Istina o srpskim ustancima protiv Turaka (1804. i 1815.) - između mita i stvarnosti

Kao i većina drugih značajnih povijesnih događaja iz riznice naših istočnih susjeda i srpski ustanci protiv Turaka (iz 1804. i 1815. godine) obavijeni su koprenom nacionalnog mita koja krije pravu istinu i (kad je posrijedi srpska historiografija) prikazuje isključivo romantičarsku, izmišljenu i željenu sliku događaja koja ima malo veze sa stvarnošću.

 Prije svega, treba napomenuti da je te 1804. godine turski imperij već bio u dubokoj i ozbiljnoj krizi čiji su korijeni sezali u 1683. godinu i slom druge opsade Beča i 1699. godinu, kada je u Srijemskim Karlovcima sklopljen krajnje nepovoljan sporazum po Portu, između tadašnje Svete lige (koju su činili Habsburška Monarhija, Mletačka Republika, Poljska i Rusija) i Osmanskoga Carstva. Prestankom širenja Carstva i izostankom osvajanja novih područja, te vraćanjem mnogih osvojenih zemalja državama Svete lige, smanjuje se i turska moć: opadaju porezni prihodi, nestaje materijalnih dobara koja su se stjecala porobljavanjem novih područja i pljačkom i sve se to neminovno odražava i na unutarnje stanje u Carstvu, gdje dolazi do napetosti i međusobnih trvenja između različitih struja.

 Jedan od najizraženijih sukoba u to vrijeme odvijao se između Porte i janjičara koji su predstavljali elitni dio turske vojne sile (pješaštva) i kao takvi bili i osobna sultanova garda. Naime, janjičari su smatrali da im po naravi stvari pripada poseban, povlašten položaj u Carstvu (zbog ratnih zasluga iz prošlosti i društvenog položaja koji su do tada uživali), pa su u uvjetima smanjenja vlastitih prihoda (koji su ovisili o riznici Porte) u pojedinim dijelovima Carstva počeli preuzimati vlast, ubirati poreze i otimati od lokalnih veleposjednika imanja.

"Prvi srpski ustanak" pokrenut je uz izravnu potporu Porte i sultana Selima III.

 Tako su u Beogradu, odmetnute janjičarske vođe (dahije: Mula Jusuf, Aganlija, Kučuk Alija i Mehmed-aga Fočić) najprije u prosincu 1801. godine ubili legitimnog predstavnika Porte u Beogradskom pašaluku, Hadži Mustafa-pašu, a potom međusobno podijelile Pašaluk na četiri dijela i uveli strahovladu.

 Nije nevažno napomenuti kako je u to vrijeme već uvelike trajala borba između janjičara i legalnih predstavnika Porte, pa je i sam Hadži Mustafa-paša ispunio direktivu sultana i došao na vlast u Beogradskom pašaluku tako što je naložio da se ubije janjičarski aga Kara-Smail koji je do tada stolovao u Beogradu i vladao ovim područjem. Isto tako, treba znati da je sultan Selim III. u dva navrata (1793. i 1796. godine) izdao fermane o samoupravi, pri čemu su poreze prikupljali lokalni srpski velikaši, dok su janjičari dekretom bili protjerani iz Beogradskog pašaluka (i sklonili se na područje Bugarske - oko grada Vidina). Uglavnom, obična raja živjela je u miru, što je Osmanlijama osiguravalo kakvu-takvu mogućnost stabilne vladavine na ovom dijelu Balkana, u vrijeme kad je njihovo Carstvo već bilo na putu raspada.

 Ubojstvo Hadži Mustafa-paše izazvalo je veliki strah i neizvjesnost kod srpskih lokalnih velikaša ali i običnog naroda, jer ovaj namjesnik Porte i vladar Beogradskog pašaluka (odnosno Smederevskog sandžaka) koji je vlast na tom području držao od 1793. do 1801. godine, bio je na glasu kao blag i pravedan, zbog čega je od raje prozvan "Srpskom majkom". On se tijekom svoje vladavine oslanjao na lokalne Srbe i njihove vođe i davao im znatne koncesije u smislu samouprave, a poticao je i trgovinu, gospodarstvo i ekonomski razvoj. Odmah po dolasku na vlast, Hadži Mustafa-paša je nastavio provoditi nalog Porte o uklanjanju janjičara iz vojnih struktura i s pozicija moći (što je njegov prethodnik započeo već godinu prije - 1792.), pa se sustav vladavine oslanjao na redovnu vojsku i spahije, uz izraženu kršćansku samoupravu koja je već imala oblik neke polu-autonomije. U vrijeme prije otvorenih sukoba Srba s odmetnutim janjičarima i njihovim vođama (dahijama), dopustio je čak i ustrojavanje srpske narodne vojske. Kao ogorčeni protivnik janjičara, činio je sve kako bi suzbio njihov utjecaj, smatrajući ih razbojnicima i rušiteljima Carstva.

