Milorad Pupovac, besramno manipulira. Srb nije bio legitiman čin otpora, nego planska četnička agresija sa ciljem stvaranja Velike Srbije

Nije točno! Bilo je to etničko čišćenje, a ne legitiman otpor!

Četnički zločini počinjeni nad Hrvatima počeli su u Kraljevini Jugoslaviji                                                                                                                                                                                                                                         

Da je bio čin otpora, ne bi zvjerski ubijali civilno stanovništvo i svećenike.

Bio je to četnički napad na Hrvate,  ne komunistički ustanak, a pogotovo  nikakav „ svjetionik oslobodilačke borbe koja se širila po cijeloj Hrvatskoj“  Besramna laž, Pupovca i SNV-a.

Hrvati katolici iz Drvara i Petrovca bili su dan prije, 26. srpnja, na blagdan svete Ane, na hodočašću u Kninu. Sljedeći dan, 27. srpnja, na povratku iz Knina, vlak su zaustavili četnici iz Srba i pobili sve hodočasnike Hrvate katolike, njih oko 300, među njima i žene i djecu i njihovog pratitelja svećenika Jurja Gospodnetića.

Je li kao čin otpora trebalo zvjersko mučenje i iživljavanje četnika  nad svećenikom Jurjom Gospodnetićem, Nakon što su ga uhvatili, vodili su ga po Grahovu kao medvjeda, jezivo su ga izmasakrirali, na kraju ubili te nabili na ražanj i ispekli, pred njegovom majkom, ne zna se mu za  grob.

Sveta Stolica je 21. prosinca 2014. pokrenula je proces beatifikacije četvorice svećenika Banjolučke biskupije koji su ubijeni početkom i tijekom Drugoga svjetskog rata, župnika u Gumjeri kod Prnjavora Antuna Dujlovića, župnika u Drvaru Waldemara Maksimilijana Nestora, župnika u Krnjeuši kod Bosanskog Petrovca Krešimira Barišića i župnika u Bosanskom Grahovu Jurja Gospodnetića…

Zločini su nastavljeni i sljedećih dana pa su već 28. srpnja u obližnjem selu Brotinju, između 44 stanovnika sela, ubili njih 37. Sljedeća dva dana u selima Rudopolju i Mazin zaklali su 24 mještanina, među njima 7 žena i nekoliko djece. U Krnjeuši su 9. i 10. kolovoza ubili 219 mještana Hrvata, među njima gotovo pedesetero djece do 12 godina. Bilo je to klasično etničko čišćenje i uništenje katoličkog življa toga kraja, sa zabranom povratka do dan danas!

Godinama se obmanjivalo hrvatsku i svjetsku javnost, sa ulogom KP u podizanju ustanka u Srbu 1941.  na tromeđi  Like, Dalmacije i Bosne, negirajući i umanjujući značaj četničke komponente.

Međutim post diplomand Krešimir Matijević sa svojim izvornim znanstvenim radom pod mentorstvom  Ive  Goldsteina „Vojno-politička organizacija četnika u Lici do kapitulacije Italije“ detaljno i studiozno potvrdio je ulogu četnika u „ ustanku u Srbu“

Filozofski fakultet Zagreb, 2006., mentor dr. sc. Ivo Goldstein [1]

U vrijeme Kraljevine Jugoslavije nisu stradavali Srbi, već Hrvati.

Za Srbe nikakve opasnosti nije bilo. Stoga je u svrhu četničke Velike Srbije , Stevana Moljevića trebalo na umjetan način stvoriti privid „ugroženosti“ Srba, kako bi se  opravdali i stvorili preduvjeti za etničko čišćenje i stvaranje „Velike Srbije“  Srbi su majstori laži i  najprljavijeg   propagandno-psihološkog rata. I dok se hrvatski narod zastrašivao i ubijao, na srpskoj  strani širila se  “ugroženosti“ što je opravdanje za otvorene oružane napade na Hrvate širih razmjera.

Dokaz je Valerijanov memorandum !

Valerijanov memorandum je dokument Srpske Pravoslavne Crkve izdan 24. lipnja 1941. godine, kao potpora i propagandna poluga Dokumentu Stevana Moljevića „Homogena Srbija“, koji je zahtijevao uspostavu Velike Srbije izvršenjem genocida nad Hrvatima.

