i njegovih suradnika.
General Špegelj nije se lako pomirio s ovim osobnim neuspjehom, pa je nakon napuštanja djelatne vojne službe postao žestoki oponent hrvatskom predsjedniku. Sklon veličanju vlastitog "lika i djela" i dalje je branio svoj suludi plan općeg napada na vojarne i u javnosti se prikazivao kao "veliki strateg" koji je imao rješenje za sve (za razliku od dr. Tuđmana).
Nikad hrvatskoj javnosti nije objasnio svoje veze s agentima KOS-a s kojima se sastajao bez znanja političkog vrha Republike Hrvatske. Sjetimo se samo propagandnog filma Informativne službe SSNO i KOS-a "JNA" u kojem je bio glavni akter ("Šta je istina o naoružavanju terorističkih formacija HDZ-a u Hrvatskoj") čije je prikazivanje započelo na TV Beograd 25. siječnja 1991. godine, a nastavilo se sljedećih dana putem svih drugih TV centara u tadašnjoj SFRJ. Ova je propaganda trebala biti pokriće za uvođenje izvanrednog stanja pri čemu bi vojska preuzela vlast u državi i potom "disciplinirala" republike koje nisu pristajale na ultimatume Srbije. Činjenica je kako je spomenuti film bio montaža i pamflet, ali je isto tako činjenica da Martin Špegelj nikad nije do kraja objasnio svoje kontakte i postupke u tom razdoblju koje je za Hrvatsku bilo biti ili ne biti. Ovaj opskurni uradak, tadašnja velikosrpska klika dobro je iskoristila u antihrvatskoj kampanji koja je Hrvate prikazivala kao teroriste spremne na sve, pa i ubijanje žena i djece.
Je li ijedna osoba s takvom pozicijom u novoj hrvatskoj vlasti (kao što je to bio slučaj s generalom Špegeljem, tada ministrom obrane Republike Hrvatske) smjela sebi dopustiti luksuz tolike nepromišljenosti i "progutati udicu" jednog agenta KOS-a (u ovom slučaju kapetana 1. klase Vladimira Jagara iz Virovitice) koji ga je na prijevaru - poput zadnjeg diletanta - dovukao u ozvučenu prostoriju pokrivenu kamerom? Ako je istina da je hrvatski ministar obrane pristao na razgovor s potencijalnim "suradnikom" koji je bio (navodno) spreman promijeniti stranu i raditi za Hrvatsku, zašto ga nije pozvao u svoj prostor čime bi izbjegao moguće rizike s kojima je unaprijed morao računati? Špegelj nije bio profesionalni obavještajac, ali je kao iskusni vojnik i časnik (s tada već više od 40 godina djelatne službe) morao biti svjestan okolnosti u kojima se Hrvatska nalazila, s gusto postavljenom mrežom agenata i doušnika SDB-a i KOS-a. Prema nekim analizama,1991. godine na našem području bilo je oko 2000 aktivnih časnika i operativaca KOS-a "JNA" i oko 900 onih koji su pripadali SDB-u, uz najmanje 1800 evidentiranih suradnika i doušnika. Sve u svemu gotovo 5000 registriranih petokolonaša. Uz to, ne smije se zanemariti kako je broj ovih potonjih (koji nisu evidentirani) bio barem nekoliko puta veći, jer i KPJ/SKJ je imala svoje doušničke mreže diljem Hrvatske - od CK SKH do gradskih i općinskih Komiteta i organizacija SK na najnižim razinama političke vlasti. Tisuće "spavača" kalkulirali su i otezali s prelaskom na hrvatsku stranu, vjerujući kako će agresor kao nadmoćniji odnijeti pobjedu, a kod oficira vezanih za KOS, situacija je bila još složenija i delikatnija i tu se rijetko komu moglo vjerovati.
Sve u svemu, "era" Martina Špegelja (obilježena aferom montiranog propagandnog filma i krajnje kontroverznim idejama o sveopćem napadu na resurse "JNA" u vrijeme kad za to nije bilo ni temeljnih preduvjeta), ostala je upamćena kao jedna nepotrebna i za Hrvatsku štetna epizoda koju bi najbolje bilo što prije zaboraviti.
(Video): TV kalendar: Film KOS-a o Špegelju;
Zlatko Pinter/PDN
Autor: Zlatko Pinter/PDN



