Ovo nije samo poraz. Ovo je alarm: Hrvatska je na Rujevici izgledala kao San Marino

Na semaforu je na kraju ostalo nevjerojatnih 0:7. Najteži poraz Hrvatske u povijesti. I još je strašnija spoznaja da je moglo završiti i gore.

Nešto je obranio Dominik Livaković, nešto su promašili Englezi, nešto je Hrvatsku pomazila sreća. Ali ono što su Vatreni pokazali, odnosno ono što nisu pokazali, nadilazi običan sportski poraz. Ovo je bio sportski debakl. Potpuni raspad momčadi koja je godinama gradila status jedne od najcjenjenijih reprezentacija svijeta.

Izgubiti od Engleske? Nije problem.

Izgubiti od bolje momčadi? Također nije problem.

Nogomet je takav. Netko mora izgubiti.

Ali ovako izgubiti – jest problem.

Jer Hrvatska na Rujevici nije izgledala kao momčad koja je izgubila od boljeg protivnika. Izgledala je kao momčad koja nije znala što radi. Bez energije, bez agresije, bez ideje, bez brzine, bez reakcije. Kao da su na teren istrčale dvije reprezentacije različitih nogometnih kategorija.

Engleska je izgledala kao ozbiljna europska sila. Hrvatska kao njezin sparing-partner.

I tu više nije riječ samo o rezultatu.

Već nakon prvih dvadesetak minuta bilo je jasno da nešto ozbiljno nije u redu. Englezi su bili brži u svakoj reakciji, prvi na gotovo svakoj lopti, tehnički sigurniji, fizički moćniji i taktički nekoliko koraka ispred. Hrvatski igrači djelovali su izgubljeno, prestrašeno i nevjerojatno sporo.

A kada je protivnik takve kvalitete, kazna stiže brzo.

I stigla je.

Četiri gola u prvom poluvremenu. Četiri.

Moglo ih je biti i više.

Dominik Livaković spašavao je što se spasiti moglo, dok su Englezi u pojedinim situacijama izgledali kao da ni sami ne vjeruju koliko im se prostora otvara.

Kane, Bellingham, Saka, Gordon… nije to bila samo priča o imenima. Engleska je Hrvatskoj očitala lekciju iz brzine, energije, kretanja, kombinatorike i okomitosti.

Svaka je njihova akcija imala smisao. Svaki je igrač znao gdje treba biti. Svaka je lopta putovala brže nego što je hrvatska obrana mogla reagirati.

A Hrvatska?

Pokušavala je igrati.

Ali nije mogla.

Nije mogla doći do lopte. Nije mogla povezati nekoliko dodavanja. Nije mogla zatvoriti prostor. Nije mogla odgovoriti na englesku brzinu.

Kada bi napokon došla do lopte, često nije bilo kome je odigrati.

I tada shvatite koliko je nogomet danas jednostavan u jednoj stvari: ako ste sporiji od protivnika u glavi, nogama i reakciji, sve ostalo postaje nevažno.

Englezi su izgledali kao Ferrari.

Hrvatska kao automobil koji vozi po felgama.

Da, Engleska je svjetski vrh. Da, riječ je o reprezentaciji koja ima ogroman izbor igrača, golemu tržišnu vrijednost i individualnu kvalitetu. Da, Hrvatska je posljednjih godina često znala biti nadigrana od najboljih.

Ali ovo nije bilo obično nadigravanje.

Ovo je bila povijesna blamaža.

Gore od Elchea.

Gore od mnogih teških poraza koje pamtimo.

Jer protiv Španjolske smo barem znali što gledamo. Znali smo da je protivnik strašno kvalitetan. Na Rujevici, međutim, gledali smo Hrvatsku koja je sama sebi nestala pred očima.

I zato se nameće pitanje koje je puno važnije od rezultata:

Što se, dovraga, dogodilo s ovom reprezentacijom?

Još smo je nedavno gledali kako se nosi s najvećima.

U Dallasu smo protiv Engleske imali 2:2 na poluvremenu. Danas smo protiv istog protivnika na poluvremenu imali 0:4.

To nije normalna oscilacija.

To je alarm.

Još je poraznija činjenica da su hrvatski igrači, od kojih mnogi igraju u najvećim europskim klubovima i ligama, nizali pogreške kakve ne očekujete ni od puno slabijih momčadi. Svakom bismo pojedincu nakon ove utakmice mogli napisati vlastitu knjigu grijeha.

I ne, ne može se sve objasniti time da je Engleska bila fantastična.

Jer jest.

Ali Hrvatska joj je svojim pristupom, greškama i nemoći dodatno otvorila vrata.

Englezi su nas ispreskakali, isprepadali i na kraju ponizili.

Bolno je to napisati, ali u jednom trenutku Rujevica je izgledala kao da gledamo utakmicu seniora protiv kadeta.

Bili smo San Marino.

I tu dolazimo do najtežeg dijela priče.

Nije problem priznati da Hrvatska više nije ona reprezentacija koja je u Rusiji 2018. ili na posljednjim velikim turnirima mogla svakoga pobijediti. Vrijeme prolazi, generacije se mijenjaju, konkurencija napreduje.

Problem je kada reprezentacija koja više nije u samom vrhu počne izgledati kao da uopće ne pripada toj razini.

To je ono što boli.

U Sevilli se već vidjelo da nešto ozbiljno ne štima. Tamo smo mogli govoriti o lošem danu, kvaliteti protivnika, pogreškama, okolnostima.

Ali nakon 0:7 protiv Engleske više nije moguće zatvarati oči.

Nešto je duboko pogrešno.

Je li problem u pripremi utakmice? U sustavu? U izboru igrača? U fizičkoj spremi? U psihologiji? U odnosima unutar momčadi? U tome što neki igrači više jednostavno ne mogu pratiti ritam reprezentativnog nogometa na ovoj razini? Ili je problem puno dublji?

To mora otkriti Slaven Bilić.

Jer izbornik ne može promijeniti rezultat 0:7. Ne može vratiti vrijeme. Ne može izbrisati najteži poraz u povijesti hrvatske reprezentacije.

Ali može odgovoriti na najvažnije pitanje:

Zašto je Hrvatska u samo nekoliko utakmica od momčadi koja se može nositi s najboljima postala momčad koju najbolji razbijaju bez milosti?

To je pitanje na koje ne može odgovoriti ni Livaković, ni Kane, ni Bellingham, ni semafor.

To je pitanje za hrvatski nogomet.

I bolje je da odgovor pronađemo odmah.

Jer 0:7 nije samo jedan rezultat.

To je alarm koji se čuje do posljednje tribine Rujevice.

Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta Uredništva Portala hrvatskih branitelja već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora