U Srbu će se ponovno sramotno slaviti ustanak iza kojeg su ostali poklani i protjerani Hrvati

Piše: Mladen Pavković

U Srbu će se, po svemu sudeći, ponovno okupiti oni koji 27. srpnja 1941. uporno predstavljaju kao veliki dan antifašističkog ustanka. Ponovno ćemo slušati govore o slobodi, pravednosti, zajedništvu i otporu fašizmu, dok će se hrvatske civilne žrtve spominjati usputno – ako ih se uopće spomene.

A gdje su u toj priči ubijeni Hrvati iz Brotnje i Boričevca?

Gdje su žene, djeca i starci koji nisu bili ni ustaše, ni vojnici, ni fašisti, nego ljudi koji su imali samo jednu „krivnju“ – bili su Hrvati i katolici na prostoru koji su ustanici željeli očistiti?

Već 28. srpnja 1941. u Brotnji je ubijeno 37 zatečenih Hrvata iz obitelji Ivezić. Njihove kuće bile su opljačkane i uništene. U Boričevcu je nakon bijega većine stanovnika ostalo 55 Hrvata, uglavnom žena, djece i starijih osoba. Svi su ubijeni, dok je više od dvije tisuće stanovnika bilo prisiljeno napustiti svoje domove.

To nisu političke konstrukcije ni „ustaška propaganda“. O tim događajima pisali su povjesničari, ali i sami sudionici ustanka. Gojko Polovina priznao je pljačku i spaljivanje Boričevca te osudio ubojstvo članova obitelji Ivezić. Povjesničar Mario Jareb utvrdio je da ustanici u tom trenutku nisu bili ideološki jedinstveni te da partizanske i četničke formacije još nisu bile jasno razdvojene.

Nitko razuman ne smije prešutjeti ni zločine ustaškog režima nad srpskim stanovništvom koji su prethodili ustanku. Ti su zločini stvarni, strašni i neoprostivi. Ali zar se jednim zločinom mogu opravdavati drugi? Zar ubijeni srpski civili daju bilo kome pravo da potom ubija hrvatske žene, djecu i starce?

Ne daju!

Zločin je zločin, bez obzira na nacionalnost počinitelja i žrtve. Upravo zato je sramotno kada se pod zastavom antifašizma pokušava oprati sve što se dogodilo u danima nakon ustanka.

Čak je i Boris Milošević, današnji predsjednik Srpskog narodnog vijeća, priznao da su ustanici počinili zločine. Međutim, organizatori i dalje tvrde da ti zločini ne dovode u pitanje pravednost i legitimnost ustanka. T

Ali kako se može govoriti o pravednosti, a da se uz središnji spomenik ne pročitaju imena ubijenih Hrvata? Kako se može slaviti ustanak, a prešućivati da su već sljedećih dana iza njega ostala spaljena sela, protjerano stanovništvo i jame pune civilnih žrtava?

Za ovaj politički dernek u Srbu nema javno objavljenog posebnog troškovnika. Ipak, organizatori se obilno financiraju iz državnog proračuna: za različite programe SNV-a u 2026. poznato je najmanje 24,4 milijuna eura javnih izdvajanja, dok SABA iz saborskog proračuna prima oko 39.800 eura za obilježavanje antifašističke borbe. Općina Gračac dodatno je odobrila 6.900 eura za Lički višeboj koji se održava u Srbu. Nema dokaza da su svi ti iznosi namijenjeni glavnoj proslavi, ali građani imaju pravo znati tko plaća pozornicu, prijevoz, hranu, izvođače i ostalu organizaciju.

Posebno je mučno što se ovakva okupljanja održavaju uz političku i institucionalnu zaštitu, dok se od hrvatskih branitelja i obitelji žrtava gotovo očekuje da šute kako ne bi bili proglašeni ekstremistima ili protivnicima antifašizma.

Ne, hrvatski branitelji nisu protivnici antifašizma. Oni su se devedesetih borili protiv agresije, okupacije, logora, protjerivanja i masovnih ubojstava. Borili su se za slobodnu, demokratsku i višestranačku Hrvatsku. Upravo zato imaju pravo pitati zašto se danas više političke i medijske energije ulaže u obranu spornog mita iz 1941. nego u promicanje vrijednosti Domovinskog rata.

Zašto organizatori skupa u Srbu ne obilježavaju hrvatske pobjede iz Domovinskog rata s jednakom pompom, novcem i političkom upornošću? Zašto na istom mjestu ne osude velikosrpsku agresiju iz 1991. i ne odaju počast Hrvatima protjeranima iz tog kraja? Zašto im je tako teško bez političkih dodataka reći da je Hrvatska bila žrtva agresije i da je oslobođena zahvaljujući svojim braniteljima?

Srpska nacionalna manjina ima neupitno pravo na političko, kulturno i povijesno organiziranje. Ali to pravo ne uključuje prešućivanje tuđih žrtava, selektivno tumačenje povijesti niti pretvaranje ratnih zločina u beznačajnu fusnotu.

Ako organizatori doista žele pomirenje, neka u Srbu pročitaju imena ubijenih Ivezića. Neka polože vijence za žrtve Boričevca. Neka jasno kažu tko je počinio zločine i neka objave koliko skup košta i tko ga financira.

Sve drugo samo je nastavak starog političkog igrokaza u kojem se od Hrvata traži da zaborave vlastite žrtve, dok ih se istodobno neprestano poziva da pamte tuđe.

Hrvatska se svoje prošlosti ne smije bojati. Ali je isto tako ne smije ni financirati u krivotvorenom izdanju.