KAD POLICIJA POSTANE ŽRTVA POLITIKE: Smjena Bilandžića pokazuje koliko u Hrvatskoj vrijedi profesionalna odgovornost

Ako je suditi prema javnim izjavama čelnika Domovinskog pokreta, njegova je krivnja bila u tome što nije pristao slijediti stranačku liniju u sukobu koji je nastao nakon postupanja policije prema osumnjičenima za širenje mržnje u Splitu. A to je, po mom sudu, mnogo ozbiljnije od još jedne kadrovske smjene u državnom aparatu. Jer ovdje nije riječ samo o jednom čovjeku koji je izgubio položaj, nego i o poruci koja se šalje svima koji rade u institucijama: što se događa kada profesionalna odgovornost dođe u sukob s političkim interesima?

Od splitskog incidenta do političke krize

Sve je počelo incidentom 15. listopada 2026. godine, uoči utakmice Hajduka i Ajaxa u Splitu. Tijekom navijačkog okupljanja zabilježeni su nacistički, fašistički i antisemitski povici, uključujući veličanje Adolfa Hitlera i vrijeđanje žrtava holokausta.

Ovdje bi stvari morale biti jednostavne. Svaki građanin ima pravo na slobodu izražavanja, na okupljanje i na navijanje. Nitko, međutim, nema pravo na temelju tih sloboda opravdavati javno poticanje na nasilje i mržnju. Zakoni vrijede za sve, bez obzira na to pripada li netko navijačkoj skupini, političkoj stranci ili nekoj drugoj organizaciji.

Policija je pokrenula kriminalističko istraživanje, a nakon što pojedine osumnjičenike nije uspjela pronaći, objavila je njihove fotografije i pozvala građane da pomognu u njihovu identificiranju. Takav potez sam po sebi nije politički progon. To je jedan od načina na koji policija može pokušati pronaći osobe koje traži, uz poštovanje zakonskih uvjeta i prava osumnjičenika.

Naravno, o opravdanosti svakog konkretnog policijskog postupka može se raspravljati. Policija nije iznad zakona i njezin rad mora biti podložan nadzoru. Ali ako postoji sumnja da je počinjeno kazneno djelo, odgovor ne može biti politički pritisak na policiju zato što se nekome ne sviđa tko je pod istragom.

Upravo je tu trebalo povući jasnu crtu.

Penava je otvorio pitanje koje nadilazi Torcidu

Predsjednik Domovinskog pokreta Ivan Penava reagirao je oštrom kritikom MUP-a i medija. Govorio je o političko-medijskoj hajci na Torcidu, problematizirao objavu fotografija osumnjičenika i uspoređivao taj slučaj s drugim događajima za koje smatra da nisu jednako tretirani.

Razumijem da se političari mogu ne slagati s načinom na koji policija postupa. Razumijem i zahtjev da se isti kriteriji primjenjuju na sve, bez selektivne pravde. To su legitimna pitanja i na njih institucije trebaju odgovarati argumentima i činjenicama.

Ali postoji velika razlika između traženja jednakih kriterija i relativiziranja konkretnog incidenta uspoređivanjem s drugim događajima. Ako je netko u drugom slučaju izbjegao odgovornost, to nije razlog da se odgovornost izbjegne i u ovom. Ako policija nije postupila kako treba prema jednoj osobi, rješenje nije da prestane postupati prema drugoj.

To je najjednostavnije pravilo pravne države, ali očito i jedno od onih koje se najlakše zaboravlja kada politika procijeni da joj određena tema može donijeti korist.

Posebno je problematično kada se doprinos navijača Domovinskom ratu koristi kao argument u raspravi o odgovornosti za današnje postupke. Poštovanje prema hrvatskim braniteljima, poginulima i svima koji su sudjelovali u obrani Hrvatske ne smije postati sredstvo za stvaranje nedodirljivih skupina.

Domoljublje nije povlastica pred zakonom. Ono ne može biti opravdanje za mržnju, baš kao što ni pripadnost nekoj političkoj ili ideološkoj skupini ne može biti razlog za blaži tretman.

Ako vjerujemo u državu za koju su se hrvatski branitelji borili, onda moramo vjerovati i u jednakost pred njezinim zakonima.

Bilandžićev slučaj: Kada profesionalnost postane politički problem

Tomislav Bilandžić, državni tajnik u MUP-u iz kvote Domovinskog pokreta, javno se ogradio od stavova svojeg stranačkog vodstva i stao u obranu policijskog postupanja.

Upravo je taj trenutak, prema javno iznesenim objašnjenjima iz DP-a, postao presudan za njegovu političku sudbinu.

Ne želim unaprijed stvarati mit o jednom čovjeku niti tvrditi da je svaka njegova odluka nužno bila ispravna. Nijedan dužnosnik ne bi smio biti izuzet od kritike. Ali ako je razlog njegove smjene doista to što je podržao policiju u obavljanju zakonskih zadaća, onda je riječ o ozbiljnom presedanu.