 Dolaskom četvorice dahija i uspostavom njihove strahovlade, među podanicima lojalnim Sultanu (kako Turcima, tako i Srbima) u Beogradskom pašaluku (Smederevskom sandžaku) zavladao je veliki strah, jer su preko noći izgubili sve povlastice koje su imali u proteklih 8 godina. Naročito su na dahije bili kivni lokalni veleposjednici (i Srbi i turske spahije) koji su razvlašteni, budući da su izgubili pravo ubiranja poreza i oduzeta su im imanja.

 Svjesni toga da je središnja turska vlast uz njih jer su janjičari bili jednako smetnja sultanu kao i spahijama i raji u Pašaluku, ugledni lokalni srpski zemljoposjednici počinju kovati planove o pobuni protiv dahija, u čemu su od početka imali dosta široku potporu naroda - jer mnogi su nadničari koji su do tada radili na njihovim imanjima ostali bez prihoda od kojih su hranili obitelji i to je bio glavni razlog nezadovoljstva običnih seljaka, a uz sve to, janjičarska tiranija postajala je sve žešća. Teror dahija nad podanicima i nasilno otimanje posjeda (kako od lokalnih veleposjednika Srba, tako i Turaka - spahija), ugrožavali su vitalne interese cjelokupnog stanovništva, a posebice onih koji su do tada kao povlaštenici Porte uživali posebna prava na zemlju i lokalnu vlast, pa time i na prihode koje su ostvarivali. Dakle, janjičari nisu ugrožavali samo srpske zemljoposjednike, nego i vlastite sunarodnjake koji su privilegije dobili od središnje vlasti Carstva.

U ovom slučaju, sukobili su se egzistencijalni interesi jednih i drugih - janjičara i veleposjednika lojalnih Porti - što je izazvalo duboku krizu i na kraju otvoreni sukob. U takvom ozračju, početkom 1803. godine okuplja se 12 srpskih knezova Valjevske nahije koja planira svrgnuti dahije. Oni su na tajnom sastanku odlučili da se u roku od osam mjeseci digne ustanak, a slijedili su ih svojim primjerom i neki lokalni vođe iz Šumadije. U ime urotnika, jedan od istaknutih srpskih knezova, Aleksa Nenadović, uputio je austrijskom vojnom zapovjedniku Mitezeru u Zemun pismo u kojem se tvrdilo kako su Srbi uspjeli posvađati dahije i da će između njih najvjerojatnije doći do oružanog sukoba, te je zamolio da u tom smislu austrijska vojska pomogne u borbi protiv janjičara. Pismo je palo u ruke dahijama koje su plašeći se intervencije Austrije odlučili poduzeti mjere s ciljem suzbijanja pobune, pa su 4. veljače 1804. godine na prijevaru sazvali tobožnji sastanak sa srpskim uglednicima među kojima su bili knezovi, trgovci, svećenici - uglavnom oni koji su se već prije istaknuli u borbi protiv janjičara u "Kočinoj krajini". Tzv. Kočina krajina bio je naziv za dio teritorija što su ga Srbi uz pomoć Austrije oslobodili od Turaka tijekom Austrijsko-turskog rata 1788. godine. Ovaj rat okončan je Svištovskim mirom (sklopljen je 4. kolovoza 1791. godine), nakon kojeg je Habsburška monarhija dobila izvjesne teritorijalne koncesije, dok je janjičarima zabranjen povratak u Beogradski pašaluk (Smederevski sandžak).