Matijević opisuje stanje u Lici i razgranato djelovanje četnika koji surađuju s Talijanima i prevladavaju u "ustaničkoj masi", a čije su aktivnosti uperene ne protiv okupatora, nego protiv NDH i hrvatskog naroda i muslimana s ciljem etničkog čišćenja.

Stvaranjem Banovine Hrvatske 1939. među srpskim stanovništvom zavladala je velika mržnja prema svemu što je nosilo hrvatsko ime.

Četnički zločini prije samog proglašenja NDH (10. travnja 1941.) započeli su odmah nakon napada Sila osovine na Kraljevinu Jugoslaviju (6. travnja 1941.), u sklopu sloma jugoslavenske kraljevske vojske i djelovanja njezinih "četničkih odreda" za specijalne akcije.

Kronologija zločina travanj 1941. prije proglašenja NDH;

·       8. travnja 1941. (Bjelovarski kraj): Prva ubojstva zabilježena su na području Bjelovara. Četnici su u selu Gudovac iz zasjede ubili dva hrvatska vojnika koji su se vraćali kućama.

·       9. travnja 1941. (Peteranec): Pripadnici četničkih postrojbi i žandarmerije ubili su pet osoba u mjestu Peteranec kod Koprivnice.

·       Crikvenica 10. travnja 1941.: Pripadnici jugoslavenske kraljevske vojske ubili su Petra Kvaternika (brata Slavka Kvaternika) prilikom proglasa hrvatske samostalnosti, a teže ranili Josipa Cara

·       9. – 10. travnja 1941. (Širi bjelovarski kraj): Tijekom bjelovarskog ustanka (podizanja hrvatskih postrojbi protiv kraljevske vlasti prije proglasa u Zagrebu), četnički elementi ubili su više civila. Najpoznatiji od tih ranih napada kulminirao je upravo u danima proglasa

·       Srijemska Mitrovica (10. travnja 1941.): Zabilježen je ekstremni čin nasilja nad hrvatskim radnikom Ivanom Rajnovićem, kojemu je pred članovima obitelji oduzet život, uz planirane likvidacije lokalnih hrvatskih građana i katoličkog svećenika koje su spriječile nadiruće njemačke postrojbe. Područje Bjelovara i okolnih sela,

·       pokolj u Donjim Mostima, gdje je 10. travnja ubijeno 11 hrvatskih seljaka.

·       Planina Prolog 10. travnja 1941.: Ubijen je dr. Milan Luetić uslijed otvorenog  napada jugoslavenskih vojnih patrola na tom području.

U svom govoru u Srbu Milorad Pupovac je po običaju iznio  niz manipulacija , poluistina i laži.

Na samom početku govora niz je laži;

„Ovdje u Srbu, i tamo u Drvaru, na današnji je dan prije 85 godina započeo oružani ustanak protiv genocidnog terora koji je od trenutka svojeg osnivanja na cijelom svojem teritoriju provodila ustaška vlast Nezavisne Države Hrvatske, pod zaštitom okupacijskih snaga nacističke Njemačke i fašističke Italije. U prvih sto dana ta je vlast NDH donijela gotovo 30 zakonskih odredbi čija je svrha bila društveno isključenje, fizičko odstranjenje i identitetsko poništenje Srba, Židova i Roma. Ni u kojoj od njih nije bilo slova o ljudskim, građanskim i manjinskim slobodama i pravima. Bilo je mnogo slova o prijekim sudovima za one koji su mogli biti protiv takve države i tako branjene časti hrvatskog naroda, kao što su bili mnogi politički napredni i antifašistički opredijeljeni Hrvati.

U prvih sto dana otvoreni su mnogobrojni zatvori, brojni logori i gotovo ne brojiva mjesta likvidacija i stratišta. Pojedinačne, grupne i masovne likvidacije Srba, a potom Židova, Roma i Hrvata antifašista započeli su već 10. travnja.“

Napominjem  kako je Srbija već u rujnu 1940. godine bez ikakve prisile sa strane uvela rasne zakone (dakle, čitavih 9 mjeseci prije napada Njemačke i kapitulacije vojske Kraljevine Jugoslavije).