Državni tajnik nije privatni predstavnik stranke koja ga je predložila. On je dužnosnik unutar državnog sustava i mora djelovati u okviru zakona, odgovornosti i nadležnosti institucije u kojoj radi. Politička pripadnost može objasniti kako je netko došao na određenu funkciju, ali ne bi smjela određivati kako će se odnositi prema zakonitom radu policije.

Tu dolazimo do ključnog pitanja: kakvu poruku šaljemo ljudima koji svakodnevno rade u sustavu sigurnosti? Da trebaju postupati profesionalno, osim kada se njihovo postupanje ne svidi stranci koja ih je imenovala?

Ako se od državnih dužnosnika očekuje da u svakoj osjetljivoj situaciji prvo provjere što o tome misli stranačko vodstvo, a tek onda što nalažu zakon i profesionalna pravila, onda ne gradimo institucije, nego produžene ruke političkih stranaka.

A takav sustav prije ili poslije dolazi u sukob s vlastitim građanima.

Smjena kao cijena koalicijskog mira

Prema javnim izjavama nakon koalicijskih razgovora, Domovinski pokret nije skrivao nezadovoljstvo Bilandžićevim istupom. Stipo Mlinarić Ćipe otvoreno je povezao njegovu smjenu s potporom policajcima, uz obrazloženje da se Torcidu ne bi smjelo progoniti kao zvijeri.

Takva formulacija možda dobro zvuči u političkom obračunu, ali otvara pogrešno pitanje. Nije stvar u tome treba li nekoga progoniti ili javno stigmatizirati. Stvar je u tome treba li sumnju na počinjenje kaznenog djela istražiti u skladu sa zakonom.

Osumnjičenici imaju pravo na obranu, pretpostavku nedužnosti i pošten postupak. Policija i državno odvjetništvo imaju obvezu istražiti sumnju na kazneno djelo. To nisu suprotstavljene strane, nego temelji istoga pravnog poretka.

Zato mi je teško prihvatiti opravdavanje političkog pritiska na policiju pozivanjem na zaštitu mladih ljudi. Ako su osumnjičeni, njihova se prava moraju poštovati. Ako postoje dokazi o kaznenom djelu, oni moraju biti predmet postupka. Jedno ne isključuje drugo.

Još je važnije pitanje zašto se sve to pretvorilo u problem koji se rješava smjenom državnog tajnika.

Domovinski pokret ima pravo tražiti odgovornost svojih političkih kadrova. Vladajuće stranke imaju pravo pregovarati o sastavu Vlade. Ali politička odgovornost ne bi smjela značiti da će se profesionalni stav kažnjavati samo zato što je postao neugodan za stranačko vodstvo.

Ako je Bilandžić smijenjen zato što je odbio sudjelovati u političkom pritisku na policiju, tada se ne radi samo o unutarnjoj stvari jedne stranke. Radi se o načinu na koji vladajuća većina razumije državne institucije.

A gdje je u svemu tome Plenković?

Premijer Andrej Plenković našao se pred poznatom dilemom: braniti institucionalnu dosljednost ili sačuvati koalicijski mir. Njegova je Vlada ovisna o saborskoj većini i svaki sukob s partnerom može prerasti u pitanje opstanka vlasti.

Ali upravo se u takvim situacijama vidi politička odgovornost.

Stabilnost Vlade sama po sebi nije ni dobra ni loša. Dobra je ako omogućuje provedbu kvalitetnih politika i funkcioniranje države. Postaje problem kada se pretvori u cilj kojemu se podređuju sva druga načela.

Ako se kadrovske odluke donose prvenstveno kako bi se zadovoljili koalicijski partneri, a ne kako bi institucije funkcionirale što bolje, tada građani s pravom postavljaju pitanje čiji se interesi zapravo štite.

Prema informacijama iznesenima u javnosti, spor se odvijao u vrijeme pregovora o rebalansu državnog proračuna i drugih zahtjeva Domovinskog pokreta. Te okolnosti dodatno pojačavaju dojam da je smjena postala dio šireg političkog dogovora. Ipak, bez jasnih dokaza ne treba tvrditi da je konkretna proračunska pogodba izravno zamijenjena za Bilandžićevu smjenu. Za takav zaključak potrebni su provjerljivi podaci.

No i bez konačnog odgovora na pitanje što se sve dogovaralo iza zatvorenih vrata, ostaje činjenica da je premijer odgovoran za funkcioniranje Vlade u cjelini. Ne može se svaki problem opravdati tvrdnjom da svaka stranka samostalno raspolaže svojim kadrovima.

Jer kada je riječ o državnim institucijama, posljedice takvih odluka ne ostaju unutar stranačkih prostorija.

Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović branio je policijsko postupanje, a kritike na račun Penavina istupa stigle su i iz liberalnog dijela vladajuće većine. To pokazuje da problem nije tek sukob dviju stranačkih osobnosti, nego pitanje temeljnih standarda političke odgovornosti.