 Dahije su odmah po dolasku srpskih prvaka (4. veljače 1804.), naredili njihovo pogubljenje, a potraga za drugim organizatorima urote je nastavljena. Za kratko vrijeme ubijeno je ukupno oko 70 viđenijih Srba, što je kod svih drugih imućnijih i uglednijih budilo strah za vlastitu sudbinu. Ovi događaji ubrzali su pobunu, pa su se Srbi deset dana kasnije okupili u Orašcu i odlučili se za oružanu borbu izabravši za svoga vođu Đorđa Petrovića Karađorđa. Uz pomoć lokalnih zapovjednika i turske vojske i potporu Porte, Bećir - paša je omogućio uhićenje i smaknuće četvorice dahija (čije je sklonište Karađorđu odao Redžep-aga, zapovjednik utvrde Ada Kale). Ova je operacija izvršena u noći 24/25. srpnja 1804. godine na otoku Ada Kale (u današnjoj Rumunjskoj, nizvodno rijekom Dunav, 3 kilometra od grada Orsova), tako što su srpski ustanici i turski vojnici zajedno napali kuću u kojoj su se skrivale dahije. Nakon pogubljenja, njihove su glave odrubljene, koža je s lubanja oderana i napunjene su vunom te poslane u Beograd a potom i u Carigrad kao dokaz da je nalog sultana Selima III izvršen.

 Bila je to u početku borba protiv janjičarskih prvaka (dahija) uz izravnu potporu sultana Selima III., a ustanici su se pouzdali i u pomoć tradicionalnih turskih neprijatelja, Austrije i Rusije. Upravo te okolnosti - naklonost Sultana i pouzdanje u pomoć spomenutih velikih sila presudili su kad je u pitanju odluka Srba o pokretanju oružane borbe.

Kad su srpski ustanici izgubili potporu Sultana, Rusije i Austrije, uslijedio je slom "Prvog srpskog ustanka"

 Ponašanje Austrije variralo je između neutralnosti i tajne pomoći ustanicima. Budući da je Beč strahovao od širenja utjecaja Napoleona, nikako mu nije odgovarao novi rat s Turcima. Austrija je Srbima dopuštala trgovinu i nabavu oružja, baruta i hrane, pomagala je i u ljudstvu (šaljući im svoje iskusne ratnike - frajkore - u pomoć), posredovala je diplomatski između ustanika i Porte, te osiguravala zbrinjavanje srpskih izbjeglica.

 Rusi u koje su srpski pobunjenici polagali velike nade bili su tada u miru s Turcima, pa su u prve dvije godine (1804. - 1806.) savjetovali vodstvu ustanika rješavanje problema mirnim putem, uz punu pokornost sultanu. Kada je u prosincu 1806. godine izbio Rusko-turski rat (Turci su ga objavili Rusiji zbog borbe za prevlast na Balkanu i u rajonu Crnog mora a što je započelo nesporazumima vezano za kontrolu nad Moldavijom i Vlaškom budući da su protivno ranijim sporazumima u te dvije regije ušle ruske trupe), Rusija otvoreno stupa u savez sa srpskim ustanicima, te im šalje oružje, ljudstvo i novac. No, 1812. godine Napoleon napada Rusiju i ona odustaje od svih aktivnosti na Balkanu. Rusi iste godine potpisuju Bukureštanski mir s Turcima, gdje u jednoj točci stoji da se Srbima u Beogradskom pašaluku jamči stanoviti stupanj autonomije uz opću amnestiju ustanika.

 U međuvremenu, Karađorđe i njegova seljačka vojska počinili su niz masovnih pokolja nad Turcima i ostalim muslimanskim civilima - i ne samo njima, nego i Cincarima, Vlasima, Židovima, Grcima, kršćanskim Romima  i drugima - od kojih je najkrvaviji bio onaj u Beogradu (prosinca 1806. godine) gdje su životima platili zarobljeni vojnici ali i žene, djeca, starci (što su zabilježili i neki od tadašnjih srpskih, grčkih i turskih kroničara), dok su mlađe žene i djevojčice masovno silovane. To je bezvlašće trajalo tjednima - ubijanje, palež, pljačka i silovanja, pro čemu je ubijeno nekoliko tisuća duša. Cjelokupno stanovništvo koje je zatečeno u Beogradu smatrano je (neovisno o nacionalnosti) "turskim bašibozukom", pa je grad brutalno etnički očišćen. Ostalo je zabilježeno kako su pojedini srpski prvaci (poput vojvode Milenka Stojkovića) od mladih zarobljenica stvarali privatne hareme. Istrebljenje je bilo okrutno i nitko nije pošteđen, a iza svega je stajao Praviteljstvujušči sovjet serbski (neka vrsta ustaničke Vlade) koji je taj genocid legitimirao.

 Zbog takvog ponašanja ustanika, ali i zato što su apetiti ustanika za osvajanjem i apsolutnom vlašću naglo rasli pa je prijetilo da se sve otme kontroli, Porta počinje mijenjati stav prema Karađorđu i njegovoj "vojsci" i odlučuje ih obuzdati.