Sporazumom Cvetković – Maček od 26. kolovoza 1939. najavljeno je konstituiranje Banovine Hrvatske s autonomnim i teritorijalnim određenjem koje je naišlo na protivljenje srpskih ekstremnih i nacionalističkih snaga, što je ishodilo  eskalaciji četničkog pokreta. Njihova mržnja prema Hrvatima ide ka svojoj kulminaciji,  budući da se Srbi nikako nisu mirili s pravom hrvatskog naroda na bilo kakvu autonomiju u okviru Kraljevine Jugoslavije,

Četnički teror prema Hrvatima počeo je još u Kraljevini Jugoslaviji.

Četnički pokret osnovan je 1921. kada je u Beogradu osnovano prvo takvo udruženje,  pod geslom „za kralja i otadžbinu“.

 Čvrsto su podupirali  dinastiju Karađorđevića zalagali su se za ideju jugoslavenskoga nacionalizma, odnosno beskompromisnoga integralnoga jugoslavenstva i unitarizma.  1935. bilo samo na području Savske banovine 114.. Budući da su se smatrali čuvarima Kraljevine Jugoslavije i njezinoga državnoga poretka, ubojstvo kralja Aleksandra 1934. u Marseilleu predstavljalo je svojevrstan okidač za eskalaciju četničkoga terora. Četničko nasilje poput batinjanja, izazivanja nereda prilikom katoličkih blagdana, uznemiravanje hrvatskoga stanovništva, devastiranje imovine na katoličkim crkvama i kapelama pa i ubojstva;

[1] https://www.scribd.com/doc/29399758/Vojno-politi%C4%8Dka-organizacija-%C4%8Detnika-u-Lici-do-kapitulacije-Italije

Četničke organizacije i postrojbe  postojale su duboko u hrvatskom etničkom prostoru, davno prije pojave ustaša. Od većih mjesta u Savskoj banovini četnička su udruženja osnovana u Zagrebu, Jasenovcu, Varaždinu, Slavonskom Brodu, Pakracu, Dugoj Resi, Vrginmostu, Topuskom, Vinkovcima, Vukovaru, Srpskim Moravicama, Karlovcu, Đurđevcu, Dalju, Vojniću, Sušaku, Plaškom, Virovitici, Ogulinu, Gomirju, Samoboru, Bjelovaru, Koprivnici, Gospiću, Medku, Borovu i Novoj Gradiški.

Ustaški pokret nastao je 1929., kao reakcija na ubojstvo Stjepana Radića i drugih hrvatskih zastupnika, u Beogradskoj skupštini,  te  nastavljen teror  i progoni Hrvata pod velikosrpskom diktaturom kralja Aleksandra. Ubojica je bio agent srbijanske vlade, četnik i političar, Puniša Račić!

Ustaški pokret, nastao je kao nužna potreba  obrane Hrvata , naglašavam od velikosrpske ideologije i hegemonije u Kraljevini Jugoslaviji.

Žrtve centralističkog, unitarističkog i velikosrpskog jugoslavenskog režima:

·       Prosinačke žrtve- 1918. Na Trgu bana Jelačića ležala su tijela 15 domoljuba.

·       Atentat u Beogradskoj skupštini 1928. godine. Na mjestu su ubijeni Đuro Basariček i Pavle Radić, Stjepan Radić je od zadobivenih rana umro 8.kolovoza 1928.godine.Ivan Granđa i Ivan Pernar su ranjeni, ali su ostali  živi.

·       Sibinjske žrtve 1935, Žandari su ubili osmero seljaka Hrvata, a dan kasnije još šestero iz obližnje Gornje Vrbe i Ruščice.

·       Senjske žrtve 1937. Žandari su pucali po masi naroda, mnogi su ranjeni, a sedam Gospićana je poginulo.

Nakon svih činjenica koje sam ovdje iznijela,  tvrditi kako je netko u Srbu 1941. godine pokrenuo "antifašistički ustanak" ili  da je to bio legitiman otpor  protiv NDH ili  reakcija na ustaški teror, teška je laž i manipulacija  i nema ništa  zajedničkog s povijesnom istinom.

Lili Benčik/ hrvatskepravice