Djeca u prvim redovima — znak da se sjećanje nastavlja

Ovih dana, dok se diljem Lijepe Naše održavaju komemoracije, polažu vijenci i pale svijeće, vraćamo se vremenu koje je bilo teško i bolno za stvaranje hrvatske države. Dani su to u kojima su ginuli mladi ljudi, civili, djeca i hrvatski branitelji. Dani u kojima se Hrvatska branila, ali i oslobađala okupirana područja. Dani u kojima su nakon borbi pronalažena mrtva i unakažena tijela — prizori koje nitko tko ih je vidio ne može zaboraviti.

Na tim se mjestima sjećamo svih koji su dali živote za slobodu: poginulih civila i djece, hrvatskih branitelja, nestalih i svih čije su sudbine obilježile ratne godine. Iza svakog imena stoji nečiji cijeli svijet — majka, otac, brat, sestra, sin, kći, prijatelj, susjed. Iza svakog zapaljenog plamena stoji ljubav koja nije prestala.

Nikome nije lako doći na grob i zapaliti svijeću. Nije lako stati pred ime koje pripada ocu ili majci, bratu ili sestri, sinu ili kćeri, rođaku ili prijatelju. Tuga ne nestaje s godinama, a praznina koju je netko ostavio ne može se ispuniti. Ipak, dolazak, cvijet, svijeća i trenutak tišine najmanje su što možemo učiniti za one kojih više nema — i za obitelji koje ih nose u srcu svakoga dana.

Ovih me dana posebno dirnulo nešto što se ponavljalo na više komemoracija i okupljanja. Među ljudima koji su došli odati počast, u prvim su redovima stajala djeca i mladi. Uz hrvatske branitelje, uz obitelji stradalih, uz one koji se sjećaju jer su te dane proživjeli.

Taj prizor govori tiho, ali snažno. Govori da se sjećanje prenosi. Da mladi žele biti ondje, čuti imena, zastati pred spomenikom i pokazati poštovanje. Govori da žrtva nije zaboravljena i da će priča o ljudima koji su stvarali i branili neovisnu hrvatsku državu živjeti i u generacijama koje dolaze.

Draga djeco i mladi, možda ne možete znati svu težinu tih dana. Ne možete osjetiti bol onih koji na grobovima oplakuju svoje najmilije. Ali svojim dolaskom pokazujete da razumijete koliko je važno zastati, pokloniti se i pamtiti. Vaša prisutnost u prvim redovima znak je pažnje i poštovanja koji se ne zaboravlja.

U svoje osobno ime želim vam reći: hvala vam. Hvala vam što ste došli. Hvala vam što ste stajali uz branitelje i obitelji stradalih. Hvala vam što ste pokazali da sjećanje nije samo obveza onih koji su rat proživjeli, nego zajednička odgovornost svih nas.

Neka takvi prizori postanu tradicija diljem Lijepe Naše. Neka djeca i mladi budu među prvima koji će doći, položiti cvijet, zapaliti svijeću i izgovoriti imena onih kojima dugujemo slobodu. Ne zato što je tuga manja, nego zato što ljubav i zahvalnost moraju biti veće od zaborava.

Za sve poginule i nestale. Za svu stradalu djecu i civile. Za hrvatske branitelje. Za njihove obitelji. Za Hrvatsku.

Hvala vam, draga djeco. Neka se nikada ne zaboravi.