 Sam Karađorđe bio je poznat po prijekoj naravi - osam godina prije nego je izabran za vođu ustanka ubio je vlastitog oca, a pratio ga je i glas nasilnika koji je u Topoli i okolici znao zlostavljati djevojke i mladiće. Pobunjenike je držao na okupu uz pomoć straha koji je izazivao drastičnim mjerama kažnjavanja za svaki neposluh, a ne rijetko bio je podjednako surov i prema najbližim suradnicima. Zbog takvih osobina nije bio naročito omiljen ni među ustanicima ni u narodu, a ni sultan nije u njega imao povjerenja. Narod ga je i nazvao "Crnim Đorđijem" (Karađorđem) zbog mrkog pogleda, naprasite i nagle naravi i nepredvidivih postupaka. Desetljećima kasnije, uspostavljen je mit o "hrabrom Voždu bez mane i premca" - unatoč njegovoj sramotnoj bježaniji pred Turcima nakon sloma ustanka pri čemu je ostavio narod na cjedilu i spašavao vlastitu kožu i neslavnom kraju koji nema veze s junaštvom.

 Poslije distanciranja Rusije i Austrije koje su bile zauzete ratom s Napoleonom, Turci (1813. godine) bez naročitih poteškoća slamaju srpsku pobunu, a Karađorđe vidjevši kako je daljnji otpor uzaludan, bježi preko Dunava u Austriju i potom u Rusiju. Glavni uzroci sloma "Prvog srpskog ustanka" leže upravo u tomu što je ustanike napustila Rusija, Austrija je također prestala slati pomoć, a potpore nije bilo ni od drugih europskih zemalja koje su uslijed nadiranja Napoleona vodile računa prije svega o sebi i svojim interesima. Do izražaja dolazi i tradicionalna srpska nesloga: borba za prevlast unutar ustaničkih redova (grabež za novac, čast i položaje), svađe oko strategije daljnje borbe, međusobna zavist i netrpeljivost među vođama itd. Glad, iscrpljenost i nedostatak borbenog morala kod naroda samo je dodatno doprinio porazu koji je bio neizbježan.

"Drugi srpski ustanak" sastojao se od kratkotrajnih, sporadičnih srpsko-turskih sukoba i diplomatskih igara Rusije i Austrije u korist Srba

 U Beogradskom pašaluku na djelu je ponovno turski teror koji sada provodi središnja vlast - uz odsijecanje glava, nabijanja na kolac, uhićenja i progone, što je narod sve teže podnosio. U travnju 1815. godine započinje "Drugi srpski ustanak" koji traje samo četiri mjeseca, uz jaku političku i diplomatsku potporu Austrije i Rusije u korist Srba.  Ove sile za kratko vrijeme uspijevaju internacionalizirati pitanje srpske autonomije u okviru Otomanskog Carstva (točku 8. Bukureštanskog sporazuma) i natjerati oslabljenu Tursku na popuštanje. Na kraju, to je urodilo donošenjem hatišerifa o srpskoj autonomiji (samoupravi), čime su se Turci i formalno odrekli apsolutističke vlasti nad Beogradskim pašalukom (Smederevskim sandžakom).

 Novi srpski vladar (koji je još uvijek bio u vazalnom odnosu prema Porti), lukavi i prepredeni Miloš Obrenović, vješto je koristio političke i diplomatske veze kako bi postizao vlastite ciljeve. Bio je jedan od rijetkih srpskih vojvoda koji su nakon sloma ustanka ostali u Beogradskom pašaluku i prije nego je i postao "knjaz", vješto je preko svojih veza i uz pomoć Austrije i Rusije za sebe isposlovao najprije amnestiju, a poslije čvrstih obećanja lojalnosti Porti, Turci su mu na upravu dali najprije Rudničku, a potom i Požešku i Kragujevačku nahiju i pravo na titulu "oberkneza" (koji je upravljao "knežinom" - s nekoliko sela). Kasnije - kad je pokazao spremnost na punu pokornost - njegove ovlasti su proširene na cijeli Beogradski pašaluk, sukladno uredbama o srpskoj autonomiji u okviru Osmanskog Carstva. Miloš je bio beskrupulozan i bezobziran, sklon zakulisnim radnjama i intrigama i nije birao sredstva kad su u pitanju njegovi interesi. Okrutan prema podanicima (vlastitom narodu) koje je barbarski kažnjavao za svaki neposluh, na drugoj je strani krajnje servilno i poslušnički, bez pogovora izvršavao sve naloge turskih vlasti, pa po potrebi i sjekao glave suradnicima koji su pali u nemilost šaljući ih potom u zobnicama paši kao zalog lojalnosti. Nije prezao ni od čega da bi se održao na vlasti i činio je sve kako bi postojeći poredak a time i svoju poziciju održao.

