Država u kojoj politička podobnost vrijedi više od znanja i zasluga nema budućnost

Ipak, povijest nas uči važnoj lekciji. Ni tada, kao ni sada, nisu svi s pravim vezama imali stvarne privilegije. Sustav uvijek koristi većinu kao pješadiju. Uži krug na vrhu grabi sve. Ceh te prividne odanosti na kraju plaća cijelo društvo.

Razvijeni svijet bije bitku za tehnološki napredak i privlačenje najboljih umova. Kod nas se ključni položaji i dalje dijele prema načelu bezuvjetne poslušnosti vladajućoj garnituri. To vrijedi za sve institucije, od bolnica do sveučilišta.

Zašto se kod nas znanstvena djela i stručne kompetencije omalovažavaju? Razlog je jasan sam po sebi. Stručan čovjek drži do svojih načela. Pojedinac s čvrstim moralnim integritetom misli svojom glavom i postavlja pitanja. Za autoritarne i klijentelističke sustave takav pojedinac nema vrijednost. On predstavlja prijetnju.

Podobnost se cijeni jer jamči tišinu. Ona osigurava provođenje odluka bez pogovora. Postavljanje ljudi bez odgovarajućih kompetencija i legitimiteta na čelo institucija stvara opasan mehanizam. Takav sustav ne proizvodi rezultate. On isključivo održava samu vlast.

Znanost i struka zahtijevaju godine odricanja. Podobnost zahtijeva samo jedno. Savijanje kralježnice.

Sličnu sudbinu danas proživljavaju hrvatski branitelji i udruge proizašle iz Domovinskog rata. Oni koji su stvarali ovu državu i krvarili za njezinu slobodu ponovno su podijeljeni na podobne i nepodobne. Istinski heroji, privrženi idealima poštenja i pravde, gurnuti su na marginu.

Prednost imaju politički poslušnici unutar braniteljskih redova. Sustav favorizira one udruge koje šutke klimaju glavom na svaku odluku aktualne vlasti. Organizacije i pojedinci koji se usude kritizirati nepravdu, korupciju ili izdaju ideala za koje su se borili odmah bivaju sankcionirani.

Vlast im uskraćuje proračunska sredstva. Opstruiraju im se projekti. Politički ih se izolira i proglašava problematičnima. Umjesto zasluženog poštovanja, branitelji koji misle svojom glavom suočavaju se s ignoriranjem i tihim progonom.

Najbolji dokaz tog cinizma vidi se u raspodjeli plijena. U nadzornim odborima državnih tvrtki, gdje se dijele velike naknade gotovo ni za što, nema nijednog branitelja. Pogotovo ondje nema nepodobnog branitelja.

Ta unosna mjesta rezervirana su isključivo za poslušnike i tehnokrate bez ratnog ili profesionalnog legitimiteta. Istinski stvaratelji države bore se za preživljavanje ili društveno priznanje. Politička elita visokim honorarima nagrađuje isključivo slijepu lojalnost.

Za nerad u tim odborima podobni dobivaju bogatstvo. Za doprinos domovini nepodobni dobivaju marginalizaciju.

Sustav tako na gotovo identičan način poništava i znanstvenu pamet i povijesne zasluge. Znanstvenici koji stvaraju budućnost i branitelji koji su obranili domovinu dijele istu sudbinu ako odbiju poslušnost.

Vladajuća kasta jednako strahuje od kritičkog uma doktora znanosti i od moralnog autoriteta prevarenog ratnika. Obje skupine predstavljaju opasnost za takav sustav jer posjeduju ono što se novcem i funkcijama ne može kupiti: istinsko poštenje i karakter.

Kažnjavanjem onih koji misle i onih koji su krvarili za slobodu sustav šalje poruku da mu država uopće nije važna. Važno je samo očuvanje fotelja.

Hrabrost da se kritizira trenutačna vlast ima visoku cijenu. Sustav će deklarativno veličati demokraciju i slobodu govora. Praksa, međutim, donosi tihu odmazdu putem neformalnih crnih lista.

O postojanju tih lista šapuće se. Njihovo se postojanje prikriva iza birokratskih fraza o reorganizaciji ili nedostatku sredstava. Mehanizam je potpuno jasan. Kritičari korupcije, nepotizma i nesposobnosti brzo završavaju na marginama.

Sustav im uskraćuje projekte i financiranje znanstvenog rada ili društvenog djelovanja. Blokira im se napredovanje u karijeri pod izlikom proceduralnih nedostataka. Izloženi su medijskim i profesionalnim pritiscima kojima ih se nastoji diskreditirati.

Cilj tih lista nije samo kazniti pojedinca. Cilj je poslati jasnu, zastrašujuću poruku svima ostalima. Poruka glasi: neka svi vide što se događa onima koji govore istinu.

Najveća zabluda svake političke elite jest iluzija vlastite besmrtnosti. Vladajući su opijeni trenutačnom moći. Okruženi su klimoglavcima, uz časne iznimke, koje su sami postavili kako im nitko ne bi proturječio.

Zbog toga zaboravljaju temeljnu povijesnu zakonitost. Nitko nije ostao na vlasti zauvijek. Povijest je groblje političkih sustava koji su mislili da su nedodirljivi.

Svaka vlast utemeljena na progonu kritičara završila je na isti način. Sustavi koji uzdižu nepismene poltrone uvijek propadaju. Vlastodršci su na kraju prisiljeni na sramotno povlačenje ili ih vlastiti narod brutalno otjera s vlasti.

Takvi se sustavi u konačnici urušavaju. Njihovi podobni kadrovi nestaju preko noći. Oni koji su do jučer provodili teror osrednjosti iza sebe ostavljaju opustošene institucije.

Društvo koje kažnjava pamet i moral osuđeno je na propadanje. Nagrađivanje poslušnosti vodi u propast. Krajnje je vrijeme da se suočimo s bolnom istinom.

Koliko još znanstvenih djela, mladih umova i povijesnih zasluga mislimo žrtvovati na oltaru političke podobnosti?

S poltronima ne možemo zakoračiti u budućnost.

Ovaj tekst je autorska kolumna. Stavovi izneseni u kolumni osobni su stavovi autora i ne moraju odražavati stavove uredništva Portala hrvatskih branitelja. Kolumna je objavljena u svrhu razmišljanja, poticanja javne i argumentirane rasprave.