Tko nas svađa međusobno? Dok se mi brojimo i dijelimo, drugi zbijaju redove

Gledamo to gotovo svakodnevno. Sve veći broj ljudi iz istoga naroda međusobno se svađa, dijeli, vrijeđa i napada, dok oni kojima takvo stanje odgovara sa strane mogu samo promatrati koliko smo posla spremni odraditi sami protiv sebe.

Došli smo do toga da branitelj branitelju broji dane provedene u Domovinskom ratu. Kao da smo u vrtiću pa se natječemo čiji je tata jači.

Tko je bio prvi, tko je bio dulje, tko je više vrijedan, tko ima veće pravo govoriti, tko je pravi, a tko navodno nije dovoljno pravi Hrvat.

Jesmo li stvarno došli do toga?

Ljudi koji su devedesetih stajali na istoj strani danas se preko društvenih mreža međusobno procjenjuju, mjere i presuđuju jedni drugima. Umjesto da svoje iskustvo, znanje i autoritet koriste za nešto korisno, dio energije troše na beskonačna i beskorisna prepucavanja.

A dok se mi brojimo, drugi zbijaju redove.

Možda još nismo dovoljno ozbiljno shvatili koliko je podijeljeno društvo lako usmjeravati i koliko je međusobno nepovjerenje pogodno tlo za manipulaciju onih koji preziru sve koji imaju svoje mišljenje i stav.

Za svađu danas više nije potreban ni trg ni politička govornica. Dovoljni su mobitel, nekoliko anonimnih profila i tema za koju se unaprijed zna da će podijeliti ljude.

Bespuća interneta postala su golemo igralište manipulacija, dezinformacija, poluistina i namjerno izazvanih sukoba koji se nekada odrađuju i iz drugih zemalja.

Posebna su priča anonimni profili i stranice za koje često ne znate tko ih vodi, tko ih financira, zašto postoje i čije interese zastupaju.

Jednoga napadaju. Drugoga uzdižu do nebesa.

Trećega proglašavaju izdajnikom. Četvrtoga preko noći pretvaraju u autoritet za sve, od geopolitike i povijesti do gospodarstva i nacionalne sigurnosti. Ponekad se potpuno opravdano treba zapitati kako pojedinci o kojima prije nekoliko godina gotovo nitko ništa nije znao odjednom raspolažu golemim dosegom, desecima stranica koje ih prenose i čitavim nizom lažnih profila koji gotovo identičnim riječima brane svaku njihovu rečenicu.

Ne tvrdim da iza svakoga stoji neka velika zavjera.

Ali bilo bi krajnje naivno tvrditi da manipulacija na društvenim mrežama ne postoji.

Postoje organizirane kampanje. Postoje lažni računi. Postoji politička propaganda. Postoje ljudi kojima je posao stvarati dojam da je neko mišljenje općeprihvaćeno ili da je netko preko noći postao glas naroda. A postoje, naravno, i oni koji sve to rade besplatno, iz vlastite zlobe, zavisti ili potrebe da svakoga tko nešto napravi povuku prema dolje. Rezultat je isti. Kaos.

Ljudi me svakodnevno pitaju što mislim o ovome ili onome, o nekom čovjeku, profilu, sukobu ili javnom prepucavanju. Često ne govorim sve što mislim. Ne zato što nemam mišljenje, nego zato što znam koliko jedna javno izgovorena riječ može nekome nanijeti štetu. Ali postoji nešto što svatko može napraviti.

Presjeći. Blokirati (ne)čovjeka koji vam svakodnevno servira otrov.

Blokirati anonimni profil kojemu je jedina svrha izazivati sukobe. Prijaviti lažne račune. A kada netko prijeđe granicu i krene s prijetnjama, pozivima na nasilje ili sadržajem koji može predstavljati kazneno djelo, takve slučajeve treba prijaviti policiji.

Sloboda govora nije dozvola za prijetnje, zastrašivanje i uništavanje života drugih ljudi. Najveća šteta svega ovoga nije ni u tome što će se nekoliko ljudi posvađati na Facebooku. Šteta je u tome što zbog zle galame nekih normalni, sposobni i dobronamjerni ljudi sve teže dolaze do izražaja.

Čovjek koji nešto zna često nema potrebu urlati i izdizati sebe blaćenjem drugog čovjeka. Dobar liječnik neće cijeli dan graditi osobni kult na društvenim mrežama. Dobar kuhar možda će vam pokazati kako pripremiti nešto bolje. Majstor će vam pokazati kako nešto napraviti.

Povjesničar će pred vas staviti dokument.

Poduzetnik će vam možda prenijeti iskustvo.

Branitelj će mladima moći ispričati ono što je stvarno proživio. Profesor će vas nečemu naučiti. Ali takvi ljudi sve češće ostaju zatrpani galamom onih kojima cilj nije ništa izgraditi, nego samo nekoga srušiti i diskreditirati. I zato ovo pišem.

Ne zato da bismo krenuli u novi lov na neprijatelje. Upravo suprotno.

Pišem zato što možda napokon moramo prestati svaki dan tražiti neprijatelja među sobom.

Hrvatskoj ne nedostaje ljudi koji će se svađati.

Takvih imamo i previše. Nedostaje nam ljudi koji će nešto napraviti, povezati, naučiti, prenijeti znanje, pomoći drugome i iza sebe ostaviti nešto korisno za društvo. Nedostaje nam više ljudi koji će znati razlikovati kritiku od mržnje, argument od uvrede, činjenicu od manipulacije i neistomišljenika od neprijatelja.

Jer nije svatko tko misli drukčije protivnik Hrvatske. Nije svatko tko postavi neugodno pitanje izdajnik. Nije svatko tko kritizira političara neprijatelj njegova birača.I nije svatko tko se ne slaže s nama netko koga treba javno razapeti. Društvo koje izgubi sposobnost normalnog razgovora vrlo brzo izgubi i sposobnost zajedničkog djelovanja.

A upravo je to najopasniji dio cijele priče. Kaos uvijek najviše odgovara onima kojima uređeno, samouvjereno i povezano društvo predstavlja problem. Zato prije nego što sljedeći put podijelimo neku objavu, napadnemo čovjeka kojega nikada nismo upoznali ili sudjelujemo u još jednoj internetskoj hajci, možda vrijedi postaviti jedno jednostavno pitanje:

Tko od ovoga ima koristi? Jer možda ćemo tada shvatiti nešto vrlo neugodno. Ponekad nas uopće ne mora svađati netko drugi. Dovoljno je samo baciti iskru. Ostatak posla odradimo sami za one koji nisu nikada željeli i htjeli da budemo ono što jesmo. HRVATI!