 Tako je 1817. godine naložio i ubojstvo vlastitog kuma i vođe "Prvog srpskog ustanka" Karađorđa, koji se u Srbiju tajno vratio s planovima ponovnog dizanja bune, što Milošu nikako nije odgovaralo. Knez Miloš ostvario je osobne ambicije, dokazao se kao poslušnik Porte (dok je u narodu vješto širio glasine o vlastitom zalaganju za "dobro naroda"), pa mu nisu trebali novi nemiri niti nesporazumi s turskim gospodarima. U slučaju bilo kakvog kršenja nametnutog kodeksa, zacijelo bi to platio vlastitom glavom i napamet mu nije padalo poduzimati bilo što protivno interesima turske vlasti. On je bio slijepi poslušnik Sultana i bespogovorni izvršitelj naloga Porte, a za sve što je činio odgovarao je beogradskom Paši. Iako je to po sklopljenom sporazumu bila "mješovita srpsko-turska uprava", Beogradski pašaluk nalazio se u okviru Otomanskog Carstva i tu je Porta imala primat po svim važnim pitanjima - uz stanoviti stupanj srpske autonomije koja se odvijala pod strogim nadzorom Turaka. I tu nije bilo nikakvih izuzetaka niti prostora za manipulacije, a budući da Miloš ni izdaleka nije bio junak kakvim su ga kasnije prikazivali u mitsko-romantičarskoj srpskoj predaji, bilo je posve izvjesno kako nije pripravan na sebe preuzeti ni najmanji rizik i učiniti bilo što protiv turske vlasti. Zato ne treba čuditi da je takav "knjaz" bio spreman na sve kako bi sačuvao vlastitu kožu i položaj, dok je "dobrobit naroda" bila obična floskula kojom se služio kako bi prikrio svoja zlodjela i predstavio se kao zaštitnik potlačene raje.

Miloš Obrenović okrutno je smaknuo vlastitog kuma - Đorđa Petrovića Karađorđa - kako bi se dodvorio Turcima i osigurao svoj položaj

 Karađorđe je danima tražio sastanak s njime, ali je Miloš to odlagao. U međuvremenu je angažirao svoga kuma Vujicu Vulićevića koji šalje plaćenog ubojicu (Nikolu Novakovića) u Radovanjski lug kod Velike Plane gdje se Karađorđe privremeno smjestio u jednoj kolibi. U noći 13/14. srpnja 1817. godine, zločinački plan proveden je u djelo: knjazovom kumu Karađorđu, na spavanju je sjekirom odsječena glava i dostavljena nalogodavcu zločina, Milošu Obrenoviću, koji je angažirao jednog ćurčiju kako bi je ovaj pripremio za javno izlaganje. S lubanje je majstor (ćurčija) skinuo kožu, obradio je, nasolio i potom napunio slamom, kako bi se trajnost ovog morbidnog artefakta produljila. Knez Miloš je izvršio svoju obvezu prema beogradskom paši i poslao mu glavu "odmetnika" koja je na kraju izložena na zidinama Carigrada, nabijena na kolac. S Karađorđem je iste noći ubijen i njegov sluga Naum koji mu je bio pratnja. Godinu poslije, Vulićević je u blizini mjesta zločina izgradio crkvicu Pokajnicu nastojeći se tako iskupiti od teškog grijeha što ga je počinio -  jer u srpskoj tradiciji ubiti kuma isto je što i oduzeti život članu uže obitelji.

Ovu je epizodu svojim crnohumornim i sarkastičnim stilom opjevao srpski pjesnik Petar Pajić u pjesmi "Srbija":

"Srpskog vođa Karađorđa, ubio je drugi vođa

Mesto gde je bilo klanje, Srbi zovu Radovanje

Ubijenom i ubici, dignuti su spomenici

Sad se svaki Srbin bije, sa dve svoje istorije"

Rezime

-       Stav Porte (središnje vlasti u Carigradu) prema srpskim ustancima iz 1804. i 1815. godine drastično se mijenjao ovisno o okolnostima, odnosno o tomu u kojoj su mjeri srpski ustanici ugrožavali suverenitet Osmanskog Carstva;

