LIKA VIŠE NE ŠUTI: Tko se boji prosvjeda u Zagrebu?

U normalnoj zemlji odgovor bi bio toliko samorazumljiv da oko njega ne bi trebalo biti nikakve politike.

U Hrvatskoj, međutim, izgleda da je i smeće postalo pitanje ideologije.

Pobunite li se protiv otpada, lošeg gospodarenja, ugrožavanja prirode i mogućeg ugrožavanja zdravlja ljudi, vrlo brzo možete postati „lijevi“, „jugonostalgičar“, „antihrvat“ ili, što god već treba, samo da se ne mora odgovoriti na ono najvažnije pitanje.

Zašto građani još uvijek gledaju smeće tamo gdje bi trebali gledati rješenje?

Kao da vreća smeća ima političku boju.

Kao da je kontejner HDZ-ov, SDP-ov ili nečiji treći.

Kao da otpad bira stranu.

Ne bira.

Otpad smrdi jednako i lijevima i desnima.

Voda se onečišćuje bez obzira na člansku iskaznicu.

A zdravlje čovjeka ne pita za koga je glasao.

Upravo zato ono što se posljednjih dana događa u Lici nije samo priča o otpadu.

To je priča o strahu.

I o tome koliko je čovjek u Hrvatskoj spreman trpjeti prije nego što kaže: dosta.

Lika je podijeljena – čak i oko vlastitog smeća

Posljednjih dana u Gospiću i Lici gotovo da nema važnije teme od pitanja tko ide, a tko neće ići na veliki građanski prosvjed u Zagrebu u subotu, 5. rujna.

Građanska inicijativa „Gospić je naš dom“, zajedno s ekološkim udrugama, organizira prosvjed i poručuje da skup nije stranački te da na njemu neće govoriti političari.

Po meni, potpuno ispravno.

Jer ako smo pitanje otpada uspjeli pretvoriti u još jedan stranački rov, onda smo već izgubili.

Ali činjenica da političari neće govoriti ne znači da neki od njih neće doći.

I upravo će se oko toga, sasvim predvidljivo, voditi politička bitka.

Jedni će govoriti da je prosvjed građanski.

Drugi će tvrditi da je politički obojen.

Treći će tražiti „krivce“ iza kulisa.

Netko će pokušati dokazati da iza svega stoji oporba.

Netko drugi da iza oporbe stoji ne znam tko.

A meni se čini da je sve to promašena tema.

Nije važno tko stoji iza mikrofona. Važno je što građani žele reći.

Ako je čovjeku dosta smeća, onda mu je dosta smeća.

To nije politički program.

To je osnovni zahtjev normalnog života.

Najčudnije je ono što se događa među samim Ličanima

Ipak, postoji nešto što mi je puno čudnije od političkog prepucavanja.

Činjenica da mnogi ljudi u Lici očito žele da se problem riješi, žele uklanjanje otpada, žele normalno živjeti – ali se istodobno boje otići na prosvjed.

Boje se da će ih netko vidjeti.

Boje se fotografije.

Boje se kamere.

Boje se drona.

Boje se da će ih netko prepoznati.

Boje se da će netko nešto reći.

Boje se da će ih netko proglasiti političkim protivnicima.

I tu dolazimo do možda najtužnije slike današnje Like.

Čovjeku smeta smeće pred kućom.

Smeta mu što se njegov kraj pretvara u prostor za odlaganje tuđeg otpada.

Smeta mu što institucije godinama ne rješavaju problem.

Ali neće otići u Zagreb jer se boji što će reći susjed, načelnik, stranački prijatelj ili netko iz lokalne politike.

Ako je točno da ljudi razmišljaju na taj način, onda problem više nije samo u smeću.

Problem je u strahu.

A društvo koje se boji javno reći da ne želi živjeti u smeću teško može očekivati da će ga netko drugi spasiti.

Jer politika se ne boji čovjeka koji šuti.

Politika se boji čovjeka koji više nema straha.

HDZ je desetljećima imao Liku. Što se sada događa?

