Kad će i naše rane postati važne?

Hrvatska ima neobičan problem.
Nismo se još uspjeli dogovoriti vrijede li sve žrtve jednako.
Dovoljno je da netko izgovori "Za dom spremni" pa da se podigne cijela politička i medijska scena. Reakcije stižu sa svih strana, traže se osude, izjave i sankcije. I to je legitimno. Civilizirano društvo mora biti osjetljivo prema simbolima koji kod dijela građana bude bolna i teška povijesna sjećanja.
Ali tada se nameće jedno jednostavno pitanje.
Zašto ista osjetljivost nestane kada hrvatski branitelji, obitelji poginulih i žrtve komunističkih zločina kažu da ih vrijeđaju i bole simboli pod kojima su stradavali njihovi najmiliji?
Za mnoge moje suborce crvena petokraka nije povijesna ilustracija iz udžbenika. Nije ni romantična uspomena na neko prošlo vrijeme.
To je znak koji su gledali na tenkovima koji su ulazili u Vukovar. To je simbol pod kojim su gorjela hrvatska sela i gradovi. To je obilježje vojske koja je izvršila agresiju na međunarodno priznatu Republiku Hrvatsku.
Tko to nije doživio, možda neće razumjeti. Ali nitko nema pravo braniteljima govoriti što bi trebali osjećati kada vide simbol pod kojim su ginuli njihovi prijatelji.
Još manje kada znamo da priča o crvenoj petokraci ne počinje 1991. godine.
Hrvatski sabor je 2006. godine donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990. godine, navodeći masovna kršenja ljudskih prava, političke progone, likvidacije, logore i druge oblike represije.
To nije procjena pojedinaca niti političkih stranaka.
To je službeni stav najvišega predstavničkog tijela Republike Hrvatske.
Ni Europa nije ostala nijema prema toj temi. Europski parlament u Rezoluciji o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe poziva na sjećanje na žrtve svih totalitarnih režima te osuđuje zločine nacističkih i komunističkih sustava.
Dakle, nije problem u tome što netko želi osuditi jedan totalitarizam.
Problem nastaje onda kada odbija osuditi drugi.
Tada više ne govorimo o ljudskim pravima.
Tada govorimo o ideološkim preferencijama.
Kao hrvatski branitelj nemam potrebu nikome nametati svoje viđenje povijesti. Ne tražim zabrane, progone niti nove podjele.
Tražim samo ono što bi trebalo biti normalno u svakoj demokratskoj državi.
Jednako poštovanje prema svim žrtvama. Ako poštujemo žrtve fašizma, moramo poštovati i žrtve komunizma.
Ako osuđujemo zločine jedne ideologije, moramo osuditi i zločine druge.
Ako očekujemo da netko razumije tuđu bol, tada moramo pokazati razumijevanje i za bol hrvatskih branitelja.
Jer nisu sve hrvatske rane nastale jučer.
Neke su nastale na Bleiburgu, Križnom putu, Jazovki i Macelju.
Neke u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.
Ali svima je zajedničko jedno. Iza svake od njih stoji čovjek.
Ne broj. Ne ideologija. Ne politički argument.
Čovjek.
Možda će Hrvatska doista postati zrelo društvo onoga trenutka kada prestanemo dijeliti žrtve na naše i njihove.
Kada prestanemo mjeriti vrijednost ljudskog života bojom zastave pod kojom je stradao.
I kada konačno shvatimo da nijedna nevina žrtva nije manje vrijedna od druge.
Tek tada će i naše rane postati važne.