-       U početku je središnja turska vlast podržala "Prvi srpski ustanak" smatrajući kako će Srbi uz pomoć saveznika poraziti janjičare koji su predstavljali opasnost i za samu Portu i tretirani kao pobunjenici;

-       Nakon što su Srbi i Turci zajedno uklonili dahije - odnosno janjičarsku vlast iz Beogradskog pašaluka, Porta je 1805. godine od ustanika zatražila polaganje oružja. Ovi nisu to prihvatili, nego su tražili autonomiju uz jamstvo stranih sila, nakon čega je Sultan promijenio stav s pravom smatrajući kako Srbi žele odcjepljenje teritorija Beogradskog pašaluka od Carstva. Proglasio ih je buntovnicima i poslao na njih vojsku (predvođenu Hafiz-pašom). Godine 1813., ustanak je brutalno slomljen i uslijedila je turska odmazda prema svima koji su u njemu sudjelovali ili ga podržavali;

-       Godine 1815. nastaju za Srbe u Beogradskom pašaluku vrlo povoljne međunarodne okolnosti - uvjetovane prije svega rastom ugleda i utjecaja Rusije nakon pobjede nad Napoleonom - što Tursku čini mnogo opreznijom i pragmatičnijom budući da se već nalazila u ozbiljnoj krizi. Porta je bila u strahu od ponovnog rata s Rusijom ako primijeni metode odmazde prema srpskim pobunjenicima koji svjesni okolnosti spremaju nove nemire odlučni iskoristiti povoljna vanjsko-politička kretanja;

-       U takvom se ozračju kao vođa nameće vješti, inteligentni i beskompromisni Miloš Obrenović koji sasvim izvjesno na vlast (kao turski vazal) dolazi voljom velikih sila. On od početka učestalo šalje poruke Porti kako "Srbi nisu ustali protiv Sultana" nego protiv terora beogradskog vezira Sulejman-paše Skopljaka i naglašava da je on sam "vjerni Sultanov podanik" koji ne narušava poredak i vlast, nego samo traži pravdu;

-       Poslije nekoliko kratkih lokalnih sukoba 1815. godine (koji s prekidima traju oko 4 mjeseca - a što Srbi zovu "Drugim srpskim ustankom"), Porta svojim trupama koje se nalaze na granicama Beogradskog pašaluka spremne na gušenje pobune izdaje zapovijed da se ne ulazi u totalni sukob, nego pregovara. Naime, Porta je pravilno procijenila da je manji rizik i manja šteta Srbima dati ograničenu samoupravu i prihvatiti Miloša za kneza, nego izazvati moguću intervenciju Rusije.

-       I na kraju još jedna važna činjenica: Turska vojska se iz gradova u Beogradskom pašaluku, pa tako i Beograda, počela povlačiti 1867. godine - dakle, pune 52 godine po svršetku "Drugog srpskog ustanka", a priznanje državne neovisnosti (kao kneževina), Srbija je dobila deset godina poslije (1878.) na Berlinskom kongresu. Glavnu ulogu u oslobađanju Balkana od Turaka odigrala je Austrija.

 Dakle, posve je bjelodano da tzv. srpski ustanci iz 1804. i 1815. godine nisu bili plod slučajnosti, budući da je njihova dinamika u cijelosti ovisila o vanjsko-političkim okolnostima i stavovima velikih sila (prije svega Austrije i Rusije) kao i o odnosima unutar Otomanskog Carstva. Također je jasno kako nisu posrijedi nikakve spontane i masovne narodne pobune protiv Osmanskog Carstva, budući da su oba "ustanka" - pogotovu prvi - izazvani nezadovoljstvom spahija (dakle i turskih i srpskih lokalnih zemljoposjednika) i pokrenuti s osloncem na velike sile (Austriju i Rusiju), dok je onaj iz 1804. godine i djelatno pomagan od Porte, jer su janjičari (dahije) već tada od središnje vlasti proglašeni "pobunjenicima". I na kraju, ti ustanci nisu donijeli slobodu srpskoj raji, koja je tek 1878. godine dobila svoju međunarodno priznatu kneževinu.

 Kao i u mnogim drugim slučajevima i ovdje postoje vrlo bitne razlike između mitskih, romantičarskih prikaza pojedinih razdoblja srpske povijesti i stvarnih događaja koji su se u tim razdobljima odvijali. No, to je kod naših istočnih susjeda već tradicija - i to ne od jučer.

Zlatko Pinter / PHB