Gospić i Lika desetljećima su bili jedna od najčvršćih HDZ-ovih političkih utvrda.

I upravo zato je ovo što se sada događa politički zanimljivo.

Ne zato što građani moraju biti protiv HDZ-a.

Nego zato što se prvi put ozbiljnije postavlja pitanje koliko dugo politička lojalnost može biti važnija od vlastitog životnog prostora.

Ako građanski bunt oko otpada uspije okupiti ljude koji inače ne bi sjedili za istim stolom, onda više nije riječ samo o otpadu.

Riječ je o povjerenju.

A povjerenje se ne gubi preko noći.

Gubi se kada ljudi počnu vjerovati da institucije postoje zbog sebe, a ne zbog njih.

Gubi se kada inspekcije više ne ulijevaju povjerenje.

Gubi se kada se problemi godinama prebacuju s jedne razine vlasti na drugu.

Gubi se kada se građaninu govori da je sve pod kontrolom, dok on svojim očima vidi da nije.

I zato je pogrešno svaki građanski bunt automatski proglašavati političkim.

Ako se građanin pobuni protiv otpada, to ne znači da je protiv Hrvatske.

Možda upravo suprotno.

Možda se buni zato što mu je do Hrvatske stalo.

Plenkovićev dolazak u Gospić

Upravo zato nije nevažan ni dolazak premijera Andreja Plenkovića u Gospić, i to u društvu čak pet ministara.

Samo nekoliko dana ranije govorilo se kako nema potrebe za novim dolaskom u Gospić.

Onda se ipak dogodio.

Zašto?

Politički promatrači mogu imati različita objašnjenja.

Ja bih rekao jednostavno:

Problem je postao dovoljno velik da ga više nije moguće ignorirati.

Vlada je morala pokazati da je prisutna.

Ali dogodilo se nešto što je puno važnije od televizijskih kadrova sa sastanka.

Organizatori prosvjeda nisu sjeli za stol s Vladom.

Njihov je stav da će razgovarati nakon prosvjeda.

Netko će reći da je to pogreška.

Netko da je to pritisak.

Netko da je to politički manevar.

Ja to gledam drugačije.

Ako je prosvjed jedan od rijetkih načina na koji su građani uspjeli dobiti punu pažnju države, onda je razumljivo da žele najprije pokazati koliko je nezadovoljstvo veliko, a tek potom sjesti za stol.

Jer pregovori imaju smisla tek kada obje strane razumiju koliko je problem ozbiljan.

Voda iz pipe i stvarni život

U svemu tome gotovo simbolično djelovala je i televizijska slika premijera kako u Gospiću pije vodu iz pipe.

Poruka je bila jasna: voda je sigurna.

I dobro je ako jest.

Ali jedna čaša vode ne rješava problem otpada.

Jedna televizijska snimka ne uklanja tone smeća.

Jedan sastanak ne vraća izgubljeno povjerenje.

Građanima ne treba predstava.

Treba im rješenje.

Treba im odgovor na vrlo jednostavno pitanje:

Kada će otpad biti uklonjen i tko će za to odgovarati?

Sve drugo je politički marketing.

I onda dolazi Zagreb

U subotu se zato sve seli u Zagreb.

Građanska inicijativa „Gospić je naš dom“ i ekološke udruge žele poslati poruku da problem Like nije samo lički problem.

I to je možda najvažnija stvar cijele priče.

Jer Lika nije ničije privatno odlagalište.

Nije prostor u kojem se može napraviti ono što se ne bi smjelo napraviti u Zagrebu, Rijeci, Splitu ili bilo kojem drugom dijelu Hrvatske.

Ako Hrvatska želi biti turistička zemlja, ako želi govoriti o očuvanju prirode, pitkoj vodi, nacionalnim parkovima i čistom okolišu, onda ne može istodobno zatvarati oči pred problemima otpada.

Tu više nema lijevo-desno.

Tu postoji samo jedno pitanje:

Hoćemo li živjeti u uređenoj zemlji ili ćemo prihvatiti da neki krajevi postanu tuđe smetlište?

Ironija hrvatskog „domoljublja“

Zato mi je posebno zanimljivo kada se građanski prosvjed pokušava prikazati kao napad na Hrvatsku.

Tko je tu zapravo domoljub?

Onaj koji bez pogovora vjeruje svakoj odluci vlasti?

Ili onaj koji kaže da Hrvatska ne smije biti zatrpana otpadom?

Onaj koji šuti da ne bi nekoga naljutio?

Ili onaj koji izađe na ulicu i kaže da želi čistu vodu, čistu zemlju i odgovorne institucije?

Za mene je odgovor jednostavan.

Domoljublje nije šutnja pred problemom.

Domoljublje je imati hrabrosti problem nazvati pravim imenom.

A ako netko zbog toga građane naziva „ljevicom“, „antihrvatima“ ili nekim drugim pogrdnim imenima, onda više govori o sebi nego o njima.

Jer Hrvatska nije vlast.

Hrvatska nisu stranke.

Hrvatska nisu ministri.

Hrvatska nisu načelnici.

Hrvatska su ljudi koji u njoj žive.

I upravo ti ljudi imaju pravo pitati gdje završava njihov otpad, tko njime upravlja i tko će odgovarati ako nešto pođe po zlu.

Hoće li Ličani braniti Liku?

I tu dolazimo do najneugodnijeg pitanja.

Hoće li u Zagrebu u subotu biti više ljudi koji žele braniti Liku nego Ličana koji su spremni javno stati iza vlastitog kraja?

Povijest nas je već jednom naučila da Liku nisu branili samo Ličani.

Devedesetih su u Liku dolazili ljudi iz svih krajeva Hrvatske. Ljudi koji s njom nisu imali nikakve osobne veze, ali su smatrali da je treba braniti.

Danas nema tenkova.

Nema rovova.

Nema granata.

Danas je neprijatelj puno tiši.

To su otpad, nemar, loše upravljanje, neodgovornost i sustav u kojem građanin prečesto ima osjećaj da se njegov glas ne čuje.

I zato je paradoks današnje Like možda najveći upravo u tome što bi je u Zagrebu mogli braniti oni koji u njoj ne žive, dok će neki od onih koji žive usred problema ostati kod kuće – da ih netko slučajno ne vidi.

Ako se to dogodi, neću kriviti samo politiku.

Krivnju moramo pogledati i u vlastito ogledalo.

Jer ako se bojimo vlastitog glasa, onda smo dio problema.

U subotu se ne odlučuje samo o prosvjedu

Ne vjerujem da će subota riješiti problem otpada.

Neće jedna povorka očistiti Liku.

Neće jedan transparent promijeniti sustav gospodarenja otpadom.

Neće ni jedna Vlada preko noći riješiti ono što se godinama nije rješavalo.

Ali prosvjed može napraviti nešto drugo.

Može pokazati da građani više nisu spremni šutjeti.

Može pokazati da problem nije lokalna svađa.

Može pokazati da se ljudi ne žele dijeliti na „naše“ i „njihove“ kada je riječ o vodi, zemlji, zraku i zdravlju.

I možda je upravo to ono čega se politika najviše boji.

Ne političkog protivnika.

Ne oporbe.

Ne lijevih ili desnih.

Nego građanina koji više nema potrebu pitati smije li reći da mu je dosta.

Zato ću u subotu gledati Trg bana Josipa Jelačića i pitati se nešto puno važnije od toga tko je došao, a tko nije.

Pitat ću se:

Koliko nas još mora živjeti sa smećem da bismo konačno shvatili da šutnja nije domoljublje?

A možda će odgovor na to pitanje biti važniji od svih političkih govora koji se neće održati.

Jer kada građanin jednom prestane šutjeti, više nije najvažnije tko je na vlasti.

Najvažnije je da se vlast konačno počne bojati onoga čega bi se u demokraciji jedino i trebala bojati:

Građana koji su odlučili govoriti!

Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta Uredništva Portala hrvatskih branitelja već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora