Dok se svađamo oko Thompsona, ratni huškači ponovno dižu glave. Tko će ovaj put platiti cijenu?

Dovoljno je spomenuti njegovo ime, pjesmu „Bojna Čavoglave“ ili pozdrav „Za dom spremni“ i počinje poznato ideološko prepucavanje. Istodobno se svijet naoružava, ratovi odnose tisuće života, a na Balkanu ponovno slušamo priče o povijesnim teritorijima, neprijateljima i nekim budućim obračunima.

Imamo li mi uopće svijest o tome kamo nas takvo raspoloženje može odvesti?

Marka Perkovića Thompsona u prvi plan hrvatske javnosti doveo je Domovinski rat. Njegova glazbena karijera ne može se odvojiti od vremena u kojem je Hrvatska bila izložena agresiji, gradovi razarani, a ljudi ginuli braneći vlastite domove.

Pjesma „Bojna Čavoglave“ nastala je 1991. godine. Nije nastala u mirnodopskom društvu koje je raspravljalo o povijesnim simbolima, već usred rata, kada su ljudi tražili snagu, ohrabrenje i zajedništvo. A to su i dobili!

Pozdrav kojim pjesma počinje ima jasno povijesno nasljeđe. To se ne može izbrisati. Međutim, jednako je pogrešno zanemariti ratne okolnosti njezina nastanka i zbog te pjesme proglašavati stotine tisuća ljudi fašistima.

Koliko se puta mora ponoviti da slušanje određenog izvođača ne predstavlja automatski prihvaćanje svake njegove riječi, političkog stava ili simbola?

Uostalom, srpski izvođači pune zagrebačku Arenu. Tisuće Hrvata pjevaju njihove pjesme, kupuju ulaznice i uživaju u koncertima. Znači li to da se odriču hrvatskog identiteta ili podržavaju velikosrpsku politiku? Naravno da ne znači.

Zašto onda kod Thompsona vrijede neka druga pravila?

Meni je „Lijepa li si“ jedna od najljepših modernih hrvatskih domoljubnih pjesama. U njoj prepoznajem Hrvatsku, njezine krajeve, ljude i pripadnost zemlji. Ne trebaju mi neki iskompleksirani politički komentatori objašnjavati što bih pritom ja morao osjećati.

A upravo se to pokušava. Određivati ljudima što smiju slušati, kako smiju voljeti Hrvatsku i pod kojim uvjetima imaju pravo biti domoljubi.

S druge strane, jednako mi je neprihvatljivo kada netko svaku opravdanu kritiku povijesnog simbola pokušava prikazati kao neprijateljstvo prema hrvatskoj državi.

Hrvatska ima dovoljno vlastitih pobjeda, velikana i povijesnih razloga za ponos. Ne treba joj rehabilitacija propalih totalitarnih režima. Ali treba joj istina o vremenu u kojem je stvarana današnja država.

Rat nije televizijska emisija u kojoj se bira pobjednik

Postoji nešto što se u našim raspravama uporno zaboravlja. Rat mijenja ljudsku psihologiju.

Simbol koji u miru izaziva političku raspravu u ratu može postati sredstvo zastrašivanja protivnika, ohrabrivanja vlastitih redova ili okupljanja ljudi pred zajedničkom opasnošću. Povijest je puna takvih primjera i pitam se kada su ti neki uopće učili povijest. 

Srpska propaganda tijekom agresije na Hrvatsku sustavno je koristila povijesne strahove od ustaštva. Hrvatski narod prikazivan je kroz nasljeđe NDH, a obrana vlastite države predstavljana kao navodno oživljavanje fašizma.

S druge strane, za mnoge Hrvate jugoslavenski simboli nisu predstavljali nekakvu bezazlenu uspomenu na zajedničku državu. Iza njih su stajali komunistička represija, politički progoni, poslijeratne likvidacije, a 1991. i vojska koja je napadala hrvatske gradove i sela.

To su povijesna iskustva koja se ne mogu izbrisati političkim dekretom.

Problem nastaje kada se takva iskustva ponovno počnu koristiti za proizvodnju neprijatelja među današnjim generacijama.

A na Balkanu za to uvijek ima zainteresiranih.

Dovoljno je pogledati koliko se političke pozornosti dobiva provociranjem susjednih naroda. Jedna zapaljiva izjava, nekoliko uvreda, malo ratne ikonografije i već imamo novu nacionalnu krizu.

Pritom bi bilo pošteno pitati sve te glasne ratnike gdje bi bili kada bi ponovno počelo pucati.

U prvim redovima ili na sigurnoj udaljenosti?

Dok su jedni ginuli, drugi su otkrivali poslovne talente

Hrvatska ima još jednu neriješenu priču iz ratnih i poratnih godina. Pretvorbu i privatizaciju.

Dok su jedni branili državu, drugi su u istoj toj državi pronalazili načine kako se domoći poduzeća, nekretnina i društvenog bogatstva.

Naravno da svako stjecanje imovine nije bilo nezakonito. Ali kriminal, zlouporabe i uništavanje nekada uspješnih poduzeća ostavili su posljedice koje su plaćali radnici, njihove obitelji i cijelo društvo.I  koliko se danas o tome ozbiljno govori?

Lakše je organizirati novu ideološku svađu nego objasniti kako je netko preuzeo vrijedno poduzeće, rasprodao imovinu i ostavio ljude bez posla.

Lakše je prebrojavati pozdrave na koncertima nego odgovarati za izgubljena radna mjesta.

Posebno je zanimljivo promatrati naknadno domoljublje pojedinaca koji su iz ratnog i tranzicijskog kaosa izašli bogatiji, dok su drugi ostali bez zdravlja, doma ili osnovne egzistencije, a o pobjeguljama da ne pišem.

Zar smo se za takvu Hrvatsku borili?

Državu u kojoj će netko svoju ljubav prema domovini dokazivati pjesmom, dok će mu poslovanje, odnos prema javnom novcu i radnicima govoriti nešto sasvim drugo?

Velike sile svoje interese nikada nisu skrivale

Dok se mi iscrpljujemo starim ideološkim prijeporima, međunarodni odnosi ponovno postaju sve opasniji.

Vrijedi se prisjetiti 1938. godine i Münchenskog sporazuma. Britanija i Francuska prihvatile su Hitlerove teritorijalne zahtjeve prema Čehoslovačkoj, a predstavnici države o čijoj se sudbini odlučivalo nisu sudjelovali u pregovorima.

Samo godinu dana poslije Europa je ponovno bila u svjetskom ratu.

Danas su međunarodne okolnosti drukčije. Hrvatska pripada NATO-u i Europskoj uniji, a njezina sigurnosna pozicija neusporediva je s onom iz 1991. godine. Ipak, međunarodna politika oduvijek se vodila interesima.

Zato Hrvatska mora imati snažnu vojsku, ozbiljan sigurnosni sustav i sposobnost zaštite vlastitog teritorija.

Podržavam modernizaciju Hrvatske vojske, ulaganje u obranu i jačanje sigurnosti. Iskustvo Domovinskog rata dovoljan je razlog da se o vlastitoj obrani nikada više ne razmišlja olako.

Ali pogledajmo kakva se atmosfera stvara kada rasprava o sigurnosti preraste u gotovo navijačko iščekivanje sukoba.

Ljudi koji nikada nisu čuli granatu kako pada u neposrednoj blizini raspravljaju o raketnim sustavima kao da uspoređuju automobile.

Na društvenim mrežama prebrojavaju se tenkovi, zrakoplovi i vojnici. Jedni prijete drugima, drugi odgovaraju još glasnije. Kao da rat ima neko lijepo i privlačno lice.

Današnje oružje može razoriti gradove i infrastrukturu s golemih udaljenosti. Doleti vam dron i zapali kuću ili automobil. Za civilno stanovništvo rat bi značio novu katastrofu, neovisno o tome koliko se pobjedničkih poruka prethodno objavilo.

Hrvatska je svoj rat dobila. Zna se tko ju je napao, a tko branio.

Nema potrebe tu činjenicu stalno ublažavati radi nekakve lažne regionalne ravnoteže i političke korektnosti.

Ali pobjeda ima i svoju ljudsku cijenu. Groblja, nestali, invalidi, razrušeni domovi i obitelji koje su izgubile najmilije ostaju i dugo nakon što političari potpišu mir.

To bi morali imati na umu svi koji ponovno zazivaju oružane obračune.

Posebno oni koji su posljednji rat uspješno zaobišli, a danas bi najradije drugima dijelili ratne zadatke. 

Hrvatskoj ne trebaju novi rovovi

Thompson će i dalje puniti koncerte. Jedni će ga obožavati, drugi osporavati. Rasprave o povijesti neće prestati, niti trebaju prestati.

Ali bilo bi krajnje vrijeme da naučimo razlikovati ozbiljnu povijesnu raspravu od političkog huškanja.

Ne može se hrvatskom narodu neprestano lijepiti etiketa ustaštva zbog domoljubnih pjesama. Niti se smije zatvarati oči pred povijesnim zločinima zato što ih je počinio netko tko se pozivao na hrvatsko ime.

Jednako tako, pomirenje među narodima bivše Jugoslavije ne zahtijeva prekrajanje povijesti Domovinskog rata niti da ga se mi odreknemo.

Hrvatska je bila žrtva agresije. Hrvatski branitelji i braniteljice obranili su državu. Ratni zločini moraju se jasno imenovati, a odgovornost za njih utvrđivati pojedinačno.

To su temelji na kojima se može razgovarati bez mržnje i bez povijesne amnezije naravno ako se želi.

Ono što nas treba zabrinuti jest lakoća kojom se ponovno stvaraju neprijatelji. Političari na takvim sukobima skupljaju bodove, pojedini mediji publiku, a društvene mreže dodatno raspiruju ono najgore u ljudima.

Kada se jednom prijeđe granica, račune obično ne plaćaju oni koji su najglasnije huškali.

Plaćaju ih obični ljudi tj. TI! 

Zato bih svim profesionalnim domoljubima, ideološkim sucima i ratnicima iz udobnih fotelja postavio jedno jednostavno pitanje.

Ako sutra ponovno počne rat, hoćete li prvi stati pred vlastitu djecu i objasniti im zašto i zbog koga moraju ginuti?

Hrvatska je svoju slobodu preskupo platila da bismo se danas tako olako poigravali njezinom budućnošću.

Autor:Filip Kuštro

Ovaj tekst je autorska kolumna. Stavovi izneseni u kolumni osobni su stavovi autora i ne moraju odražavati stavove uredništva Portala hrvatskih branitelja. Kolumna je objavljena u svrhu razmišljanja, poticanja javne i argumentirane rasprave.