HRVATSKA SE BRANILA NA BOJIŠNICI DUGOJ 1200 KILOMETARA! (Drugi dio)

„Vidite, to je bila jedna specifična bitka, vjerojatno jedna od najtežih bitaka Domovinskog rata. Operacija se odvijala u siječnju 1993., ali i cijela veljača prolazi u teškim, dramatičnim borbama. Na terenu je naša vojna elita, ali i srpska vojna elita.

Našu prevagu ne donose samo ljudi koji su prošli kroz Legiju nego i naše profesionalne jedinice koje su stasale i koje će do 1994. godine doći na razinu da su, kako je sama CIA konstatirala, postale najbolje vojne snage na čitavom Balkanu.

Inače, Srbi tu šalju svoje interventne snage, dakle vrlo kvalitetne snage. Zatim tu stiže Arkan, koji je imao borbenu vrijednost, što god mislili o njemu. Tu dolaze i Vukovi, jedna od možda najboljih srpskih vojnih jedinica. Negdje se smatraju paravojskom, negdje službenom jedinicom, ali to su njihove iznimno dobre borbene jedinice.

Borbe koje su se vodile oko Kašića i Novigrada doista su bile strahovite. Tamo su srpske snage dovukle sve, ali doslovno sve tenkove T-84 koje su imale na tom području, tako da su, uz iznimne borce, imale i strahovito puno izvrsne tehnike.

Dakle, bila je to prava, velika, ogromna, strahovita ratna bitka u kojoj smo odnijeli veliku pobjedu. Naime, tu je tzv. Krajini slomljena kralježnica jer ona više nije mogla ni materijalno izdržati taj silni pritisak tako velike bitke.

Znate, za rat su vam, osim ljudi i naoružanja, potrebni i oprema, logistika i novac. Takva bitka traži silnu logistiku i tu su oni pucali.“

Na moj upit o ratnim gubicima Marijan je samo kratko dodao:

„Otprilike 150 do 200 mrtvih s obje strane…“

S obzirom na to da je najuži dio Hrvatske u ratu bio kod Karlovca, koji je sustavno napadan, pitao sam Marijana što je bilo specifično u obrani Karlovca. Evo kako je odgovorio:

„Vidite, tu smo najtanji, a dubina teritorija vam je uvijek problem u ratu. Dobro, možete reći da bismo išli preko Slovenije, ali takvi su aranžmani iznimno skupi.

Karlovac je specifičan jer je na rubu područja na kojem živi većinsko srpsko stanovništvo, mislim na Kordun. Karlovac se zapravo brani na Slunjskim brdima, dakle na samom ulazu u grad.

Kad se grad napada, brani ga vrlo malo ljudi. Znate, Vukovar je bio bolje naoružan kad je napadnut nego Karlovac. To mnogi ljudi ne znaju.

Naime, zapovjedništvo ZNG-a i Glavni stožer nemaju strategiju naoružavanja jer oružja nemamo. Kad nešto tražite od njih, daju ono što u tom trenutku imaju. To je davanje na kapaljku.

Početkom listopada, kad se Karlovac snažno napada, brani ga oko 800 ljudi. Listopad 1991. u Karlovcu je bio paklen. Pogotovo kad su Srbi uspjeli zauzeti brdo Šanac na ulazu kod Turnja. S njega vidite sve, možete birati što želite gađati po gradu.

A ispod tog brda nalazi se vojarna Logorište, koja ima naoružanja i opreme za otprilike deset tisuća vojnika!

Karlovac napada motorizirana brigada iz Loznice. Ona se već u hodu počela raspadati i doista se raspala negdje do sredine listopada. Snažno su napali grad, bili su zaustavljeni i u sljedećih tjedan dana brigada se raspala, praktički je nestala.

Kad se to dogodilo, doveli su iz Niškog korpusa brigadu skrpanu od raznih postrojbi. Bilo im je važno dovesti ročnu vojsku da ona izdrži jer su se rezervisti pokupili i otišli.

Tu se vidjelo da oni zapravo ne mogu vladati svojom pričuvom jer, kad se ona raspadne, dovedu djecu od osamnaest godina kojom je lakše manevrirati…“

Na moj upit koje su specifičnosti obrane Banovine i teških borbi koje smo ondje vodili 1991., Marijan je rekao:

„Vidite, gdje god ste, od istočne Slavonije do Like i Dalmacije, imali kompaktna srpska sela, ona su se redom pobunila i uključila u oružanu pobunu. Redom.

Banovina isto tako ima određeni broj srpskih sela, ali ondje imate i hrvatska uporišta. U prvom su redu ta uporišta u Sisku i nešto u Petrinji, koja je problematična jer je ondje vrlo jaka vojarna JNA, vojarna za nekih osam do deset tisuća vojnika.

Oni tamo nemaju toliko vojnika, ali imaju naoružanja za dvije motorizirane brigade i za dva puka potpore. To je praktički divizija.

Imate hrvatsko uporište Sunju i onih nekoliko hrvatskih sela između Dvora na Uni i Kostajnice, gdje se formira policijska postaja Kozibrod. Ta su sela izdržala praktički mjesec dana, negdje do kraja srpnja.

Potkraj srpnja zauzeta je Glina i otada se Banovina svodi na Petrinju i Gornji Viduševac, odakle se nadzire Topusko, koje je u susjednoj općini, ali je u velikim problemima jer je okruženo Srbima.

Držalo se sjajno do 14. rujna, a Banovina se održala do 30. rujna. Naime, 21. rujna pala je Petrinja, a 30. rujna, padom Gornjeg Viduševca, srpske snage praktički izlaze na Kupu.

Nama ostaje onaj mali džep oko Nebojana.

Srpska inicijativa staje 16. listopada, kada imamo žestoku borbu za Novi Farkašić, no Gromovi su zaustavili taj napad unatoč ogromnom broju tenkova koje Srbi koriste. Od tada inicijativa na tom dijelu prelazi na našu stranu.

Srbi su posljednji napad na Sunju izveli 2. studenoga.

Za cijelo to vrijeme Sisak se održao. Bilo mu je puno teže nakon pada Banovine i bio je pod stalnom vatrom, ali obrana je bila čvrsto postavljena i Srbi s vremenom više nemaju ozbiljne snage za napad na tako čvrsto branjeno mjesto.

Rujan i listopad 1991. bila su dva najteža mjeseca u Domovinskom ratu, i to gdje god pogledate bojišnicu.“

Autor:Tihomir Dujmović

Ovaj tekst je autorska kolumna. Stavovi izneseni u kolumni osobni su stavovi autora i ne moraju odražavati stavove uredništva Portala hrvatskih branitelja. Kolumna je objavljena u svrhu razmišljanja, poticanja javne i argumentirane rasprave.