Policija ne smije biti ni stranačka ni politički nezaštićena

Ne mislim da policija nikada ne griješi. Naprotiv, upravo zato što ima velike ovlasti mora biti podložna nadzoru, kritici i odgovornosti. Svaka zlouporaba položaja mora biti istražena, a svako prekoračenje ovlasti sankcionirano.

Ali policija ne može kvalitetno raditi ako svaki operativni potez postane predmet političke trgovine. Ne može biti učinkovita ako njezini pripadnici moraju razmišljati hoće li se netko iz vladajuće koalicije naljutiti zato što su postupili prema osumnjičeniku iz određene skupine.

U demokratskoj državi političari mogu raspravljati o zakonima, tražiti izvješća, propitivati postupke i predlagati promjene. Ono što ne bi smjeli jest stvarati dojam da se zakon mora drukčije primjenjivati ovisno o tome tko je na meti policijskog postupanja.

Upravo zato slučaj Bilandžić ne treba promatrati kroz pitanje je li netko za Torcidu ili protiv nje, je li netko desno ili lijevo, je li simpatizer jedne ili druge stranke. To je pogrešan okvir.

Pravo je pitanje: može li policija u Hrvatskoj postupati prema zakonu i kada njezino postupanje nije politički poželjno?

Ako na to pitanje nemamo jasan odgovor, onda imamo problem mnogo veći od jedne smjene.

Domoljublje se ne mjeri stranačkom poslušnošću

Kao netko tko smatra da se hrvatska država mora graditi na poštovanju prema Domovinskom ratu, žrtvi hrvatskih branitelja i institucijama vlastite države, teško mogu prihvatiti da se domoljublje pretvara u sredstvo političke ucjene.

Ljudi su devedesetih branili Hrvatsku zato što su željeli slobodnu i samostalnu državu. Državu u kojoj zakon vrijedi za sve, a institucije služe građanima. Nisu se borili za to da pojedine skupine budu iznad zakona niti da se policijski posao ravna prema dnevnim potrebama političkih stranaka.

Zato je opasno kada se ratne zasluge koriste kao štit u raspravama o današnjoj odgovornosti. Poštovanje prema onima koji su dali život za Hrvatsku ne znači da se današnjim generacijama može dopustiti sve. Upravo suprotno: najveće poštovanje prema njihovoj žrtvi pokazujemo tako što čuvamo državu koju su branili.

A to znači da ne relativiziramo nacističke i antisemitske povike, da ne opravdavamo nasilje i da ne napadamo institucije samo zato što njihov rad nije u skladu s nečijim političkim interesima.

Što ostaje nakon Bilandžićeve smjene?

Na kraju će se možda sve svesti na još jednu vijest o kadrovskim promjenama. Bilandžić će otići, Domovinski pokret nastavit će sudjelovati u Vladi, HDZ će nastaviti tražiti potporu za svoje prijedloge, a politička će se scena okrenuti novoj temi.

Ali poruka ove priče neće nestati tako lako.

Ako je državni tajnik doista smijenjen zato što je stao u obranu profesionalnog postupanja policije, onda je to loš znak za sve koji vjeruju da bi državne institucije trebale biti neovisne o dnevnim stranačkim interesima. Ako je, pak, smjena posljedica drugih razloga, javnost zaslužuje jasno i uvjerljivo objašnjenje.

Ne trebaju nam unaprijed proglašeni heroji ni unaprijed osuđeni krivci. Trebaju nam činjenice, odgovornost i institucije koje rade svoj posao.

Tomislav Bilandžić nije važan zato što je državni tajnik niti zato što dolazi iz kvote određene stranke. Važno je načelo koje se u ovom slučaju otvorilo: što se događa kada profesionalna odgovornost postane politički teret?

Na to pitanje ne bi smio odgovarati samo Domovinski pokret. Odgovor duguje cijela Vlada, a posebno premijer koji je odgovoran za njezino funkcioniranje.

Jer država nije privatno vlasništvo vladajuće koalicije. Policija nije stranačka služba, a zakon nije instrument kojim se kažnjavaju politički protivnici i štite politički saveznici.

Ako se te razlike izgube, onda više nije presudno tko će biti sljedeći smijenjeni dužnosnik. Presudno je što će ostati od povjerenja građana u državu.

A povjerenje se ne čuva političkim dogovorima iza zatvorenih vrata. Čuva se dosljednošću, odgovornošću i spremnošću da zakon vrijedi jednako za sve.

Upravo na tom ispitu hrvatska politika još jednom mora pokazati je li joj važnija država ili opstanak na vlasti.

Ovaj tekst je autorska kolumna. Stavovi izneseni u kolumni osobni su stavovi autora i ne moraju odražavati stavove uredništva Portala hrvatskih branitelja. Kolumna je objavljena u svrhu razmišljanja, poticanja javne i argumentirane rasprave.